Arhiva : : Mart 2005.

Sjaj i bijeda kurtizana

Slučajno mi je dopala ruku knjiga na tuđem jeziku Nataše Radojčić: "Boravište nepoznato". Pročitala sam je na dušak i nakon toga povikala: "Živio Staljin!" Jasno, usklik je bio i ironičan i patetičan, ali poslije tako surovog prikaza svijeta i omladine u tom svijetu, ovaj se krik upravo nameće. U svijetu bez nade, gdje omladina propada u alkoholu, drogi i razvratu, zar se ne javlja ili može da se ne javi nostalgija za vremenom i stanjem duha u kojem je "Ushićena duša" (Romaina Rolaina 1933) naslućivala užasan sukob i veličinu žrtve, koja će biti neophodna, a ipak smatrala da je dužnost starijih generacija izroditi i pripremiti mlađi naraštaj za tu divovsku borbu.

Sedamdeset godina kasnije čini se da je sve bilo izlišno i jalovo, pa i sama antifašistička borba, a zbunjena, izmrcvarena i izubijana udarcima ljevica nikako i nigdje da dođe k sebi i da jasne glave i vruća srca načini analizu svega, što joj se desilo, da shvati uzroke vlastitog poraza i svega onoga što ju je dovelo na tako niske grane. Baš naprotiv, ona neprestano mazohistički sama sebi nanosi bol i samodestruktivno dozvoljava sve vidove blaćenja onog što je bio njen zenit u minulom stoljeću: pobjeda u antifašističkom sukobu! Nešto malo slabe nade ulijevaju pobjede ružičastih socijalista u Španiji i Portugalu, ali ko zna šta su sve socijalisti u stanju da urade "U ime ruže"... (Umberta Eca) ...Koristiti veliku liberalnu plimu u stvaranju institucija Unije evropskih zemalja po slici i prilici Sjedinjenih država ili se oštro opirati toj i takvoj Evropi dileme su, na koje će pravi odgovor dati događaji, što su pred nama.

No da bi se izabrao put budućnosti, ukoliko ga se uopće u ovoj katastrofalnoj situaciji bude moglo birati, treba shvatiti, kako je do ovakvog stanja došlo. Šta se to dogodilo u zemljama "realnog socijalizma", koje danas tako neprimjereno nazivaju komunističkim, da su one postale takve "mrtvačnice duha", da su se na njihovoj političkoj pozornici pojavile groteskne i odvratne kreature, reakcionarne mizerije, koje sjede u parlamentima, što više nalikuju kokošinjicima i svinjcima nego mjestima gdje se odlučuje o životu i sudbini od "komunističkog ropstva" oslobođenih građana? A na stranicama novima i na televizijskim ekranima javljaju se još bjednije figure. Sitnišem plaćeni slugani i robovi tuđih interesa uvjeravaju javnost, kako je pljačka društvenih dobara i privatizacija svega i svačega, čak i zraka, koji će se disati, neophodan korak naprijed u svijetlu budućnost trajne sreće kapitalističkog raja, koji se očituje u svemoći novca, neprikosnovenosti tržišnih zakona i ljepoti tehnoloških čudesa, koja će globalizirati - to jest obujmiti - tom nenadanom i za neuke nepojmljivom srećom cijeli svijet...

Prenebegavajući činjenicu, da je sve to daleko od stvarnosti - da se kapitalistički raj na ovim prostorima objavio u krvavom bratoubilačkom ratu ili vatrenoj nebeskoj oluji i eksplozijama osiromašenog urana, u rušenju pravog i istinskog, da bi se postavilo krivo i lažno, ipak ne treba preskočiti fakat, da su tvorci ili tačnije izvršioci cijelog tog procesa bili u velikoj većini oni, koji su do rušenja Berlinskog zida pripadali vladajućoj nomenklaturi. Oni isti, što su nas uvjeravali u ispravnost puta, zauzimajući vidna mjesta ne samo u državnom ili partijskom aparatu, već i u javnom, kulturnom i društvenom životu zemlje. Dojučerašnji vrli pobornici i širitelji ideje samoupravnog socijalizma, njeni pregaoci i poslenici, filozofi, pisci, novinari, publicisti, naučni i prosvjetni radnici, TV urednici te oni koji su na svojim pristojno plaćenim mjestima pripadali tom ideološkom sazvježđu, preko noći su, laka srca, promijenili svoje mišljenje i uvjerenje i prešli na novu vjeru. Pošto su se presaldumili i okrenuli kaput, postali su gorljivi pristalice novog shvaćanja demokracije i slobode, borci za novi poredak, ispoljivši u toj borbi smjesta žar neofita.Njihov životni saltomortale to je uspješniji, što je istaknutije i unosnije mjesto koje zauzimaju. U novim vremenima - nakon pada zida - zaklinjući se u svoju svježu vjeru u "demokratski napredak" pobornici novog reda, novih odnosa među ljudima i novih uvjerenja, na novim položajima u demokratski izabranim parlamentima, sa govornica političkih partija, sa ekrana televizije i stranica novina (koliko i po kafanama i kafićima) stvarali su i još uvijek stvaraju, takvo mišljenje i takvu društvenu klimu, koja je ove prostore odvela pravo u katastrofu. Paradoksalno je, što su mišljenja i razmišljanja tih ljudi, čija je nakaznost bila očita od samog početka, prihvaćena i postala dominantna u javnosti. Štaviše, ona su postala i službeno javno mnjenje, uprkos izazvanim tragičnim i strašnim posljedicama.

