Arhiva : : Novembar 2004.

Osamdeset sedam godina od Oktobarske revolucije

Čini se da je u Trećem mileniju ova Revolucija, koja je potresla svet, potpuno zaboravljena, prenebregnuta. Ipak – to je tek privid, jedan od onih lažnih privida i neistinitih slika sveta, na kojima se zasniva suvremeni život. Već je kazano da tako zvane blagodati moderniteta i suvremene civilizacije uživa svega jedna četvrtina stanovnika zemljine kugle, ostalima ne samo da su nedostupna čuda i blagodati telematike i satelitskih komunikacija, već nemaju dovoljno ne samo hrane i lijekova, već ni vode, one pitke i nezagađene.

S druge strane društvo obilja stalno nameće nove potrebe i uspostavlja i širi granice "diktature tržišta" u ime slobode ...naravno, kapitala i onih koji njime upravljaju, ali to se ne govori gomili, masi, jer nije uputno.

Na "evropski raj" navaljuju na sve moguće načine oni iz zemalja "trećeg svijeta", sa juga i sa istoka, iz zemalja opustošenih ratovima, nerodicom, glađu, sušom, bolestima. Evropa na njih šalje oružnike, žandare, vraća ih natrag avionima, brodovima, zadržava ih u logorima, koji imaju mnogo zajedničkog s onim iz razdoblja nacifašizma, ali o tome se izbjegava govoriti. Televizijskim ekipama snimanje lica bez dokumenata dopušta se samo u sasvim izuzetnim prilikama.

A sama bogata Evropa puna je sirotinje, koja jedva spaja kraj s krajem i često ne zna kako će doći do kraja mjeseca, ali o tim "tričavim brigama" svakidašnjice mediji gotovo nikad ne govore.

Slika svijeta što je oni daju je zasladena melasa u kojoj neočiti mladići i djevojke plešu, pjevaju, ljube se, putuju, uživaju u glupim igrama i šturom pogađanju činjenica, a malo kad i samo ovlaš govori se o nesrećama što su negdje zadesile nekog i to zbog zlih ljudi i terorista.

Nakon napornog radnog dana sretan stanovnik Ujedinjene Evrope, koja eto broji 400 miliona duša, anesteziran je slikama sa TV aparata nepostojećeg raja i zadovoljno odlazi u krevet, pošto mu je mišljenje formirano od strane televizijskih novinara, koji čitaju vijesti. Mnogo kanala, mnogo jezika, ali vijesti kao ni stanovišta, suštinski se malo razlikuju.

Da su ga bezobzirno slagali i da živi u svijetu u kojem uporno pale i potpaljuju ratove, koji su edemska forma III svjetskog rata, to dobronamjerni evropski žitelj ne sluti ili ne želi da sluti. Ukoliko i ima takvih strepnji utapa ih u alkoholu, ukoliko je star ili u treštavoj muzici disko-kluba, ukoliko je mlad i u drugim zadovoljstvima i samozadovoljstvima, koje mu sugeriraju mediji. Jer kad to radi Clinton, zašto ne bi i običan smrtnik?

Zalagati se za radikalnu promjenu društva, za revoucionarne ideje, više nije u modi. Nije ni politički korektno, tvrde Amerikanci. Marksizam se pokazao "lažnom naukom" i neostvarljivim putem, koji je samo uzrokovao velike nesreće i patnje, a komunisti su obrukani kao robovi i zaljubljenici neostvarivih ideja, koje su se kao sistem pokazale neefikasnim i nasilničkim.

A da li je baš tako? Te "ljevičarske ideje", velike ideje jednakosti, bratstva i solidarnosti ljudi, rodilo je XIX stoljeće, nadograđujući se na vaspostavljene temelje u XVIII vijeku, nastojeći da izmijeni neizrecivu bijedu, koju je rađalo industrijsko društvo u nastajanju. To isto XIX stoljeće rodilo je i ideju nacionalne države – države građanskog društva u prvom redu – koliko i ideju socijalne pravde i socijalizma, koja je najjasnije razrađena u djelima Marxa i Engelsa.

