Arhiva : : Novembar 2006.


Studentski protest 2006

Studentski protest 2006Krenuli smo! Nakon dugogodišnjeg brutalnog uništavanja obrazovnih institucija odlučili smo da pokažemo da je drugačije obrazovanje moguće! Studentkinje i studenti Beogradskog univerziteta, samoorganizovani i nezavisni od studentskih organizacija i političkih partija, anatemisani u medijima i sabotirani od strane uprava svojih fakulteta, pokrenuli su brojne akcije posle kojih neće biti tolerisano dalje pretvaranje obrazovanja u robu na kojoj bi neki da profitiraju.

Protestovali smo i organizovali protestne šetnje kako bismo skrenuli pažnju na problem obrazovnog sistema, blokirali smo izlaz iz Rektorata dekanima nakon sednice KONUS-a kako bismo im pokazali da smo ozbiljni u nameri da stanemo na put daljoj degradaciji znanja... Zauzeli smo Filozofski fakultet! Na toj oslobođenoj teritoriji štampamo ovaj bilten preko koga ćemo saopštiti istinu o studentskom protestu.

Nazivaju nas anarhistima, jer smo ugrozili njihovu nameru da i dalje profitiraju na siromašnima. Plate profesora, koji su se besplatno školovali, na nekim fakultetima dostižu cifre od 200.000 dinara a mi se pitamo šta li rade sa tolikim novcem. Neka im država plaća njihovu neproduktivnost! Isključiva funkcija većine prosvetnih radnika je opravdanje društva finansijskog ropstva. Dosta je bilo! Danas tražimo smanjenje školarina za 50% a sutra ćemo tražiti besplatno obrazovanje. Jedno od većih dostignuća protesta je što smo javno pokazali prezir prema njihovom bezobrazluku. Nazvali smo ih lopovima i dokazali da to jesu!

Progres društva se dobrim delom zasniva na ulaganju u obrazovanje. Mladi, od kojih će u velikoj meri zavisiti budućnost ovog društva, nalaze se u sve gorem položaju i imaju sve teži pristup obrazovanju. Ovakvo stanje ih pretvara u jeftinu radnu snagu, a to se najviše odnosi na one mlade ljude koji potiču iz siromašnih porodica. Problemi studenata su problemi čitavog društva! Ukoliko se oni ne rešavaju, društvo će sve više degradirati. Mi smo protiv toga i to nećemo dozvoliti! Otvoreno ćemo reći da se obrazovna politika vodi u pogrešnom smeru.

Studentski protest 2006Usprotivili smo se političkoj zloupotrebi fakulteta i izviždali Čedomira Antića i Čedomira Jovanovića, koji je, uprkos zabrani nošenja oružja na fakultetu, sa sobom doveo naoružane telohranitelje. Mediji, pre svega TV B-92, lagali su o našem protestu selektivno puštajući delove snimka incidenta na fakultetu. To je kulminiralo nakaradnom osudom GSS-a i njenih satelitskih NVO zbog navodnog skandiranja: ''Nož, žica, Srebrenica''?! To je gnusna laž kakva je bila svojstvena miloševićevskim medijima! To je prljava politika! Dosta je bilo! Političari, marš napolje s fakulteta! Dole školarine! Diplomirani>master! Dobrodošli na oslobođenu teritoriju Beogradskog univerziteta!

STUDENTSKI PROTEST 2006.
http://protest.zbrka.net 
063/712.66.62  064/274.31.73

 

Intervju

U večernjim satima drugog dana blokade Filozofskog fakulteta (23. novembar 2006), savatali smo profesora Mladena Kozomaru da prozbori koju sa nama...

 

Kozomara: Kao nastavnik godinama već nekoliko godina vidim da su studenti u teškoj situaciji. Zaoštreni su uslovi studiranja koji govore neravno i o širem društvenom kontekstu. I ova reforma, kako je ovde stilizovana, artikulisana, kako je ovde interpretirana – znači, bolonjska reforma – i zakon itd. govori da su nastavnici tu u mnogo čemu trapavi itd. Na stranu sve to. Kad gledamo glavni pravac u kome se sve to odvija, vrlo brutalno udaraju na elementarne tekovine, socijalne tekovine, kada je reč o pravima na studiranje.

Pitanje: Da li to može da se stavi u kontekst neo-liberalnih reformi?

