Arhiva : : Novembar 2004.

29. NOVEMBAR

ili kako su samoupravljači postali ubice

Približava se dvadeset i deveti novembar 2004, trinaestogodišnjica nestanka socijalističke i samoupravne Jugoslavije sa balkanskih prostora. Država rođena u toku oslobodilačkog rata od nacifašizma nestala je ratnom dimu. Uništena je u dimu u pometnji restauracijskog građanskog rata, rata koji je na ove prostore ponovo instalirao stara zla: kapitalizam, rasizam, sve oblike etničke mržnje i nasilja, vladavinu jačih i bogatijih te grubu silu u odnosu na podanike-građane kao i krajnju servilnost u odnosu na tutore iz "velikog svijeta".

Kako je to postignuto? Šta se ovdje dogodilo, kako se dogodilo? E pa najbolje je to opisao srpski pjesnik Dučić govoreći o jednoj uništenoj fresci iz kosovske baštine:

"Izbodoše ti oči, lepa sliko.
Večeri jedne – kad ne vide niko
Arbanas ti je jedan nožem izbo oči..."

Jugoslaviji su prvo iskopali oči, jasno njene duhovne oči, oslepivši sve one koji su je dotada vodili i zaslepivši njene narode blještavilom lažnog raja kapitalizma. Na koromilo lađe dovedeni su zločinci, a dotadašnji kapetani i posada su uklonjeni. Kako su to postigli? Neke prevarivši, neke potkupivši, neke prestrašivši, zatim su je sjekli, komadali, čerečili, kasapili, palili, bombardirali. Kako su to preživjeli jugoslavenski narodi? A šta je narod, pogotovo mali narod ili mali narodi? Lako ga je omađijati i zatraviti kojekakvim budalaštinama, uvjeriti ga da je napadnut i onda kad je napadač ili obrnuto. Sve smo to vidjeli i doživjeli na prostorima bivše Jugoslavije. Neki su preživjeli, neki bogami i nisu, nečije leševe još uvijek traže. Neke su od nestalih pojele lisce i ostale zvijeri, neki su pobjegli glavom bez obzira i danas skitaju po Evropi i svijetu, a neki žive mirno ili nemirno u drugim domovima ili bez njih, na drugim adresama u drugim mjestima i zemljama-krvosljednicama bivše domovine. U svakom slučaju oni koji žive su sretniji dio stanovništva. Nesretniji su oni, kojih više nema, iza kojih su ostale ožalošćene porodice ili oni osakaćeni ili oni što su izgubili sve. Jer svak je izgubio ponešto, nitko iz te bure nije izšao neosakaćen. Neko je osakaćen vlastitom glupošću, koje je nesvjesan i koju nije u stanju sagledati, jer ga ona stalno vuče dolje, u blato, neki su izgubili iluzije, neki položaje, neki stanove, neki plaću, neki dom, neki domovinu, neki samopuzdanje, neki samopoštovanje. Dobio niko nije ništa, osim šačice razbojnika, ubica, mafijaša i prodanih duša te političkih prostituki niskog i najnižeg ranga.

Godine su prošle, rane su zacijelile, ostali su ožiljci. Dom je izgorio, izgorjelo radno mesto, izgorjela budućnost djece, ali mnogi su zadovoljni lokalnim dušobrižnicima i duhovnim vođama: put je uzak i mračan, čak i smrdljiv, ali glavno da je kraj poznat, nitkovluk znan, čak i počinioci – banditi su stari znanci. Dobro ruje stara krtica – oči joj ionako ne trebaju, dalje od horizonta ne možeš vidjeti. I da nisu iskopane, horizont bi bio i ostao palanka, malo mjesto, mali prostror, sitne duše, sitni šićari, sitne gadosti, minornost, zabačenost i zatucanost. Sad je pogodno vrijeme da se iste iživljavaju do mile volje, jer gnjetući nemoćne i ponižavajući se pred silnima ko zna kako ćemo dugo trajati i gdje će nam biti kraj...

Da nema podanika, ne bi bilo ni silnika, a da je sloboda, solidarnost i odgovornost veliko opterećenje, kojeg se brže bolje treba riješiti, jugoslavenski su narodi dobro vidjeli i imali prilike to i isprobati na djelu od godine 1990 nadalje.

