istorija SKJ (1)

Počeci radničkog pokreta i stvaranje SRPJ(k).

Moderni radnički pokret u jugoslovenskim zemljama javlja se, u poređenju s razvijenijim zemljama evropskog zapada, znatno kasnije i pod jakim je idejnim i političkim uticajem socijalističkih pokreta tih zemalja. Prvi snažniji podsticaji stvaranju radničkih organizacija i pojavi prvih propagatora socijalizma u jugoslovenskim zemljama došli su posle osnivanja Prve internacionale i posle Pariske komune. Prvi propagator socijalističkih ideja u jugoslovenskim zemljama, Svetozar Marković, pokreće u Beogradu prvi socijalistički list Radenik, u kojem prati zbivanja vezana za Parisku komunu i izlaže svoje koncepcije borbe za socijalizam u Srbiji i na Balkanu. Njegov primer slede Vasa Pelagić, Dimitrije Cenić, Andra Banković i dr. Tada ili nešto kasnije javljaju se prvi propagatori socijalizma i u drugim jugoslovenskim zemljama — Dragutin Kale, France Železnikar, Vitomir Korać, Vasil Glavinov i dr. Nastaju i prva radnička i socijalistička glasila (Radnički prijatelj, Delavski list, Revolucija i dr.).

Intenzivniji proces osnivanja sindikalnih i političkih organizacija radničke klase u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini usledio je posle stvaranja socijaldemokratskih partija Ugarske i Austrije i osnivanja Druge internacionale (1889). Prve radničke organizacije u Vojvodini i Sloveniji, nastale u to vreme, u sastavu su ugarske ili austrijske socijaldemokratske partije. U poslednjoj deceniji XIX i prvoj XX veka osnovane su socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije (1894), Slovenije (1896), Dalmacije (1903), Srbije (1903) i Bosne i Hercegovine (1909). Partijske organizacije u Vojvodini ostale su do I svetskog rata u sastavu ugarske socijaldemokratske partije. U Makedoniji su postojale pojedine socijalističke organizacije.

Ove su organizacije, premda su delovale u različitim državnim okvirima i u različitim prilikama, svojom pojavom i aktivnošću označile novu etapu u istoriji svojih naroda. S njima se na pozornici društvenih zbivanja pojavila radnička klasa kao organizovana društveno-politička snaga. Na njihovu inicijativu u krilu radničkog pokreta pojavile su se nove organizacije — sindikati, radničke komore, ustanove socijalnog osiguranja i radničko-prosvetna društva. U njihovim glasilima i raznim publikacijama objašnjavana su društvena kretanja sa stanovišta interesa radničke klase i propagirana nova, marksistička teorija o društvu. Vodeći borbu za poboljšanje položaja radničke klase, socijaldemokratske partije borile su se istovremeno za demokratska prava i slobode kao i za sudelovanje najširih narodnih slojeva u političkom životu. S druge strane, za sve socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama bilo je manje ili više karakteristično da nisu imale šire političke koncepcije borbe za socijalizam. Ograničeni opštim stavovima Druge internacionale, njihovi politički programi u godinama kad se produbljivala opšta kriza uoči I svetskog rata, svodili su aktivnost radničkih pokreta u uske okvire; nisu sagledavali sve one opšte društvene probleme za čije su rešavanje bili zainteresovani najširi slojevi naroda — nacionalno pitanje i pitanje nacionalnog oslobođenja, položaj milionskog radnog seljaštva, odnos prema imperijalističkom ratu i dr.

Na početku I svetskog rata socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama bile su zabranjene ili je, zbog ratnih prilika, njihov rad bio obustavljen. U završnim etapama rata, pod uticajem teških socijalnih prilika i perspektive poraza Centralnih sila, one se postepeno organizacijski obnavljaju i počinju delovati. Od 1917, a pogotovo u 1918, jugoslovenske zemlje, osobito one pod Austro-Ugarskom, zahvatili su spontani pokreti vojničkih, radničkih i seljačkih masa. Pod uticajem tih revolucionarnih kretanja i Oktobarske revolucije, obnavljanje aktivnosti socijaldemokratskih partija bilo je prožeto žestokim političkim i idejnim sukobima. U rukovodstvima tek obnovljenih socijaldemokratskih partija Srbije, Bosne i Hercegovine, i Dalmacije prevladale su pristalice klasne borbe. Oni su isticali solidarnost s Oktobarskom revolucijom i prihvatali Lenjinovu inicijativu za stvaranje nove, komunističke internacionale. U rukovodstvima socijaldemokratskih partija Hrvatske i Slovenije glavnu su reč u početku imali reformisti i pristalice klasne saradnje s buržoazijom.

U vreme stvaranja Kraljevine SHS, u decembru 1918, rukovodstva socijaldemokratskih partija Srbije i Bosne i Hercegovine dala su inicijativu za ujedinjenje radničkih organizacija u novoj državi. Pripreme za ujedinjenje tekle su u znaku idejnih i političkih sukoba između pristalica klasne borbe i pobornika klasne saradnje (preko sudelovanja u deobi ministarskih položaja u buržoaskim vladama), tzv. ministerijalista. Osobito oštra borba vođena je početkom 1919. u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Slavonije, a okončana je izjašnjavanjem većine partijskih i sindikalnih organizacija za ujedinjenje na klasnoj osnovi. U isto su vreme i Socijaldemokratska partija Dalmacije i socijalističke organizacije Vojvodine, Crne Gore i Makedonije prihvatile inicijativu za ujedinjenje. Ministerijalisti su i dalje zadržali vodeće pozicije jedino u Socijaldemokratskoj partiji Slovenije.