Pošto su balkanski prostor pretvorila u permanentnu ranu, ta su shvaćanja i razmišljanja ostala trajno na pozornici naše društvene zbilje. Postavši režiserom naše suvremenosti zadržala su svoje središnje mjesto i na prekretnici novog milenija i vijeka te su i dan danas kurentna moneta. A iste su ili sasvim slične političke ideje i njihovi ne manje kobni učinci srozali Istočnu Evropu na najniže grane, a Evropu uopće, pa i svijet, doveli tamo gdje se danas nalazi. Ako ne znate gdje je to - a teško da ne znate - pročitajte knjigu Nataše Radojčić...

Bog i šeširdžija

Od juriša na nebo jedne generacije koja je za taj juriš dala neizrecive žrve do strmoglavljivanja u baru - u toku gotovo pola stoljeća prevaljen je veliki put. Zar nije sam Lenjin kazao, da se čovjek ne davi u moru nego u bari? Velika se ideja eto utopila u kaljavoj močvari i samo ukoliko se shvati, što ju je tamo strmoglavilo, možda će biti moguće izvući se iz nje i isploviti na široku pučinu, da se konačno pronađe novi horizont.

Pa ukoliko se uopće jedno vrijeme može porediti s drugim, možda bi se trebalo sjetiti onoga što je Stefan Zweig napisao o Versaillesu i o francuskim Lujevima - kraljevima Luju XIV, XV i o Luju XVI, koji je završio na giljotini. Dok je apsolutizam Luja XIV, onoga kralja, što je kazao "država to sam ja" te centralizairao državu, administraciju, vjeru, jezik pa čak i crkvu i izgradio Versailles - bio konstruktivan, stvaralački te značio nešto novo u historiji, onaj njegovih nasljednika vodio je ravno u propast.

Dok je Luj XIV gradio u datom historijskom momentu neophodnu centraliziranu državu, koja će postati paradigmom svih centraliziranih država i apsolutnih monarhija svijeta i historije i dok je nekada skromni francuski dvor, pošto je bio preseljen u veličanstveni Versailles, postao paradigma dvorske etikete i otmenosti, a sam francuski jezik postao jezikom svih tadašnjih dvorova, njegovi su nasljednici bili ništavni šupljoglavci bez dara i sposobnosti da razviju dalje tu zamisao.

Luj XV i XVI naslijedili su sjajan dvorac i glomaznu dvorsku aparaturu, raskoš forme i razrađenost dvorskog ceremonijala i protokola kralja sunca, ali sadržaja više nije bilo... Ono što je naslijeđeno bila je samo prazna ljuštura, suština je bila izgubljena i zaboravljena.. Glave nasljednika bile su lišene stvaralačkog dometa. Zraka sunca nadarenosti zaobišla je te glave, koje će se kao i glave njihovih dvorjana, uskoro otkorljati na gubilištu u krvnikovu košaru.

Dok su kralj i dvorjanici - kurtizani - brinuli o vlastitim užicima, a golem i dobro organiziran aparat nemilosrndno cijedio narod, kraljevski su kaprici i neuspješni ratovi praznili državnu blagajnu. Da, još se živjelo po strogim pravilima dvorske etikete, protokolom se bavila cijela vojska dvorjanika, koja je imala moć da vlastitim izmišljotinama muči i zagorčava život čak i krunisanih glava, i to ne samo francuskih, još je uvijek četiri hiljade blistavo livriranih slugu opsluživalo po raskošnim dvoranama kraljevski par. Još se uvijek za vjenčanja Luja XVI šest stotina plemića guralo i naguravalo na galeriji Versaillesa, da bi posmatralo kraljevski pir, na koji uopće nisu imali pristup. No snaga i moć apsolutnog vladara centralizirane monarhije bila je još samo prazna forma, pusta fraza, koju će skora olujina historije odvesti ravno na stratište.