Samoupravljači su postali odjednom patriote, domoljubi, rodoljubci i to isključivo do vlastite tarabe, a susjeda su dočekali na nož, onog na nesreću rođenog preko Dunava ili Save nabili su na kolac, natakli na ražanj, pa kad i nisu uspjeli to da urade, počinili su slično: spalili, ubili, otjerali, zatrli... Čak ih u većini slučajeva nije ni sramota: neki su dobili vlastite države, kao neko novo ruho, drugi su se riješili genocidnih ili zločinačkih naroda s kojima su morali živjeti u simbiozi, svi su svoja i susjedova posla ispotužakali i izlajali na sve četiri strane svijeta i to u vlastitoj viziji, najčešće lažnoj i pretjeranoj, ispričali ih svima koji su došli u ove krajeve, da zarađuju novac na nesreći budala i nesretnika.

A zlosrećnici su bili pohitali u borbu prije no što su porazmislili, prije no što su im se ohladile glave u kojima ionako nije bilo ničega, a da je nešto i bilo nisu u nastaloj galami bili u stanju da čuju i razumiju jednu jedinu trezvenu riječ. Kasnije su kazali: bilo je to ludo vrijeme. Pa kako vrijeme da bude ludo – ono je naprosto vrijeme. Ludi mogu bti samo ljudi, koji su u nekom dobu počinili neka luđaštva. Luđaštva, koja su im se tada činila normalnim, jer i normalnost nije ništa drugo do skup usvojenih predrasuda, shvatanja i predožbi nekog vremena ili neke epohe. Kad ona prođe te iste predrasude i predodžbe i sudovi postaju besmislenim.

Kad su se dobrovoljci etničkih ratova i etničkih čišćenja te borci za slobodu rodne grude, svi nekadašnji čestiti građani, radni ljudi i samoupravljači rastreznili, smirili i konačno pokušali da dođu k sebi, igra je već bila završena. Karte su bile podijeljene, ulog odnesen, kolo sreće ih je mimoišlo, zgoditak su dobili drugi. Nekolicina onih, koji su izvukli aseve iz rukava i dobili ulog danas su milionari. Ali ti su neznatna manjina.

Većina nije dobila ništa – osim ratničkog staža, a nekako se pokazuje, da taj staž baš i ne nosi mnogo. On ustvari ne znači ništa drugo do li ubilački staž i ubilačku rabotu i to za tuđ račun.

Ispalo je nekako, da su ubijali, palili protjerivali, a prethodno drekali, prijetili, plašili i nasilnički se ponašali ne na svoju nego na tuđu korist. Samoupravljači su tako obavili prljav, krvav i nezahvalan posao za nekog drugog.

A koga su to ubijali, palili, prijetili mu, plašili ga ili se silili nad njim?

Pa istog takvog bijednika i nesretnika kakvi su i sami, samo u situaciji i tamo, gdje je taj jadnik bio u manjini, katkad sasvim sam ili malobrojan, često dijete ili nemoćna starčad. To u tom času nije bilo važno. Glavno da ga se skine sa spiska, uništi, ubije, protjera: jedan manje...

Tek poslije su primjetili, da su od samoupravljača postali ubice, a neki bogami i samoubice. Bilo je bojovnika, i to ne jedan, koji su se, vrativši se iz rata, raznijeli bombom, a bilo je i takvih koji su uselili u tuđe kuće i stanove, a sad se čini da će se i zato polagati račun. Što je još gore, polaže se račun i za one leševe što su ih pustili Dunavom i Savom i ništa ne pomaže što velečasni ili svećenik ili imam moli za našu stradalu u ratu braću i sudrugove u sramnoj raboti. Ne oprašta se neprijateljima svojim, iako tako piše u Svetom pismu... Ko bi bio tako lud da to učini – a pogotovo kad ti je neprijatelj susjed, kojem si zapalio i orobio kuću, odveo kravu, smazao svinju...

Lepa su sela gorila lepo – karteč je letjela po gradovima Bosne, klalo se i ubijalo po mračnim uličicama hrvatskih gradića, visoko su buktali požari vatrom pobjednika popaljene Krajine, a mrznula su se tijela u Bosni pobijenih žrtava i mrzne se po zatvorima onaj tko je pokušao pomiriti Bosance. I dok su samoupravljači postajali ubice ona nekolicina "mudrih i bistrih" što su na vrijeme shvatili svari oko privatizacija, nove regulacije zemalja i preraspodjele materijalnih dobara, uredno je punila džepove. Dok se većina samoupravljača bavila nacionalnim pitanjima i pravila "gužvu pred golom", odnosno tačnije rečeno gužve pred različitim golovima, manjina je "počistila stol" i pobrala sa stola sve što je bilo: i ulog i novac i karte i sve baš sve što je nešto vrijedilo... Za sirotinju nisu ostale ni mrvice. Tako su samoupravljači postali ubice i samoubice.