Kozomara: To je više nego očito. To je više nego očito. To će čak i svaki pošteni liberal da prizna. To samo ovde možete da čujete pokušaje da se to nekako maskira, mistifikuje. To se zove liberalna politika u zakonu, u obrazovanju, uopšte socijalno. I to nije samo ovde, u celoj Evropi imate razne oblike toga. I bolonjski proces je zapravo deo toga. To je podešavanje školskog sistema s obzirom na zahteve tržišta rada ... vi o tome imate tekstove... Tu nema dilema. To je tako planirano. Iza toga uvek stoje fraze o mogućnosti da studenti putuju, da se mladi ljudi druže, da razmenjuju iskustva, a zna se da ni studenti iz Evropske Unije koji su mnogo socijalno i ekonomski jaki, da tako kažem, pa i tu je vrlo mala razmena. Zapravo, relativno mali, zanemarljivo mali procenat studenata unutar Evropske Unije i to ove uže Evropske Unije ide da studira godinu dana u Italiji pa u Nemačkoj itd. Uglavnom studiraju u svojim domaćim zemljama. A ovde se pravdaju reforme time što ćete vi, tobože s lakoćom, da posle dva semestra ovde odete dva semestra u Barselonu, tri semestra onde... To su priče za malu decu.

Pitanje: Onaj koji će moći da plati visoku školarinu moći će da ode i do Barselone.

Kozomara: Tako je. Oni su i do sada... oni već uveliko studiraju vani. Već petnaestak, dvadeset godina oni se školuju vani. Oni dolaze sada kao ljudi stručnjaci. Pogledajte, na ključnim mestima u društvenom životu su zapravo stručnjaci koji imaju legitimaciju da su negde vani ili osposobljeni, ili kvalifikovani, ili tamo dobili mandat.

Pitanje: To onda znači da je osposobljavanje vani unapred plus kada se neko zapošljava u Srbiji.

Kozomara: Da. Ako se bude ovako nastavilo mene neće čuditi da će prvo na nivou socijalnog postojati neka vrsta segregacije. Vrlo brzo će se znati koji društveni slojevi uopšte mogu da računaju na tu prohodnost, kako se to kaže, na osnovu školovanja i znanja i koji uopšte ne mogu da računaju s tim. To je već sada vidljivo. Pa ja sam maločas pričao, prvi put u životu sam imao na ispitu... troje studenata je plakalo zato što je to njima bio poslednji ispit kad... ako ne polože taj ispit nemaju uslov i onda prelaze na samofinansiranje. Po prvi put se meni kao nastavniku koji je trideset godina na fakultetu dešava da studenti plaču, znate. To govori o krajnje dramatičnoj situaciji. I nije čudo onda da se ovako nešto javi. To je najmanje što može da se desi. Da vi, pogotovu što ste se obraćali ne profesiji već svim instancama na fakultetima i na nivou univerziteta a oni su gluvi za to. To je potpuno razumno. Minimalni zahtev. Znate, ra-zum-ni. I nikoga oni ne udaraju, ni u čije interese. Zapavo, oni udaraju u interese onih koji očekuju da će ovaj tip razvoja da bude njima u korist. Znate čiji interes? Interes tradicionalnih dobitnika tranzicije... Samo oni mogu da budu potpuno gluvi za vaše zahteve, da kažu: „Šta sad oni hoće? Onaj ko hoće da uči neka plati – to je roba!“ Mogli ste to čuti na veću ovde. Znate, za njih je to preganjanje, taj neki sentimentalni populizam, neke gluposti, anarhija... To je jedan maloumni, kratkovidi pogled na to kakva je funkcija školovanja u društvenom životu.

Pitanje: A šta nam govori to, s jedne strane, o akademskoj instituciji čiji vrh u nekoj vrsti stalne stege u odnosu na politički vrh, da ne smeju da se pobune nego se to prelama preko leđa studenata, i s druge strane šta nam to govori o političkoj sceni Srbije gde su ovakva pitanja odbačena u nekakvo minulo istorijsko vreme ideologija itd.?

Kozomara: Pa znate kako, to pitanje zahteva širu elaboraciju. Prvo, ne mislim uopšte da na univerzitetu imate neki potencijal. Mislim na nastavnike itd. Potencijal da se suprotstavi ovakvoj politici poltičkog vrha. A zapravo univerzitet predstavlja već dugo godina bazu ovakve politike. On je bio jedan od, da tako kažem, osnovnih uporišta neoliberalnog prodora na istorijsku društvenu scenu. Jedno od osnovnih uporišta je univerzitet. Sve vreme. Jedno od najsnažnijih uporišta u celom procesu promena je bilo upravo na univerzitetu. Studenti su u to bili uključeni. Ali ne bi mogli studenti biti uključeni da ova fakultetska infrastruktura, znači nastavnici itd. nije tu odlučujuća. Prema tome, nije univerzitet ni u kakvoj opoziciji ovde prema vlasti. On je zapravo jedna od tvrđava ovog, ja bih rekao, ovog novog puta. Jedna od tvrđava. I bio i sad se pokazao. Pazite, čak i kad bih iz neke elementarne cehovske solidarnosti, to su naše kolege, deo akademske zajednice, studenti, oni se žale na neku stvar, zahtevaju da im se u najmanju ruku priznaju dosadašnje diplome kao masteri... Znači, da li su to neki veliki troškovi? Da li to znači odustajanje od nekog strateškog puta razvoja? Ništa od toga!

