Arhiva : : Mart 2005.

Destrukturiranje historije

Danas kad je u modi destrukturacija svega i svačega stigli smo i do destrukturiranja historije. Nakon destrukturiranja svih likovnih grana, nakon divljana destrukturalističkih pravaca u arhitekturi i u modi, stigli smo logično do destrukturiranja povijesti. Kao dostignuće nije ni nenadano ni nehotično: historiijski događaji lišeni svog vremenskog konteksta vise sami u zrakopraznom prostoru i podmeću se sudu danšnjice bez obzira na društveni kontekst i povjesne i opće okolnosti u kojima su se odigrali. Naravno, to se sve čini namjerno, kako bi se skinule i posljednje zapreke i otvorili svi putevi neograničenih "sloboda" pretvaranja svega u tržište i svih u robu i roblje.

Destrukturiranje antifašističkog pokreta svuda u Evropi treba posmatrati u tom kontekstu. Jasno, nije bez istog konteksta ni uspostavljanje desetog februara u Italiji kao dana sjećanja na žrtve titoizma i na etničko čišćenje Talijana sa područja Istre, Primorja i Dalmacije.

Tako se navode gole činjenice ili preuveličane brojke, kako bi se dokazalo da su antifašisti, slovenski i jugoslavenski, bili gori od fašista i nacista, kako su počinili neopisive zločine i progonili nevine i bespomoćne. Zaista, viđeni u tom svijetlu, događaji ne mogu da ne pobuđuju gnušanje, ali oni su potpuno isčupani iz konteksta zbivanja i ne doprinose istini ni onda ukoliko navode tačne, a kamo li pretjerane ili iskrivljene podatke. Tako se danas u Italiji barata cifrom do 300 hiljada prognanika sa druge obale Jadrana, a niko ne spominje cifru, koja je gotovo istovjetna, velikog broja boraca partizanskih brigada "Garibaldi", uključenih u NOB-u, ni kako se toliko talijanskih vojnika našlo nakon 8 septembra 1943. na Balkanu, ni zašto su se našli tamo ni kako su se uspjeli vratiti kućama i šta se s njima dodgađalo, ukoliko bi ostajali prepušteni na milost i nemilost Nijemaca, bez zaštite lokalnih antifašista i partizana. Malo je ponzata i činjenica, da je u času oslobođenja Beograda u redovima partizanske vojske bilo daleko više Talijana nego vojnika Crvene Armije! Danas se prikazuje, kako partizanska vojska za četrdeset dana svoga boravka u Trstu nije ništa drugo ni radila nego divljački ubijala civile.

A to je samo jedan detalj ogromne lavine laži i neistina, koja se sa svih strana danas, nakon 60 punih godina, ruši na ostatke antifašizima na prostorima nekadašnje Jugoslavije, Balkana, Evrope i šire. Ostaci onog što je stvorila antifšistička borba jugoslavenskih naroda, iako destrukturirani, još uvijek postoje i čine ovaj prostor, uprkos svemu, mogućim za neki život i egzistenciju. Bez toga on bi bio totalno neprohodan za svako svijetlo misli i riječi razuma.

Stvaranje je velik posao i katakad umjetnički čin, razaranje je uvijek loš posao, ružan i suvišan trud, pa i kad mu se dadu lijepa ili ublažena imena kao destrukturiranje ili dekonstrukcija. Stvoriti od balkanskih seljaka stvarnost i zemlju u kojoj se moglo pristojno i lijepo živjeti opaža se sada, kad nje više nema, da je bilo ne samo veliko historijsko djelo, nego stvaralačkii čin, koji je gotovo dosegnuo nemoguće. Još mnogo vremena i borbe bit će potrebno da se stvore slični odnosi među ljudima na ovim prostorima i sličan život…

Da, behu ljudi u naše vreme

- "Da, behu ljudi u naše vreme ne to što je današnje pleme; no teško ih zapade breme, ne vratiše se s bojnog polja, jer takva beše božja volja" pisao je ruski pjesnik Ljermontov o Borodinskom boju. Svaka starija generacija tako misli o mlađoj generaciji otkad je sveta i veka: razmažen soj koji ne cijeni prošlost i ne poznaje historiju. Tako su vjerovatno mislili i stari Grci i sve generacije, koje su došle nakon Termopilske bitke. Srce staraca vrijeme steže gvozdenom šakom... Međutim, memoriju ne treba upotrebljavati kao buzdovan, jer se kod mladih tako automatski izaziva antipatija. "Mi , koji smo doživjeli povlačenje iz Rusije..." pričala je ostarjela Napoleonova garda, mi koji smo bili u partizanima, govorili su nam stariji, mi što smo prali rublje još u lugu, mi koji smo sudjelovali u pobuni šezdesetosmaša itd. itd.