Godine 1971 jedno je beogradsko pozorište davalo komad pod zanimljivim naslovom:"Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji". U toj se porodici događalo svašta, svađali su se i bili. Kako to obično biva otac se prepirao s majkom, a djeca, njih cijela hrpa, svađala su se i tukla međusobno.

A zatim su nekako doznala da je vrlo poželjno, a dakako i probitačno, biti revolucionaran, pa su uzela veliku kantu s bojom i molerski četku i počela su cijelu kuću, a bila je to neka brvnara sa više prostorija, da boje i farbaju u crveno.

Sad su se u toj istoj brvnari posvadili i potukli na noževe – brvnara je dobila u svakoj prostoriji novog gospodara: i sad su shvatili da je tako probitačnije i pomodnije. Sve je razdijeljeno, svaka prostorija, od predsoblja do zahoda, ali je brvnara pod hipotekom, svima su njima vlasnici oni, kod kojih su uzajmili novac. Nadzornici svjetskih banaka kontroliraju i opominju vlasnike sobičaka i utjeruju dugove, šalju strane stražare, šalju žandare i soldate, zahtijevaju potpunu poslušnost. Novi su vlasnici slobodni – mogu da do mile volje ugnjetavaju slabije od sebe. Cijeli prostor propada, degradira se i mada je pretvoren u veliki shopping centar ponuda je ipak balkanska – bez prefinjenosti.

Kažu da su veliki ljudi veliki jer su njihova djela velika, kao planine – ona streme prema nebesima. Ali i planine su načinjene od zemlje i kamena, od kojih se sastoji tlo i u nizini.

Mali, ništavni ljudi ne streme u visine – njihov je život običan, njihove predžbe svakidašnje, konkretne, vezane uz realan život. Veliki ljudi od materijala od kojih se sastoji svakidašnjica naprave svari velike kao planine. Veliki ljudi iz historija Jugoslavije znali su, umjeli od običnih ljudi i balkanskih okolnosti napraviti djela toliko visoka, da su se istrgla iz svakidašnjeg i uobičajenog i isticala se na tadašnjem horizontu. O samoupravljačima Jugoslavije priča je kružila Evropom, o nesvrstanima se razgovaralo i dogovaraloo na afričkim i azijskim prostorima, a o Titu i oslobodilačkoj borbi jugoslavenskih partizana tada je čuo cijeli svijet...

Vermena su se promijenila. Generacije koje su došle kasnije nisu više bile dorasle pređašnjima. Uostalom, one i nisu došle na visoke i odgovorne državne i partijske položaje da se bore, da pate i da stvaraju, već da užvaju. Nisu umjeli sačuvati ono što su dobili u amanet. Promijenila su se vermena, promijenila se shvatanja. Planine su se odronile i sručile zajedno sa stanovnicima u nizinu.

Nema više uzleta, juriš na nebo završio je u blatu.

Ostalo je samo sjećanje na vrijeme kad su ovi prostori, prostori Jugoslavije, nešto značili i sebi i drugima. Danas nema više te zemlje, nema više ljudi koji su je stvarali, malo je preostalo direktnih svjedoka i pregalaca. Godine učiniše svoje. Nemoćni starci u čudu gledaju novo vrijeme, nove zemlje, nove generacije. Zanosi se u starosti pretvaraju u gorčinu.

Omladina bez zanosa nije uopće omladina – izgubiti iluzije još je uvijek mnogo bolje nego ih uopće ne imati. Današnjoj omladini na ovim prostorima, kao ni nigdje drugdje u svijetu, nije lako. Generacija očeva je poražena, pobjeđena generacija – kako da oni budu dobitnici? Kako da budu ili da postanu pobjednici i da nadrastu vlastito vrijeme i njegove zamke?

Ipak, borba još uvijek traje. Jugoslavenska scena, sada već ispala iz reflektorskog jarkog osvjetljenja poprišta zbivanja, samo je jedan djelić velike svjetske pozornice, na kojoj se dan za danom nižu događaji i na kojoj i dalje traje bitka s onim silama, koje su neprijatelji čovječnosti i čovječanstva.

Da je ta nekadašnja zemlja bila i kakva je bila znano je nadaleko i naširoko i toga se treba sjetiti 29 novembra, dana njenog stvaranja u Jajcu 1943 godine.

Da li će ona da bude? Na to pitanje jedini je mogući odgovor: pratite i sudjelujte u svjetskoj borbi. O njenom ishodu zavisi i vaša sudbina. Jer..."boj se bije, bije bije, crveni se barjak vije, za slobodu naroda..."

Jasna Tkalec

[početak strane]