XX stoljeće, nazvano još "skraćenim ili kratkim, znači kusim stoljećem" nije rodilo više nikakvu veliku ideju, ali je dovelo do krvavih katastrofa u sukobu ovih dviju velikih ideja, djece prethodnog stoljeća. Nikad ljudi nisu napravili jedni drugima toliko zločina, štete i zla kao u XX stoljeću. Međutim, okriviti za to revolucionarne ideje XIX stoljeća ne samo da je nepravedno, već i glupo i neumjesno, jer nipošto nije kriv učitelj, ukoliko je šegrt bio neumješan i nesposoban.

Lav Tolstoj je osamdesetih godina XIX stoljeća pisao: "Šta su revolucionari? To su ljudi koji mrze postojeći društveni sistem, smatraju ga lošim i izgradili su principe budućeg društvenog poretka koji će biti bolji. Ubijajući ih, likvidirajući ih , ne može se boriti protiv njih. Nije bitan njihov broj, već su bitne njihove ideje... Njihov ideal je opšte blagostanje, jedanakost, sloboda" (V.B.Šklovski "Lav Tolstoj",Minerva,II tom,str 203).

Te ideje, revolucionarne ideje, nisu zatrte, eto ni u Trećem mileniju, iako je broj onih, koji se za njih bore neznatan. Zašto? Jer je velika Oktobarska revolucija godine 1990. doživjela epohalni poraz, jer je tako zvani "realni socijalizam" srušen i u svijetu je ljevica pretrpjela nepopravljivu i nepredvidivu katastrofu. Ipak, 1990. nije se dogodilo ništa novo. Bio je to proces koji je trajao godinama. Da su u Sovjetskom Savezu balzamirali odnosno izdali revoluciju, napisao je ranih tridesetih godina još Trocki. Za Staljinove svinjarije znalo se odavno, a da zemlje tako zvanog "sovjetskog bloka" ne izgledaju baš privlačno poznato je bilo i malom djetetu.

Ono što se nije znalo jeste kako izgleda "divota kapitalizma". Nije se znalo, iako se moglo naslutiti, da nastaju velike tragedije, kad propadnu velike ideje. Nije se znalo, iako se moglo naslutiti, šta će se dogoditi, kad pobjesni i izađe iz svog prirodnog korita kapitalistička ideologija neoliberizma i samostalno se uputi svijetom, pa liši cijelu jednu generaciju nade u siguro radno mjesto, u penziju, u zdravstveno osuguranje, u sutrašnjicu i u sigurno parče hljeba. Jer danas imaš i zarađuješ, a sutra si već propao, bez novaca, niko i ništa. Danas si možda radnik, možda namještenik ili vlasnik blistavog butika ili čak poduzetnik. Ali igra je oštra, konkurencija nemilosrdna, ako nisi bio dovoljno sretan ili vješt ili na vrijeme uspio da ostvariš neku nečuvenu dobit izmjestivši proizvodnju u neku od "đubretarskih zemalja" bivšeg istočnog bloka, od kojih je sad većina postala dijelom Evropske zajednice i Nato pakta i u kojima je radna snaga skoro badava i da tako smanjiš troškove i još dođeš do nekog povoljnog zajma Evropske zajednice, sutra si propao, nezaposlen, niko i ništa, marginalizirani potukač, prosjak i nesretnik, koji nikom ne treba, jer svima je dosta vlastitih problema i briga.

Eto u takvom stanju ljudi i svijeta treba ponovo porazmisliti o Oktobarskoj revoluciji, koja je, htjeli mi to ili ne, neizmjerno utjecala na živote miliona ljudi, davala nadu ugnjetenima, obespravljenima, poniženima i uvređenima i isto tako neizmjerno plašila one, koji izrabljuju, ugnjetavaju, pljačkaju i ubijaju na sve moguće načine ljude nemoćne i bez zaštite, slabe i siromašne, a takvih je i danas i jučer, velika većina svijeta. Eto u tome, u toj velikoj nadi, u veličini te borbe, koja daje smisao ljudskom životu i uzdiže ga nad besmislenim bitisanjem u smrdljivim malograđanskim rupama, bio je i jeste i ostaće smisao Oktobarske revolucije, revolucije koja je osvijetlila novom zorom jedno stoljeće nečuvene okrutnosti i pokolja i dotad nikad viđenih svjetskih ratova sa vrtoglavim brojem žrava i razaranja.