A sve se to radi i govori, di bi se naglasili teški uslovi života starije generacije i mala i velika junaštva prethodnih naraštaja u poređenju s vremenom u kojem raste mlado pokolenje mekušaca.

No, da li je to baš sve tako? Mlada i najmlađa generacija, ukoliko se ne samoobrazuje, teško da može imati u glavi pravilno shvaćanje destrukturirane historije, jer u tom pogledu joj je ponuđena činija s papazjanijom, a ne historijska istina. I za to ona nije kriva. Jednostavno, teško se razabire među zločincima i svecima, budući da joj je svega toliko umjesnog i neumjesnog o svima i svemu bilo rečeno. I to je, kako je kazano, učinjeno namjerno, kako bi se srušile i poslednje barijere novog cezarizma, nezaustavljivog marša beskrajnih sloboda, što ih nudi Zapad kao sistem i uz demokraciju bombi…

Isticati vrijednost prošlih generacija i njihovu prednost pred novima, ovakvim rečenicama dovodi samo do toga, da one starijima zalupe vrata pred nosom. Uprkos svim pogodnostima i čudima tehnologije modernih vermena, mladi se ljudi nalaze pred velikim i katkad gotovo nepremostivim preprekama. U svijetu koji je sve površniji, život im je sve teži i okrutniji, a žive sve nesređenije, sa sve manje sigurnosti i sa neophodnim imperativom, da se neprestano potvrđuju i samopotvrđuju, jer u društvu punom nesigurnosti, jedno je sigurno: mora izgledati, da ste pobjednik i onda kad to niste. Danas je, ne samo zbog telematike i svud prisutnih ekrana, mnogo važnije izgledati nego biti… Mladim ljudima dakle nije lako. Naše je vreme prohujalo s vihorom, njihovo tek dolazi i to uz ogromne teškoće… A budućnost? Budućnost, pisao je Marcel Proust, je uvijek plod truda i strasti manjine… Nikada i niko neće doznati, kako su je skupo platili njeni neimari i kako im je bilo teško u času stvaranja. Stvaralački je čin uvijek plod muke, trenutak bljeska u kojem se ljudsko spaja s apsolutnim. A savršenom, apsolutnom teži svaki akt kreacije, od umjetnosti do stvaranja u svakoj drugoj domeni ljudskog bivstvovanja. Kad taj stvaralački čin, plod muke i rada malobrojnih, postane svojina mnogih, svojina sviju, sam se čin u tome i iscrpljuje i nestaje... Pošto je postao svojina masa, stvaralčki čin i njegovo ozračje umire sve do rađanja nove elite, koja će na nov način dati sve od sebe, pa i samog sebe, za novi oblik starih odnosno vječnih ideja. I tako se on kao feniks neprekidno ponovo rađa iz pepela prošlosti. Te jednostavne istine, kad se radi o destrukturiranju historije, ne treba zaboraviti. Iako se čini, da se ljudi okupljaju oko novca i moći, što je nesumnjivo tako, ipak oni slijede zvjezdani put ideja, jer bez njih i nisu ljudi. Starije su generacije na svoj način slijedile svoju ideju. Nije jedino njihova krivica što su je putem izgubile, kao što nije krivica onih što su ostali na bojnom polju Borodina, što je Moskva bila predana, niti je krivica partizana, što danas destrukturiraju historiju i Titove heroje porede s fašističkim zločincima. Jedna nova generacija imat će u zadatku, da vrati u strukturu, i da ponovo postigne harmoniju i istinu, sve ono što su nesretnoj historiji nasilno iščupali i namjerno fragmentirali. "Doći će nova mladost, doneti nove dane i dovršiti naše pesme nedopevane" pisao je pokojni Izet Sarajlić.

Jasna Tkalec