Arhiva : : Oktobar 2004.


Očevi i djeca


U Ujedinjenoj Evropi potiče se stalno interes za tri novopečene članice - kepece: za Estoniju, Letoniju i Litvu. Hladne sjeverne zemlje, čiji su građani nekad imali vruća boljševička srca, pa su kao takvi ostali zapisani i u literaturi. Spominju se kao strogi komandanti Crvene konjice u djelima kao što su "Kako se kalio čelik", dobro poznatim generacijama očeva, ali vrlo dalekim generaciji "Sinova i prosjaka". Jer šta je ta generacija sinova i unuka, ako ne prosjaci i torbari u modernom ruhu na ogromnom tržištu globusa?

Estonci ističu svoje drevno genetsko porijeko - potiču vele od Balta, Fina i Vikinga.Oni nisu prljavi Slaveni, koji su ih kao "psi oktobra" dva puta okupirali u jednom stoljeću, što Estonci nikako ne mogu zaboraviti. Zato danas u Tallinu postoji Muzej triju okupacija, od kojih dvije sovjetske. Muzej ima i svoju web stranicu. Može se zamislitii šta im sve na njoj pišu Rusi, tretirani kao okupatori… I poslednje ali ne i najmanje važno: u Estoniji su na vlasti socijaldemokrati.

Riga je evropska prestolnica sa najmanje sunca. Već sama ta činjenica govori o iluminiranosti njenih stanovnika, koji su na prošlim izborima glasali za jednu koaliciju partija desnice. Bila je to nekad čuvena baltička luka. Danas ona ima i potpuno obnovljenu staru trgovačku četvrt sa sinagogama, koje su se odjednom našle pune jevrejskih vjernika - naročito otkad su američki novci pomogli dotad nepostojeće pobožne ljude jevrejske vjeroipovjesti. No djeca vjerujućih Jevreja doselila su u Rigu iz drugih krajeva Rusije, jer su u baltičkim zemljama za vrijeme njemačke okupacije Jevreje tako temeljito potamanili kao nigdje u Evropi. No to ne bi nimalo trebalo smetati, da kupite traperice u dućanu Mihaila Eisensteina, oca filmadžije Sergeja Eisensteina.

Šta da se radi, kad se i ulice u toj zemlji zovu "iela" što na talijanskom znači baksuz… Jer kako se drugačije nego baksuzno može smatrati napredovanje generacija, u kojem se od dede trgovca dođe do slavnog režisera čuveneg filma "Krstarica Potemkin", kojega su vidjeli svi očevi generacije rodjene u XX stoljeću, da bi unuci, što su ugledali svijet osamdesetih godina proteklog vijeka, bili ponovo pretvoreni u kramare? Vraćeni su natrag nekom ludom sudbinskom kockom, kao u igri "Čovječe, ne ljuti se!" Tako je danas kramarenje postalo ne samo vrhunaravna ideologija, već i jedini mogući način da se preživi.

Taj napredak rakovim korakom (opjevan već kod Zmaja Jove: "Oh, babo, babo! Kupi mi babo - pečenja kupi janječeg!") ne zna se da li je rezultat udara poznatog čarobnog štapića demokracije bombi ili molbe izrečene onoj čuvenoj zlatnoj ribici iz ruske bajke? Ribica kao što je znano ispunjava tri želje. A te su tri u baltičkim zemljama sigurno bile: oslobodi nas Rusa, oslobodi Sovjeta, daj da imamo novaca... Zato danas kad kao stranac uđete u taxi na primjer u Tallinu dogodi se da taksist zapita sa koliko žena gospodin želi susret: jednom, dvije ili možda tri?

U tom smislu Estonija se ističe kao zemlja vrlo uspješne tranzicije - valjda zato što su njeni stanovnici shvatili, da je duša zapadne civilizacije trgovina, ako nema druge robe, i vlastitim tijelom. Jer, kako reče Danton u replici Mercieru u Büchnerovom komadu Dantonova smrt - "danas se sve izrađuje od ljudskog mesa, imaš pravo!"

