Arhiva : : Novembar 2004.


Jednoj zemlji


Kada je prije petnaest godina stvorena koalicija bivših robijaša, partijskih aparatčika i raznih drugih lovaca u mutnom lokalnog formata i provincijskog mentaliteta, s ciljem da rušenjem jedne divne zemlje, izliječe svoje komplekse i zadobiju ekonomsku i političku moć, bilo mi je tek jedanaest. Kako se ne sjećam baš tako dobro života u toj veličanstvenoj zemlji, ovaj tekst u predvečerje njenog rođendana ne pišem samo u njenu čast. Ovo je tekst u čast bivše i buduće zemlje, ali svakako jedine otadžbine o kojoj s poštovanjem i ljubavlju govore mnogi, a koju će kao jedinu alternativu tek vidjeti mnogi.

Svakako da se o njoj i njenim ljudima može saznati mnogo iz priča i uspomena, koje su nabijene emocijama, dok se iz svakodnevnih feljtonističkih napisa i crtica iz balkanskih novina može saznati i to da ima ljudi koji je mrze i žele da se nikad ne obnovi, premda samo oni znaju zašto tako osjećaju (jer ne misle ništa, pošto ideološko mišljenje nije mišljenje, već prost odraz zadrtosti vođene mržnjom). Tako osjećaju ne samo oni koji nisu školovani i ne znaju, već i mnogi visoko obrazovani, koji, možda i znaju činjenice, ali ne znaju ili ne žele da misle, bilo zato što su oskudnim intelektom onemogućeni u tome, bilo zato što imaju lične razloge za to. Zato je najbolje latiti se naučnih činjenica i analiza, koje, doduše znaju biti suvoparne i teške za razumijevanje, ali su pouzdan dokaz da je jedna zemlja bila bolja od sadašnjih šest, sedam, osam (koliko ih stvarno ima?) tobožnjih državica koje ne vrijede ništa nikome, osim onim zaluđenicima koji tako ponosito mašu nacionalnim barjacima, a ovamo im krče prazni stomaci.

Ovaj tekst je posvećen jednoj zemlji koja je bila cijenjena na sve četiri strane svijeta i na svim kontinentima, u zemljama sa svim mogućim političkim režimima i kulturama. Njeni državljani su bili oslobođeni ponižavanja pred stranim ambasadama ako su htjeli ići vani, a, ruku na srcu, mnogi i nisu htjeli ići, jer nisu imali razloga. Ta je zemlja pokazala kako se mogu uskladiti različiti nacionalni i religijski kolektiviteti, te kako različitost kultura nije prepreka, već bogatstvo. Ona je svojim radnicima dala najveća prava na svijetu, pa iako ona veoma često nisu mogla biti realizovana, ipak su bila putokaz za neka bolja vremena i model kakvo društvo je potrebno da bi se ostvarili ideali s kojima je počela još francuska revolucija. Ta zemlja je bila simbol otpora fašizmu, zatim imperijalizmu sa Zapada i Istoka, ona je pokazala kako se treba boriti za svoju slobodu i dostojanstvo. Ona je pokazala kako je moguće, ako ima želje, interesa i ljubavi za svoj narod, prevazići nepismenost, zaostalost i primitivizam. Ona je... Ma, ona je bila simbol svima koji pate i živi dokaz da je patnju moguće iskorijeniti i zato ju je trebalo uništiti.

Dakako, zahvaljujući našim vlastitim glupostima i ne tako malim greškama, bilo je moguće da bivši robijaši (neki politički, a neki i privredni) iz zatvorskih ćelija upadnu u predsjedničke kabinete, a da bivši partijski aparatčici umjesto srpa i čekića prigrabe nacionalne simbole i njihovom zloupotrebom zadrže moć koju nisu zaslužili. Kako god, postradala je ogromna većina Jugoslovena, a manjina nacionalnih dušebrižnika je nastavila da spava u svili i kadifi. Ponovo je kod nas nastala "kuka i motika", koja je sve siromašnija i bješnja, a ona će se dići tek onda kad dođu neki novi klinci koji će shvatiti da je svaki gazda isti, ma kojoj naciji on pripadao, mada je, možda, ipak najgori onaj "njihov", jer ih on najviše tlači. A kako su gazde, koji se, zbog lokalnih jezičkih razlika zovu profiteri ili tajkuni, međusobno povezani, to će se i srpske, hrvatske... kuke i motike morati međusobno povezati ako žele nešto postići. Tad će se ponovo aktuelizirati pitanje one divne zemlje kojoj je posvećen ovaj tekst. Jer, ona se neće obnoviti zato što će ljudi iz Beograda ili Sarajeva htjeti ići na Jadransko more. Za to im ne treba zajednička država. Ona se neće obnoviti ni zato da bi se u Bosni i Hercegovini jela slovenačka pavlaka, jer nas već podaviše njome, bez ikakve koristi od toga. Ona će biti potrebna zato što su svi društveni procesi toliko internacionalizovani, reklo bi se globalizovani, da se ništa ne može promijeniti u bilo kojoj našoj banana-republici, a da se to ne odrazi na stanje ili raspoloženje okruženja. Da će socijalizam pobijediti izolovano u Srbiji ili Hrvatskoj ili kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji, to je zabluda koja će brzo postati jasna onima koji misle ostvariti nekakav socijalizam u nacionalnim granicama.

Sad smo još daleko od te divne zemlje. Tako daleko da neki ne mogu da se snađu u toj perspektivi, pa je gube iz vida. Sad smo bliži Evropskoj Uniji, to je tačno, ali ćemo u njoj izgubiti i onaj beznačajni djelić suvereniteta kojim trenutno raspolažemo. Što će tad biti povrijeđene nacionalne sujete, kad se vidi da je Beograd nekad bio obično sastajalište prilično samostalnih republičkih vrhuški, dok će Brisel biti centar iz koga će se naređivati, dok će naši "nezavišnjaci" od Ljubljane do Skopja morati kušovati i izvršavati tuđe naredbe. Tako im i treba. Ponovo će se vidjeti kako je ovdje sve rađeno da bi se šačica ljudi preko noći obogatila i instalirala nove kvislinške režime, pokorne Briselu, a okrutno ohole prema sopstvenim sunarodnicima. Nove generacije neće imati iluzija prema tim birokratima i tajkunima, niti će im praštati zločine u ime nacije, kao što čine sadašnje generacije, preplašene, pognute i besperspektivne, koje žive samo što živjeti moraju. Poklič "Živjela Jugoslavija!" tad neće biti odraz nostalgije, niti povod za podsmijeh, već odraz nove borbe kojim se ledi krv birokratiji i profiterima.


Goran Marković



[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.