Pitanje: Jedan od argumenata koji je navođen tokom prethodnih pregovora bio je da treba uzeti u obzir činjenicu da će se odjednom napraviti „inflacija mastera“, pa šta ćemo reći Evropi otkud toliki masteri itd.

Kozomara: Znate šta, odjednom će da se pojave srpski masteri i da preplave Evropu. Ne, to treba biti lud pa verovati da će nešto takvo da se desi. Ali čak i da se dogodi, šta će da se dogodi? Uzgred budi rečeno, taj talas sa istoka ide već godinama od kad je krenula tranzicija. Prepuni su univerziteti širom Zapada mladih ljudi, naučnika ili studenata koji dolaze sa istoka. I to su dobri studenti oduvek bili. Može svako da proveri. Nije bilo nikakvih problema. Uvek je priznavano. Ja zam tako je na filozofiji. U filozofiji svako će ko je iole pošten da vam prizna da naši studenti su svuda na Zapadu bili cenjeni. Uprkos tome što ste ovde imali katastrofalnu organizacionu i svaku drugu situaciju. To je bio nivo ... Svako od kolega kome sam ja dao preporuku i ko je otišao u Ameriku kaže: „Ma ne, mi smo tamo za njih još uvek...“ itd. Prema tome u čemu je problem? Kao da im neko uvaljuje kvarnu robu: tobožnje mastere za koje se misli u Evropi da nisu nikakvi masteri.

Pitanje: Dok se, s jedne strane, priča o većem prometu na tržištu rada, da će radna snaga lakše moći da prelazi granice, s druge strane postoji bojazan šta će reći EU, tj. da ovdašnji ljudi neće moći da idu preko zbog „inflacije mastera“. Tačnije da će zbog „inflacije mastera“ biti doveden u pitanje proces našeg pridruživanja EU.  [Ovaj idiotski argument je nedavno potezao rektor BU tokom razgovora koji su usledili nakon blokade rektorata, a po završetku sednice Konusa]

Kozomara: Pa da, da... Pa to su te potpuno... onako.. to je jedan ad hoc argument. Argument kao, kad je trebalo agitovati za ovu bolonjsku reformu, pogotovu kako je ona izvedena, onda je potezan taj argument, kao veća pokretljivost, lakše će da putuju, da vide sveta, dosta im je izolacije, mladi ljudi vole da putuju itd. To su priče za malu decu. Jako mali broj može sebi da priušti – nezavisno od cena studija – da ide da studira vani.... Pa jako mali broj može ovde sebi da priušti da studira. Mnogi ne mogu ovde da studiraju u Beogradu zato što im je skupo da dođu iz Paraćina, iz Ćuprije iz ne znam odakle, a sad vi treba odavde da zapalite i da idete u Bolonju ili ne znam gde u Rim, ili u Bazel ili Oslo da idete da studirate. Ma nije nego.

Pitanje: A šta mislite, da li ovaj protest može da bude makar klica nečega što bi bila naznaka promene u smislu formiranja jedne nove generacije koja će doprineti stvaranju autentično levog bloka na domaćoj političkoj sceni?

Kozomara: To ja ne mogu da procenim. Ono što je meni očito to je da ovaj protest nezavisno od političkih uverenja studenata koji u njemu učestvuju, potpuno nezavisno, on ima ono što biste nazvali levi smisao. On to ima potpuno nezavisno. Svi mogu biti, recimo studenti rojalisti, mogu biti rasisti, šta god hoćete, ali ovaj protest sa ovakvih zahtevima prosto ima levi smisao. U tom smislu je to u najmanju ruku neki simptom da bi ta vrsta zahteva mogla da postane relevantna na društvenoj sceni. U tom smislu je to moguće.

