Arhiva : : Oktobar 2004.


Legenda o laži


Ima autora, prije svega uglednih ekonomista, koji tvrde, kako globalizacija ne postoji, kako je stvorena cijela jedna legenda oko notorne izmišljotine. Jedan od takvih je talijanski ekonomist Elvio Dal Bosco, autor knjige "Legenda o globalizaciji, svjetska privreda devedesetih godina dvadesetog stoljeća."

U toj se knjizi analiziraju učinci onoga što je urađeno u doba Reagana i Tatcherove, a što se naziva još i "konzervativnom revolucijom". Efekt te revolucije na desnici jeste moć svevišnjeg, koja se pridaje "slobodnom tržištu". Zatim slijedi pojava "čikaških momaka" veoma agresivnih i proždrljivih na svjetskoj privrednoj sceni te početak famozne "deregulacije", odnosno potpune liberalizacije financijskih i spekulativnih operacija.

Razornost ovih pojava opisao je jedan drugi autor, također ekonomist po struci, štaviše profesor ekonomije na Sveučilištu u Milanu, Pierangelo Dacrema u knjizi "Smrt novca".

Dacrema sigurno nije marksist, nema on s tim nikakve veze, ali je izuzetan poznavalac makroekonomije i kao takav izveo je ovu konstataciju. Novac, koji je u stvari sredstvo u razmjeni, koje treba da doprinosi širenju bogatstva i stvaralačkog ljudskog rada, to više ne čini. Štaviše, on čini upravo obrnuto: stješnjava i ugnjetava ljudski rad i stvaralaštvo. Iscrpio je dake svoju propulzivnu historijsko-ekonomsku funkciju i zato ga treba ukinuti. Hvalevrijedan zaključak, ali ne razumije se ko to treba, da uradi? Ipak, profesor Dacrema iznosi čitav niz vrlo zanimljivih podataka o tome kako danas novac više ne doprinosi širenju blagostanja, zaposlenosti i porastu životnog standarda diljem globusa. A zar to ne znači da ustvari globalizacije i nema? Jer, kako tvrdi Pierangelo Dacrema, svega 15% stanovnika zemaljske kugle uživa blagodati "zapadne civilizacije" tj. živi po onim standardima konfora i blagostanja – s automobilom, suvremenom kuhinjskom i kućnom opremom, vodom i elektrikom, kompjuterom i TV aparatom i mrežom mobilne telefonije – koji odgovaraju suvremenom stupnju razvoja zapadne civilizacije. Svi ostali stanovnici globusa isključeni su iz tog razvoja, a neki žive u uslovima, koji bi prije odgovarali srednjem nego novom vijeku. Ne samo da su im nedostupne blagodati civilizacije, liječnička njega i lijekovi, već imaju premalo hrane i vode i izloženi su haranju najgorih boleština i potresnoj bijedi...Takva je situaciji u velikom dijelu Afrike, Azije i Latinske Amerike. A novac kao sredstvo tu više ništa ne može pomoći, jer on u posljenjim desetljećima pokazuje tendenciju da uvećava prije svega kapital, i to najviše onaj financijski, a da ugnjetava, ugrožava i čak direktno onemogućava ljudski rad i stvaralaštvo i steže njegovo širenje. Slijedeći čistu aritmetičku logiku, zaključuje Dacrema, novac je postao štetan, jer umjesto da se širi globusom, on samo hipertrofira džepove onih što se igraju financijskim kapitalom, naduvava nepostojeće vrijednosti (jer ciframa kojima se igra ne burzi ne odgovara respektivna radom stvorena protuvrijednost) i kad tad dovest će ljude i civilizaciju u ćorsokak.

Zato Dacrema kao moguću revoluciju preporuča ukidanja novca. A zar svi predhodni zaključci ne govore o tome, kako ta vajna globalizacija uopće ne postoji, kako je ona ustvari – opsjena.

Za Elvia Dal Bosca ta opsjena služi napadu na rad i na nadnice, koristi se kao povod za rat, koji je kapital poveo protiv radnog odnosa, protiv zdravstvene zaštite i penzionog osiguranja.