Veliko nevrijeme, koja se bilo podiglo za vrijeme vjenčanja Luja XVI sa zlosretnom kćerkom Marije Terezije, Marijom Antoanetom, bila je tragično predskazanje onog kobnog društvenog obrta, što će otpuhnuti ne samo krune i glave ovog kraljevskog para već i apsolutnu monarhiju kao oblik vladavine... "Revolucija je imala najbolje pomagače na dvoru, prinčevske i kneževske ruke, koje su joj otvarale vrata i turale u ruku najbolje oružje" napisat će Zweig.

Sve se to isto može kazati i za prostore bivše Jugoslavije kao i za prostore cijelog bloka zemalja realnog socijalizma. Kad od juriša na nebo, od istinskog zalaganja za pravdu i jednakost ljudi, nije ostalo više ništa do li gola ljuska, prazna ljuštura bez istinskog sadržaja, rušenje i poraz bili su neminovni - bilo je to samo pitanje vremena.

Kad po ustaljenom ritualu i po prokušanoj na partijskim kongresima scenografiji stalno ponavljana fromula o jedinstvu proletera i bratstvu prezrenih na svijetu te o snazi njihvog zajedništva (a pretpostavlja se i osvještenosti), nije značila više ništa do li prazne riječi, kad je pretvorena u oblik lišen stvarnog sadržaja, kad je veliki cilj bio ne samo zamagljen već i trajno zamijenjen trivijalnošću svakodnevice, kad je nastupila era sitnih duša, malih ljudi obuzetih malograđanskim preokupacijama, što su ustoličili eru glupavih svađa oko ništavnih razloga te kad je formalna strana stvari odnijela prevagu nad udaljenošću nedostignutog cilja, kontrarevoluciji su bila širom otvorena vrata.

"I tako su se heroji pretvorili u krivce, pisao je Gorki o narodnjacima i narodnovoljcima, jer, pošto su pobudili velike nade, nisu bili u stanju da ih ostvare."

Kako se zadani cilj pokazao nedokučivim, bilo je samo pitanje vremena, kada će brana popustiti i sistem se raspasti.

U kritičnom času kontrarevolucija, koja je neprestano vrebala iz prikrajka i bila uporna u čekanju, našla je svoje najbolje pomagače u onima, koji su do kobnog rušenja zida bili najvrliji pristalice komunističke ili socijalističke ideje, njeni kneževi i dvorjanici na govornicama i sastancima te na istaknutim položajima ili u udobnim foteljama sistema kao i prinčevi njene izrečene ili napisane misli i riječi na sveučilišnim katedrama, na ekranima i stupcima novina i po izdavačkim kućama.

U času kad je sistem doveden u pitanje i kad je počeo pucati, oni su u ruke njegovih rušilaca stavili najbolje i najefikasnije oružje, oružje za koje su znali da pali mase, čije su im slabosti bile dobro poznate.Tako su postali ne samo pomagači već i tvorci onogo što se kratko rečeno zove naša stvarnost. Oni nisu bili samo primalja novorođenog čeda, bili su daleko više od toga - njegov začetnik i duhovni otac.

Jasno, među tim neimarima sjajne demokratske i slobodne sadašnjice, koja će nas daleko dovesti našlo se svakakvih tipova. Nije uzalud Balzac napisao "Sjaj i bijedu kurtizana", znači sjaj i bijedu dvorjanika, milosnika, ljubaznika i ljubavnika pa i onih plaćenih... Profesori univerziteta, koji su jeli i spavali s knjigama Marxa i Engelsa, duhovni poslenici koji su uređivali sabrana djela jugoslavenskih velikana, izdavači što su sjajno napunili blagajne svojih poduzeća izdavanjem govora Tita i Kardelja, svi oni koji su doktorirali na temama iz samoupravljanja ili postigli svjetsku slavu knjigama s tematikom iz NOR-a, preko noći postali su ne samo bardi već i pristalice "dušom i tijelom" najuskogrudnijeg nacionalizma ili apsolutne prednosti zapadnih modela slobode i demokracije.Iznenada spoznavši vlastite zablude i osvjestivši se, pretvorili su se u vatrene pobornike ispovijedanja liberalnog slobodoumlja, čiji istinski sadržaj u ovim krajevima nikada i nikome nije bio jasan. Danas su oni epigoni i ropski sljedbenici zapadnog odnosno američkog modela privređivanja i ponašanja, uprkos svih užasa, koje je on u ove krajeve donio. Kad se jednom krene nizbrdo, teško se zaustaviti...

Nema potrebe , a još manje vremena i prostora, za negodovanje nad ovim sramnim ponašanjem: treba shvatiti njegove uzroke, da bi ga se moglo razobličiti.Premalo je kazati da vrijeme kvari ljude, jer kako se vidi i ljudi kvare vrijeme. Nije samo vlast, kako tvrde anarhisti, ta koja je od vraga i koja kvari i uništava svaki istinski proleterski pokret. I ovaj potonji uništava vlast.