Lenjinova parola s kojom je Oktobarska revolucija (25. oktobra, odnosno 7. novembra po novom kalendaru) pobijedila bila je: "Kruh i mir!"

Eto, upravo za to, za hljeb i mir, i danas manifestiraju i nose crvene zastave i zastave mira svih duginih boja po svim prestolnicama Evrope i svijeta. I danas – 86 godina poslije – čovječanstvo nema ni kruha ni mira. Svijet je pored svih uvjeravanja u suprotno ogrezao u ratovima i u tjeskobi. Upravo se sada vode dva velika imperijalistička rata: terorizam je poslužio kao izgovor za najočitiju i najbeskrupolozniju agresiju na Irak, a istovremeno i Francuska vodi na Obali slonovače imperijalistički rat i to znate za što? Za slatki užitak – za čokoladu – odnosno kakao. Iako se ta zemlja naziva Obalom slonovače, jadni slonovi tu ništa ne ulaze, već kakaovac i njegova cijena, koja zanima čitavo svjetsko tržište, a francuski vojnici pucaju u gomile crnaca, kako je naglasio Chirac, sa mandatom Ujedinjenih nacija.

A pored toga u Africi se vode još mnogi ratovi o kojima svjetska javnost malo i gotovo ništa ne zna, jer to su nezanimljivi ratovi protiv onih ubogih, crnih, neukih i bolesnih, koji se oružjem protive što ih se pljačka i oduzima ono što im je majka priroda dala... Ta oni ionako ne znaju šta će s tim i samo to upropaštavaju, a mi s našim tehnologijama stvaramo od toga dobra, koja uživaju svi – tumače ideolozi i pobornici društva obilja i diktature slobodnog tržišta.

Jeste, ta su dobra na korist i uživanje svih, koji mogu da ih kupe. Onaj ko se ne ubraja u tu kategoriju, suvišan je na svijetu i nije ni važno, ukoliko ga eliminiraju... nebeskom vatrom.

Vjerojatno "crveni mornari", mornari boljševici, ni sam Antonov Ovsejenko, vojnik mršavog inteligentnog lica s naočarama, koji je s Trockim operativno organizirao zauzimanje Zimskog dvrorca i straže na Nevi putem vojno-revolucionarnog komiteta, nisu ni slutili domet Revolucije, čiji su sami bili tvorci. Značenje riječi Oktobar prevazišlo je njihove slutnje i nade, jer je Oktobarska revolucija za svijet bila mnogo više no što su sebi mogli da predstave njeni skromni tvorci. Ne mari što je bilo nepotrebne grubosti, što Johna Reeda u Gatčini umalo nisu streljali, što su neki vojnici na brzinu u Zimskom dvorcu smotali neke kašike, pa su poslije morali da ih vrate. Ne marii što su isprljali ćilime i pocijepali zavjese. Oni su skinuli obrazinu, zderali zastor laži i ugnjetavanja s velike zemlje carskog samodržavlja, nasilja i zatucanosti i pokazali svim bijednicima svijeta da je to moguće učiniti.

U tome je vječna veličina Oktobaske revolucije.

Širom svijeta sirotinja se dizala i tražila svoje pravo, pravo na ono što joj je oduzeto, oteto, opljačkano, a što je podnosila, mirno, poput marve, stoljećima. Sad više nije bilo tako. I nikada više neće biti tako, ma koliko bio glasan gazdin glas, a nečujan, tih i piskutav glas onih, koji se protive, koji se bune, koji govore ljudima istinu.

I nije važno što je Antonov-Ovsejenko nestao u Staljinovim čistkama, što su ubili Trockog ili što je Lenjin prerano umro i napravio više od jedne greške. Put je pokazan.

A sad je pokazana i scena, šta biva kad konačno poraze revolucionarnu misao. To je gospodo film koji upravo gledamo. Film koji se zove Falujja, Kosovo, Afganistan, Genova ili kako vam drago. To su scene filma, koji se upravo daje.

Trebalo bi biti svakome jasno, da je ovakav svijet ogavan. A ipak nije. Uvjerili su ih da revolucije ne uspjevaju i da je Oktobarska revolucija proizvela samo gadosti.