Po mišljenju Elvia Dal Bosca radi se o pravoj kasetnoj bombi , koja je omogućila ukidanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, izmjestila ulogu sindikata kao posrednika pri sklapanju radnog odnosa i ugovora o radu te učinila toliko agresivnim velike multinacionalne kompanije, da su iste paralizirale male i neznatne kako kompanije tako i države. Te nisu uopće više u stanju da se brane, već naprosto same srljaju u vlastitu propast. One same idu u vlastito uništenje, jer su potpuno obnevidjele te osjećaju strah i užas, a ne mogu da se brane. Kao što zmija uništava žabu, samo svojim pogledom i postojanjem, jer joj žaba sama srlja u usta, hipnotizirana strahom, tako i male kompanije nestaju kao zalogaj velikih multinacionalnih gmazova.

Globalna ekonomija ne postoji – tvrdi Dal Bosco - postoji slobodno kretanje kapitala, i naročito financijskih špekulacija, koje u punoj slobodi marširaju zaštićenim zonama kao što su Nafta, u Sjevernoj i Srednjoj Americi, Evropska Zajednica te azijska i pacifička zona, koje su također uređene i podređene regulama, što ih diktiraju najjači i koje onim slabima i najslabijima ne dozvoljavaju da slobodno žive i dišu, a kamo li da se ekonomski razvijaju i napreduju.Stoga je globalizacija strateški mit, koji je izmišljen i stvoren, da bi se uradilo i podnijelo sve ono što bi bez podvale bilo vrlo teško poturiti na društvenom i ekonomskom planu. A to je prekarizacija posla, nestalnost zaposlenja, smanjivanje zarada uz istovremeno povećanje profita i rast renti, uz privatizaciju ne samo cjelokupne proizvodnje već i cjelokupnog sistema garancija radnih prava i svega što je iz njih proisticalo: garantiranog zdravstvenog osiguranja, osiguranja u slučaju nesreće na poslu i uopće, penzionog osiguranja itd. itd. A to znači privatizaciju školstva, od predškolskih ustanova i jaslica do visokoškolskih ustanova, privatizaciju kulturnih i svih ostalih društvenih djelatnosti, uz njihovo uvođenje na poprište slobodnog tržišta u cijeni usluga i slobodne konkurencije.

To se sve u mitologiji globalizacije zove pravom na slobodu i slobodan izbor, što to svakako i jeste, ali samo za one, koji raspolažu privilegijama ili novcem. Vaše dijete može da ide u privatne jaslice, vrtić, školu ili fakultet, naravno, ukoliko vi kao roditelj imate dosta dubok džep... Kako ćete to platiti to je vaša stvar, ali da ćete u tom slučaju imati mnogo manje glavobolje, naročito s nastavnicima, možete biti sigurni, jer su oni, na kraju krajeva, vaši direktni plaćenici.

A za kvalitet znanja i obrazovanja ionako više niko ne pita. Važno je biti konkurentan – pružiti uslugu jeftiniju i raznovrsniju od drugih. Tako će sutra vaše dijete biti bačeno na tržište rada, gdje će mu se za posredovanja oko pronalaženja posla nuditi hiljadu i jedan subjekt, a ne samo dosadni sindikati. Bit će tu i privatnici i neprivatnici i ustanove i škole i društvene organizacije kao na primjer neke nevladine organizacije ili organizacije za obranu ljudskih prava. Što one rade također na procenat pri pronalaženju zaposlenja niko ne smatra kršenjem jednog od temeljnih ljudskih prava - ljudskog digniteta i dostojanstva rada. A dostojanstvo, a naročito rada, već je odavna izišlo iz mode, kao i solidarnost, naročito solidarnost na radu, jer će vaše dijete u svom drugu po struci ili po generaciji vidjeti samo konkurenta odnosno pretendenta na isti zalogaj, do kojeg je teško doći i vjerojatno će prema takmacu ispoljiti isključivo vučje, a ne ljudske odnose. Ali nije kriv mladi čovjek, koji se tako ponaša, krive su okolnosti, kriva je globalizacije – koje ustvari i nema osim u ovim goreopisanim ponašanjima.

