Arhiva : : Mart 2004.

Socijalizam - duh prošlosti?

"Vlast kvari - apsolutna vlast kvari apsolutno." (Karl Marks)

Gotovo je nemoguće iscrpno odgovoriti na ovo pitanje u kratkom članku. Ocrtavanje makar skice odgovora je značajno zato što se danas gotovo i ne govori o mogućnosti neke alternative postojećem kapitalističkom poretku. Ako je socijalizam postojao i propao zbog slabosti koje proizlaze iz same njegove prirode, onda je vječnost kapitalizma osigurana.

Nema jedinstvenog odgovora na pitanje da li je socijalizam uopšte postojao. Čini se mogućim braniti tezu da u zemljama istočne i centralne Evrope nije ni bilo socijalizma, već da je to bio društveni sistem koji je u sebi sadržao samo neke elemente socijalizma, ali po svojim ključnim karakteristikama se ne bi mogao okvalifikovati kao socijalizam. Ima nemalo autora u svijetu koji taj sistem nazivaju državni kapitalizam, što bi se, uz određene ograde, moglo prihvatiti. Teza o nepostojanju socijalizma u SSSR-u i njegovim satelitima bi se bez mnogo problema mogla braniti pozivom na brojne Lenjinove radove, prvenstveno one nastale poslije oktobarske revolucije. Tako prvi boljševik u radu Dječija bolest ljevičarstva u komunizmu kaže: "Mi u Rusiji preživljavamo (treća godina posle obaranja buržoazije) prve korake prelaza od kapitalizma ka socijalizmu ili k najnižem stadiju komunizma.", dok u radu O četvrtoj godišnjici oktobarske revolucije kaže: "Potreban je niz prelaznih stepena: državni kapitalizam i socijalizam, da bi se - radom dugog niza godina pripremio - prelaz ka komunizmu.". U radu O dečjem levičarstvu i malograđanštini Lenjin kaže: "Dok revolucija u Nemačkoj još okleva da 'bukne', naš je zadatak - učiti se državnom kapitalizmu od Nemaca, svim snagama ga preuzimati (...)".

Socijalizam je društvo koje nastaje na ruševinama svoje prethodnice, kapitalizma. To je društvo koje donosi oslobođenje radničkoj klasi, ali i svim drugim slojevima društva, jer kako Marks kaže, proletarijat se ne može osloboditi a da pritom ne oslobodi društvo kao cjelinu. U pitanju je oslobađanje od klasne dominacije, od podjele društva na klase i ugnjetavanja većine od strane manjine. To ugnjetavanje se najprije ogleda u ekonomskoj sferi, a izvire iz privatnog karaktera prisvajanja viška vrijednosti. I već ovdje treba biti jako oprezan, jer privatno prisvajanje viška vrijednosti nije isto što i privatna svojina. Takvo privatno prisvajanje u jednakoj mjeri postoji i u državnoj i kvazi-društvenoj svojini. Ono što mnogi marksisti krajem XIX i početkom XX vijeka nisu shvatili, a ima ih koji ne shvataju ni danas, jeste da promjena svojinskog oblika i nosioca prava svojine sama po sebi ne vodi ukidanju eksploatacije, a time ni klasne dominacije. Zato nacionalizacija ni u jednoj zemlji sama po sebi nije predstavljala socijalističku mjeru. Nacionalizacija je samo značila promjenu subjekta eksploatacije (umjesto privatnog kapitaliste to je postala država kao kolektivni kapitalist), ali je objekt eksploatacije (radnička klasa) ostao isti.

Puno je "marksista" koji su potpuno pogrešno shvatili Marksa. Po njima, eksploatacija se ukida sa ukidanjem privatne svojine. Zahvaljujući takvom zaključku, mogli su braniti SSSR kao socijalističku zemlju u kojoj je oktobarska revolucija donijela opštu nacionalizaciju privatne imovine. Kod Marksa je, međutim, naglasak na raspolaganju viškom vrijednosti i upravljanju imovinom. Radnici u državnim preduzećima ne raspodjeljuju višak vrijednosti niti upravljaju imovinom. Sa njihovog stanovišta, nije se puno promijenilo totalnom nacionalizacijom, osim što je njihov socijalni položaj poboljšan i osiguran. Ni to nije malo, naprotiv, ali se ne može priroda jednog društvenog poretka ocjenjivati prema tome imaju li radnici besplatan prevoz tramvajem i imaju li radnička djeca besplatne udžbenike.

Lenjin je bio svjestan da Rusija, onakva kakva je bila 1917. godine, još nije spremna za socijalizam. Zato je on govorio da je u Rusiji ostvarena diktatura u ime proletarijata, ali ne i diktatura (u smislu vladavine, a ne strahovlade) proletarijata. On je takođe smatrao da učešće radnika u upravljanju još nije ostvareno, ne zato što su to sovjetski zakoni sprečavali, već zato što kulturni nivo stanovništva (i radničke klase) to još nije dozvoljavao. Zato je on govorio o državnom kapitalizmu u Rusiji. Dakako, boljševička partija nije mogla propustiti tako dobru priliku za osvajanje vlasti kakva joj se pružila 1917. godine. Kad je htio stvar pojednostaviti i pretvoriti neposredne zadatke u borbene parole, Lenjin bi govorio da je socijalizam industrijalizacija+elektrifikacija. Uporedo sa tim je išlo i brojno, a zatim i organizaciono i političko jačanje radničke klase, koje u Rusiji tad nije bilo više od 15% ukupnog stanovništva. Ako su 1919. Rusijom vladali partijski lideri a ne radnici (što je Lenjin nazvao državni kapitalizam), onda se mora priznati da su slični lideri vladali svih sedam i po decenija postojanja SSSR-a.