Kongres ujedinjenja socijaldemokratskih partija i organizacija, održan u Beogradu od 20. do 23. aprila 1919, doneo je odluku o stvaranju Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) — SRPJ(k) — izjasnio se za revoluciju i diktaturu proletarijata i za pristupanje Komunističkoj internacionali. Usvojen je Statut partije, sličan statutima ranijih socijaldemokratskih partija. Izabrano je rukovodstvo partije, a za predsednika, odnosno sekretara izrabrani su Sima Marković i Filip Filipović. Tada je uz sudelovanje istih delegata održan i Kongres sindikalnog ujedinjenja, koji se izjasnio za jedinstvo sindikalnog pokreta i izabrao Centralno radničko sindikalno veće Jugoslavije (CRSVJ). Održana je i Konferencija žena socijalistkinja (komunistkinja) koja je prihvatila program SRPJ(k). U Zagrebu je 10.X.1919. osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) koji je također usvojio program SRPJ(k).

Godina 1919. protekla je u znaku uspona revolucionarnog pokreta. Naglo je jačao uticaj SRPJ(k) i ona je brzo izrasla u značajan politički faktor u zemlji. Na opštinskim izborima u martu i avgustu 1920. partija je osvojila opštine u mnogim gradovima (Beograd, Zagreb, Osijek, Skoplje, Niš i dr.), a na izborima za Ustavotvornu skupštinu, u novembru 1920, dobila je 59 mandata i zauzela treće mesto po broju poslanika u Skupštini. U leto 1920. SRPJ(k) je imala preko 65.000 članova, a ujedinjeni sindikati oko 210.000. Tada je izdavala svoj centralni organ Radničke novine i brojne pokrajinske i lokalne listove. U aprilu 1920. pristalice klasne borbe odneli su pobedu nad ministerijalističkim rukovodstvom i u socijaldemokratskoj partiji Slovenije; doneli su odluku da se i ona uključi u SRPJ(k). U aprilu 1920. održan je štrajk oko 50.000 železničara, jedna od najkrupnijih radničkih akcija toga vremena. Štrajk je protekao u znaku pojačane odlučnosti režima da se obračuna s revolucionarnim pokretom (prve zabrane proslave 1. maja, pojačana cenzura, hapšenja rukovodilaca SRPJ(k), suspendovanje komunističkih odbornika u opštinama i raspuštanje komunističkih opštinskih uprava, proglašenje militarizacije železničara, oružani napadi na štrajkače itd.).

U vreme poleta revolucionarnog pokreta sve su vidnije izbijale razlike u SRPJ(k) između revolucionarne i reformističke struje. Reformisti-centrumaši istupali su sve otvorenije protiv komunističke orijentacije partije. Pripreme za drugi kongres i sam rad kongresa (Vukovar, 20-25.VI.1920.) protekli su u otvorenom sukobu dveju struja oko ključnih pitanja na koja je trebalo dati odgovor u prvom programu partije. Kongres se velikom većinom izjasnio za predlog komunističkog programa i odlučio da se promeni naziv SRPJ (k) u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Usvojeni su i akcioni program i statut partije. Za sekretare KPJ izabrani su Sima Marković i Filip Filipović. Bila je to odlučujuća pobeda revolucionarne orijentacije u jugoslovenskom radničkom pokretu. Ubrzo posle kongresa reformisti-centrumaši napustili su KPJ i, u decembru 1921. osnovali Socijalističku partiju Jugoslavije.

Smirivanje revolucionarnih kretanja u Evropi, podrška imperijalističkih sila Antante vlastodršcima u Kraljevini SHS i njena delimična unutrašnja stabilizacija omogućili su režimu odlučnije nastupanje protiv revolucionarnog radničkog pokreta u zemlji. U decembru 1920. vlada je, optužujući KPJ da priprema prevrat, iskoristila sukobe sa žandarmerijom i vojskom u štrajkovima rudara Bosne i Hercegovine i Slovenije, te je tzv. Obznanom zabranila komunističku aktivnost. Usledila su zatvaranja organizacija KPJ i masovna hapšenja. Rukovodstvo KPJ orijentisalo se na proteste kod vlade i u Skupštini, ističući protivzakoniti karakter Obznane, a komuniostički poslanici angažovali su se u debati o prvom ustavu. Čim je ustav bio izglasan, Skupština je (2. avgusta 1921) donela Zakon o zaštiti države, kojim je komunistička aktivnost kvalifikovana kao zločinačka. U obrazloženju tog zakona KPJ je optužena kao krivac za neuspeli atentat na regenta Aleksandra i atentat na ministra M. Draškovića (u junu-julu 1921), što su ga izvršili komunistički omladinci ogorčeni terorom režima i pojavama oportunizma u vođstvu KPJ. Većina rukovodećih komunista, uključujući i komunističke poslanike, bila je uhapšena, a KPJ organizaciono razjedinjena.

Time je bio završen period u kojem je KPJ delovala kao legalna partija. Nastala u društveno-politički nerazvijenoj sredini i opterećena idejnim nasleđem reformizma, ona u tom kratkom razdoblju nije izgradila jasnu sliku o karakteru i putevima revolucije u Jugoslaviji. Nije sagledala sve stvarne protivrečnosti u novoj državi, a neke od njih nije ni naslućivala. Nije pokazala interes za nacionalno pitanje, jedno od najaktuelnijih u novoj državi, a nije razumela ni suštinu seljačkih pokreta u zemlji. Njeno je rukovodstvo perspektivu skore pobede revolucije u Jugoslaviji prvenstveno zasnivalo na konceptu evropske i svetske revolucije koji je tada prevladavao u međunarodnom komunističkom pokretu, među svim članicama Komunističke internacionale.

[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.