Snižavanje nadnica i plaća ne zahtijeva samo sve jača konkurencija, već požuda za sve većim profitom. Penzije se ne ukidaju kao opći sistem, jer stanovništvo stari, već zato što je bilo potrebno da se otvori zlatni rudnik privatnih mreža osiguranja za starost, bolest ili slučaj nesreće, pri čemu su penzioni fondovi predstavljali pravi mastan zalogaj. I radni vijek potreban za postizanje penzije podignut je ne zbog produženja životnog vijeka, jer se taj produžavao i u prvoj polovnici minulog stoljeća, kad je i uspostavljen opći sistem penzionog osiguranja, već zato što sve manje ljudi radi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, dakle daleko je manje onih koji privređuju, pa se mora povisti dob za sticanje prava, odnosno odlazak u penziju, To je bar najjednostavnija aritmetika.

Globalizacija koja ustvari ne postoji doprinjela je širenju mita o kraju rada za nadnicu, a taj je mit inspirirao ideologije, koje govore o kraju klasne borbe i kraju klasa uopće. Sve je to omogućilo svjetsko preoblikovanje klasne borbe i borbe svijeta rada sa svijetom kapitala, u kojem je ovaj potonji izneo pobjedu.

Jedna od legendi je i legenda o "samostalnom" radu, koji je na kraju krajeva postao rizičniji, jer nije opasan apsolutno niikakvim sistemom jamstava, od najamnog rada, a ipak tom teško dokučivom "samostalnom" radu, odnosno privatnom biznisu, kako se to zove u žargonu, teže milioni ljudi i da bi do njega došli spremni su na svako odricanja. I to je još jedna opsjena suvremenosti.

I dok se sve to događa Dal Bosco daje krivulju investicija i profita (čiste zarade) u kapitalističkim zemljama Zapada od 1979. do 1999. godine. Rezultati su porazni. Investicije svuda na svijetu padaju, a profiti vrtoglavo rastu. U SAD investicije se ruše u tom razdoblju od 21 na 18%, u Japanu od 31 na 25%, dok se istovremeno profitna stopa penje od 15 na 21 % u SAD, ali od 12 na 15 % u Italiji... Istodobno padaju prihod stečen radom, koji je na cijelom kapitalističkom Zapadu sišao sa 49% na 42%, u korist zarade stečene na druge načine. I eto vam cijele globalizacije!

Uz to ne treba zaboraviti kaastrofalne cifre martirija rada i radne snage odnosno radnika (sto dvadeset miliona radnih udesa godišnje, sa 200.000 poginulih na radnom mjestu), na ogromno povećanje oboljenja i nesreća na radu, koje naročito u zemljama trećeg svijeta ne prate nikakva obeštećenja. Prema tome ne radi se o hodu naprijed, već o vraćanju na radne uvjete i radne odnose karakteristične ne za dvadeseto, već za devetnaesto stoljeće. Globalizira se samo bijeda, koja vrtoglavo raste, dok kapital sve manje investira, a sve više zarađuje.To jeste globalne pojava. Širenje bijede i smanjivanje investicijskog kapitala uz porast profita jeste također globalna pojava, ali to svakako nije potvrđivanje lažne legende o širenju blagostanja globusom, već upravo suprotno: globusom se širi avet nezaposlenosti, očaja i siromaštva, koje prijeti sve većem broju stanovnika. Podmetnuta legenda o globalizaciji, koja proširuje blagostanje samo je još jedna uspjela laž na polju ideologije. Ne treba zaboraviti da je Althusser definirao ideologiju kao klasnu borbu na planu teorije. Ona se, eto, vodi i izmišljanjem lažnih mitova, jer globalizacija blagostanja je laž.

Jasna Tkalec



[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.