Uz sve ideje, velike i male, krasne i nakazne, naročito kad se iste ostvare, hvataju se ljudi, koji u ovom ili onom svojstvu: nastavljača, neimara, propagatora ili šefova parade od njih i njihovog ostvarivanja dalje žive, omogućujući na taj način i daljnji život i zaživljavanje postvarene odnosno realizirane ideje kao takve. To su eto ti kurtizani, koji su na dvoru Lujeva sigurno imali sjajnih momenta.

U našem konkretnom slučaju to su neimari titoizma, koji su za života maršala i u velikim ostvarenjima te politike, u suštini politike komunističkih snaga Jugoslavije, doživjeli dane vlastitog sjaja i slave. Ne samo pobjedonosni dan trijumfa nad fašizmom već i dane kad je jedna mala i uglavnom razorena, a prije toga sasvim nerazvijena zemlja, imala snage i hrabrosti da se usprotivi diktatu moćne zemlje-hegemona ravolucionarnih snaga (koja su se baš zbog neprimjerenog upravljanja njima počele pretvarati u konzervativne), plodonosne dane kad se pokušalo stvoriti novi model upravljanja sredstvima proizvodnje i novi model društvene demokracije. Ništa manja nije bila ni ideja nesvrstanosti - pokušaja stvaranja trećeg puta od zemalja, koje su se borbom oduprle kolonijalizmu, ali nisu željele slušati tuđe diktate.Pokušaj je bio zanimljiv, šteta što nije uspio...

Bile su to sve velike ideje , ali kako je napisao Tolstoj, radilo se o odsječenim grančicama rascvatenih stabala dometa i dostignuća ljudske misli, pobodenim u zemlju bez korjena, a ne o originalnim sadnicama. Zemlja je bila suha, grančice se nisu primile, nisu ni mogle urasti, jer su bile odsječene od svojih stabala i gurnute u njima strano tlo...

A ko je govorio da grančice listaju i cvatu, dok su one ustvari venule, ko je budno pazio da istina ne izađe na vidjelo, da nijedno dijete ne poviče: car je gol, da svi vjeruju, da žive u najljepšem od svih svjetova? A ustvari su živjeli na kamenju smještenom na bunjištu historije, ispod koga se izleglo na hiljade guja otrovnica... A ko je lagao, desetljećima lagao narod, govoreći mu kako se nalazi na putu u svijetlu budućnost i kako je do ostvarenja svega obećanog još svega nekoliko koraka?... Ko je to radio? Pa kurtizani, dvorjanici, svi oni koji su od takve rabote nalazili za sebe mjestašce na suncu i čije su poltronstvo nagrađivale udobne fotelje u bukvalnom smislu.

Jasno, bilo je i onih, koji su naivno vjerovali pjesmama slavuja iz carskoga luga. Složeno je i pitanje: kad propagandist počinje vjerovati svojoj propagandnoj poruci, da li od samog početka ili pošto ju je hiljadu puta ponovio? I da li joj uopće vjeruje? To je još uvijek sporedan problem. Glavno je pitanje, da li se moglo izbjeći sve ono što se dogodilo? Svi mi iskreno rečeno ni slutiti nismo mogli, šta nas čeka i šta ćemo doživjeti... Ko je bio samo naivan, a ko samo pokvaren i ko je to i dan danas ostao, nije ni važno u širem smislu. Važno je, da se shvati i usvoji stara misao o ponavljanju historije. Poznato je da se historija ponavlja, ali jedanput kao tragedija, a drugi put kao lakrdija.

Historija će svim protagonistima naše sadašnjice, od kojih je većina već igrala u jednom drugom igrokazu ovakve ili onakve uloge, dodijeliti mjesto koje zaslužuju: mjesto izvođača krvave groteske koju plaća narod, mjesto kurtizana, udvornika, dvorjanika, kučki podtrpeznih ili naprosto kurvi, kojih je uvijek bilo otkad je svijeta i vijeka. Historija je učiteljica života, kazao je Gramsci, šteta što nema učenika... Ovi naši ovovremeni kurtizani sa svim onim što ljudski život čini dostojnim življenja, imaju malo šta da podijele. Nisu bili za pohvalu ni u danima sjaja, odvratni su danima bijede.

A kako je ta njihova moralna bijeda postala i našom bijedom, općom bijedom u materijalnom i duhovnom smislu, kojim sticajem vanjskim i unutarnjih okolnosti, treba shvatiti i uvidjeti te neprekidno to raskrinkati i pokazivati. Važno je spoznati kako se to zapravo dogodilo. Jer još uvijek ostaje jedina revolucija, koju je nemoguće poraziti, revolucija duha, čiji je prvi čin spoznaja.

Jasna Tkalec