A zapanjujuće je kako fakulteti, sa stanoviša onoga što biste očekivali od elementarnog zdravog razuma,... znači to su kolege studenti koji su i po zakonu i po svim običajima deo te zajednice. Pazite, sve vreme se – ja znam, ovde na ovom fakultetu – bilo to nedavno, sećam se pre godinu, dve bio je protest studenata istorije umetnosti. Sasvim loalkni je bio protest. Odmah, na svaki zahtev studenata su rekli: „Ne može!“. Odmah. „Ne može!“. Kakav god bio zahtev. Kao da su studenti neka razmažena deca, neki dripci, koji hoće samo neki popust, da se švercuju itd. i treba ih dovesti u red. Moraju nastavnici da zauzmu čvrst stav, da ih disciplinuju. Inače su to raspuštena deca koja bi odmah da im se isporuče diplome. To je već odvratno u kojoj meri nema sluha za studentske zahteve. Za mene je zapanjujuće da dobar deo nastavnika koji su se školovali i postali nastavnici zahvaljujući tome što je bio sistem u kome su mogli da se školuju, oni to sada potpuno zaboravljaju... To je dakle elementarna socijalna amnezija da većina nas uopšte ne bi mogla da bude tu gde jeste da su ovakva pravila kao što sada pokušavaju da uvedu. Uopšte ne bi bila tu. Većina.

 

ZAHTEVAMO

1. Izjednačavanje postojećeg zvanja „diplomirani” sa novom diplomom „mastera”.

Zahtevamo primenu odluke Rektorskog saveta KONUS-a od 20. oktobra 2006. po kojoj je utvrđeno da lice koje je steklo VII-1 stepen stručne spreme po ranijim propisima, na bazi osnovnih studija koje su trajale najmanje četiri godine, ima pravo da traži da mu se utvrdi da taj naziv odgovara akademskom nazivu diplomirani sa naznakom zvanja drugog stepena diplomskih studija – master iz odgovarajuće oblasti.

Zahtevamo od Univerziteta da postupa u skladu sa tumačenjem Vladinog Sekretarijata za zakonodavstvo, od 20. novembra 2006. na osnovu kog osobe koje su stekle VII-1 stepen stručne spreme po sili zakona moraju biti izjednačene sa nazivom master, kako bi bila zaštićena prava i pravna sigurnost građana koji su stekli akademsko zvanje u skladu sa ranijim propisima.

Zahtevamo da se diplomcima koji su na nekim fakultetima ove školske godine prevarom upisani na master studije, mimo zajedničkog univerzitetskog konkursa, vrati novac koji su uplatili na ime školarine za te studije.

2. Smanjenje školarina i svih ostalih naknada na studijama za 50%.

Zahtevamo od države da počne da ispunjava svoje finansijske obaveze prema Univerzitetu. Iz državnog budžeta se, u proseku, pokriva samo 25 % materijalnih troškova fakulteta, što je polovina iznosa koji je država dužna da uplati u skladu sa izmenama Uredbe o finansiranju visokog obrazovanja. Da se ne bi dodatno ugrožavao životni standard studenata i studentkinja bićemo prinuđeni da nateramo Vladu da poštuje svoje odluke, čime će se udeo finansiranja visokog obrazovanja iz sopstvenih izvora fakulteta smanjiti za oko 33%. Pošto školarne nisu jedini sopstveni izvor prihoda fakulteta, već fakulteti stiču dobit projektima nezavisnim od studenata i države smatramo da je naš zahtev za smanjenjem školarina i svih ostalih nakanada na studijama za 50% realan i ostvariv.

3. Jasno utvrđivanje kriterijuma za određivanje visine školarina, uz uvažavanje objektivnih socijalnih uslova.

Zahtevamo da Univerzitet hitno postupi po Zakonu o visokom obrazovanju, na osnovu kojeg je dužan da donese opšti akt kojim će se utvrditi merila za utvrđivanje visine školarine.

Zahtevamo da se jasno utvrdi koje su redovne usluge koje fakulteti pružaju studentima u okviru ostvarivanja studijskog programa, da bi bilo jasno za koje se troškove fakulteta plaća školarina i da se spreči dvostruko plaćanje pojedinih naknada kao što su ispitne prijave, potvrde itd.

Zahtevamo da se pri utvrđivanju školarina u obzir uzmu troškovi života, kretanje prosečne zarade u Srbiji, stopa nezaposlenosti, egzistencijalne i socijalne potrebe zaposlenih i njihovih porodica, kretanje zaposlenosti na tržištu rada i opšti nivo ekonomske razvijenosti Srbije.

 

Pocetak strane
Odstampaj ovu stranicu Odštampaj ovu stranicu
Posalji link Pošalji link


Komunist 2004. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.