Oktobra i marksizma prve su se odrekle najveće i najjače komunističke partije Zapada (Italije, Francuske, Španije) ne dozvoljavjući više ni da se spomene njeno ime (pošto su i same sebe preimenovale), kao što prije jednako ostrvljeno nisu dopuštale ni najmanju kritiku ili sumnju u ideje marksizma. Ali ljudsku je misao nemoguće oktroirati, sapeti, ma koliko se trudili.

Pa ma da su komunisti ili istinski ljevičari ostali u neznatnoj manjini, ne znači još da nisu u pravu. Mnogo puta mase u historiji nisu bile u pravu. Nije bilo u pravu ni opće rašireno javno mnjenje ni ono što se smatralo "normalnim" ili politički korektnim gotovo kroz čitavo proteklo stoljeće ni na Zapadu i na Istoku.

Šta znači normalan – upitao se Tolstoj? Normalan je onaj, koji je najbolje i najpotppunije usvojio opći zbir predrasuda jednog vremena, odnosno jedne epohe. Kad to vrijeme prođe te se predrasude, odnosno uobičajeno (javno) mnjenje čine besmislenim.

Oni koji se bore za istinsku slobodu ljudi, za drugačije odnose među ludima, za pravičnost i dostojanstvo svih, treba da pamte duže i vide dalje od običnog, normalnog svijeta.

Prigovor Oktobarskoj revoluciji, da je bila krvava i da je porodila društvo neslobode i proizvodno neefikasno - ne stoji. Sama Oktobarska revolucija, bar u Petrogradu, prošla je gotovo bez žrtava.

Sloboda kapitalističkog društva jeste sloboda samo na papiru, samo na riječima i oni, koji su doživjeli tragediju građanskog rata, pogubnost sa smetlišta istorije pokupljnih ideja "zemlje i tla" i njihovu visoku ubilačku sposobnost u primitivnoj politici etničkih mržnji, podsticanih od zapadnih tutora, oni, koji su doživjeli katastrofu raspada zemlje, gubitak radnog mjesta ili "božansku vatru, koja sve prži" odnosno američke bombe, u to ne bi smjeli sumnjati.

Zablude i greške društava proizišlih iz pobjede Oktobarske revolucije hiljadu puta su predočene, pobrojene, uveličane, o njima se stalno govori, piše, raspravlja. Ideologija oslobođenja svaki se dan izjednačava sa ideologijom nacizma i fašizma, a zaboravljaju se i namjerno prenebegavaju ratni užasi, koje su nacifašisti počinili kao i ogromna stradanja ljudi, koja su nacističke ideje prouzročile.

Zaboraljaju se svakidašnja stradanja u svim razvijenim i nerazvijenim krajevima svijeta, koje svaki dan čini kapitalistički poredak. Zaboravljaju se ratovi, propadanje i uništavanje prirode i satiranje ljudi, smeće se s uma dječji rad, prostitucija i iskorištavanje djece, robovski rad u nelegalnim fabrikama na Zapadu i grozni uvjeti rada i proizvodnje u zemljama trećeg svijeta. Zaboravlja se da primjerice u Italiji, visoko razvijenoj evropskoj industrijskoj zemlji, svaki dan na radnom mjestu pogiba četvero ljudi.

Samo ta statistika je porazna, a da se ne navode statistike koliko djece na svijetu umire od gladi svake minute ili koliko ljudi svakog časka stradava od malarije, boleština ili nestašice vode.

Koliko je djece pobijeno u ratovima, koji su vođeni nakon vajne 1990? Koliko je ljudi unesrećeno, primorano da živi u izbjeglištvu ili poginulo kao žrtva agresija ili osveta za nedozvoljene agresije i uplitanja u poslove tuđih zemalja?

Tu statistiku nikad ne prezentiraju mediji, iako je ona dobro poznata u Ujedinjenim Nacijama. Šta dakle da se radi? Ono što i uvijek – da se pokušava neprestano i stalno iznova promijeniti društvene odnose. Jer zar su konsruktori prvih letilica, ma da su se sve srušile i ma da je bilo mnogo žrtava, odustali od toga da ponovo i opet ponovo pokušaju sagraditi spravu, koja će letjeti i nebom nositi ljude.

Jasna Tkalec

[početak strane]