A ta je replica bila izrečena na optužbe francuskim revolucionarima, da su bijednici, da je giljotina proizvod njihovih govora i da su gradili piramide, kao Bajazit, od ljudskih glava…

Ako su sve revolucije slične, slične su bogami i sve replike, koje im se stavljaju, kao što su slične i sve kontrarevolucije i njihovi rezultati. A mogu se sve u svemu svesti na trgovinu ljudskim mesom.

Svaki se dan na veliku tržnicu ljudskog rada i ljudskog mesa navaljuju novi tereti mladih snaga po sve povoljnijoj cileni. Cijena je ljudskog rada kao i ljudskog mesa to niža što je ponuda veća odnosno što je zemlja siromašnija i manja, bila ona članicom Ujedinjene Evrope ili ne. No u buržoaskom društvu, sve mora imati lijepu formu, pa zato slave cvijećem i šampanjcem školarce koji su završili nastavu ili diplomande, koji su završili sveučilišta. Znate li kako promocija novih diplomanada izgleda u Zagrebu?

U tipičnoj tuđmanovskoj koreografiji zastave i stijegovi sa šahovnicom pobodeni su u radijatore, svira se himna "Lijepa naša" (ali, kako je rekao Allende ne može biti lijepa zemlja, koja ovo radi svojim građanima, čak i kad obiluje prirodnim ljepotama), dok preuzvišeni rektor drži ruku na srcu ogrnut crnim plaštem, a uplašćeni su i laureandi, sa kapicama s kićenkom u stilu koji bi treba oponašati slične ceremonije iz američkih filmova . Iako izigravaju Amerikance oni ustvari igraju novu postavu Krležinog "Kraljeva". A obješeni, onaj sa štrikom o vratu i davljenik s ribicom u džepu, su ustvari baš oni, sinovi, novo pokoljenje - budući diplomci bez posla, bačeni na tržište rada. Ponude su tog tržišta tričave i jadne za sve one, koji nisu sinovi "uticajnih roditelja" te su ih isti već rodili sa cijelim poduzećima, restoranima, ljetnjikovcima i jahtama u vlasništvu… A da maskarada, kao u "Kraljevu", bude što potpunija to se "topovsko meso" tržišta rada ovako umaškarano na američki način, po onoj poslovici o žabi koja je vidjela konja da se potkiva pa i ona digla nogu, glasno zaklinje, pardon "izriče prisegu" majčici domovini, da će je vjerno služiti, a ne navodi se gdje ni kako. I sve je to cirkusa radi, jer će velika većina tih diplomaca tranzicijskih zemalja raditi u tuđem velikom svijetu poslove za koje uopće nije potrebna univerzitetska naobrazba.

Zato Ujedinjena Evropa po Bolonjskom dogovoru reformira i kljaštri univerzitetske studije svodeći ih na tri godine u prvom stupnju. A na drugi stupanj ići će samo oni koji budu sposobni, odnosno oni, koji budu imali dosta novaca i vremena, da ga troše na nauku! Mladi obrazovani ljudi nisu danas neka sreća za svjetski poredak. Obrazovano stanovništvo moglo bi se dosjetiti da ga varaju i vuku za nos, dok mu istovremeno, zaokupljenom lokalnim fašizmima i bandjerizmima, crnim zastavama i crvenim ordenjem, što se prodaje na vašarima i po staretinarnama, vuku iz džepa njegove lijepe bijele pare. Jer cijela gore opisana prestava uz sviranje himne, za vrijeme koje svi stoje ukipljeni kao marionete, sve do bećarskog "Gaudeamus igitur", plaćena je isključivo iz roditeljskog džepa i to ništa manje nego 50 Eura! Slično spektaklima Inkvizicije, gdje je osuđeni morao sam da financira vlastita vješala ili lomaču.Sve je na prodaju u vrlom novom svijetu, pa i priredbe nedostojne sveučilišno obrazovanih ljudi u tranzicijskim zemljama, koje su, kako je ponzato - kripli.


Jasna Tkalec



[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.