Ono što ni Lenjin nije shvatio jeste bilo to da uporedo sa razvijanjem državnog kapitalizma jača državna i partijska birokratija. Ona je preuzela sve poluge vlasti u svoje ruke i tako postala apsolutni gospodar društva. Iako je državni kapitalizam razvijao materijalnu bazu društva i radničku klasu činio brojnijom i obrazovanijom, on je istovremeno vlast državne birokratije učinio totalnom. U ime socijalizma, koji je tad još bio duh budućnosti, birokratija je, suprotno boljševičkoj praksi iz Lenjinovog doba, zabranila štrajkove, a sindikate potpuno potčinila partijskoj birokratiji. Na osnovu teze da je interes cjelokupne radničke klase u socijalizmu istovjetan, pa nema osnova ni potrebe za postojanjem više partija, zabranjene su sve partije, a onemogućeno je osnivanje i opozicionih partija i pokreta socijalističke orijentacije (interesantno je da se u radu Zadaci revolucije iz oktobra 1917. Lenjin zalaže za mirnu borbu partija unutar sovjeta i prelaz vlasti iz ruku jedne partije u ruke druge partije). U takvoj situaciji se brojna i obrazovana radnička klasa nije mogla izboriti za svoja prava. Njena brojnost i obrazovanost nisu vrijedili mnogo u uslovima potpunog odsustva demokratskih sloboda. Da su političke slobode poštovane, a demokratija ostvarena makar u maloj mjeri, SSSR bi imao šanse da iz državnog kapitalizma pređe u socijalizam i njegova propast se možda mogla izbjeći. Očigledno je da birokratija nije vjerovala radničkoj klasi (inače bi joj dala pravo barem slobodnog sindikalnog organizovanja). Ni radnička klasa nije vjerovala birokratiji, pa se okrenula protiv nje kad je sistem već postao sasvim truo pa se urušio sam od sebe. Da je bilo mogućnosti slobodnog djelovanja, radnici bi srušili birokratiju znatno ranije, ali posledica toga ne bi bilo vraćanje na kapitalizam, već, moguće je, uspostava socijalističke demokratije.

Socijalizam je društvo zasnovano na aktivnoj ulozi velikih masa radnih ljudi. Ono je suprotno vladavini partijske elite (ili više njih) i autokratskim odnosima u ekonomskoj sferi. Individualna sloboda je preduslov socijalizma. On je moguć samo na bazi pune političke i ekonomske demokratije. Socijalizam je, kako su Marks i Engels utvrdili još u Manifestu komunističke partije, "proletarijat organizovan kao vladajuća klasa". Prvi cilj revolucije po njima je "osvajanje demokratije". U Kritici Gotskog programa Marks kaže da država u socijalizmu postaje sluga društva, a Lenjin kaže da je država "naoružani narod". U Građanskom ratu u Francuskoj Marks analizira iskustvo Pariske komune iz 1871. i ocjenjuje da je to bila diktatura proletarijata. Njemu nije smetalo što je Komuna uvela radničko samoupravljanje i poštovala različita, pa i suprotna politička mišljenja. Treba napomenuti da su u Pariskoj komuni radnici upravljali fabrikama, a da su postojali brojni politički klubovi (začeci partija), od kojih marksisti čak nisu ni bili u većini.

Svega toga nije bilo u SSSR-u i njegovim satelitima u istočnoj Evropi i Aziji. Da nije bilo prvog svjetskog rata, ne bi bilo ni oktobarske revolucije. Ona je izbila u zemlji zaostaloj u svakom pogledu, sa ogromnom većinom nepismenog stanovništva koje je o socijalizmu znalo vrlo malo, sa boljševičkom partijom u ilegali, bez ikakvog sindikalnog pokreta. To nisu uslovi iz kojih niče revolucija. Sovjetski sistem je u zemlje istočnog bloka donesen na bajonetima Crvene armije i poslije podjele interesnih sfera između Staljina i Čerčila. Zajedno sa trupama Crvene armije u te zemlje su došli lideri komunističkih partija, dugogodišnji emigranti u Moskvi. Mnogi od njih su partijske organizacije u svojim zemljama morali stvarati od početka, na ledini.

Imali su ovi sistemi i neke elemente socijalizma. Bili su to planska privreda, besplatno liječenje i školovanje, socijalna sigurnost i još neki. Zahvaljujući tim elementima su mogli biti postignuti dobri rezultati u razvoju ekonomije i podizanju životnog standarda. Treba biti objektivan, pa priznati da je SSSR postigao značajne rezultate u oblasti ekonomije, kulture, socijalne zaštite, zdravlja, nauke i drugdje. Dok je ruska aristokratija bila sposobna samo za organizovanje raskošnih balova i upražnjavanje raskalašnog života, dotle je sovjetska birokratija, na osnovu nacionalizovane ekonomije i planskog upravljanja, uspjela izvući zemlju iz privredne zaostalosti i kulturne i socijalne bijede. Uloženi su veliki (ponekad i neopravdani) napori u stvaranju moćne armije, koja je izdržala ubjedljivo najveći pritisak Hitlerovih trupa, zatim u izgradnji desetina hiljada škola, univerziteta, bolnica, odmarališta i fabrika. Ipak, ne treba pretjerivati sa zaključcima. I u Švedskoj je postignut značajan napredak u poboljšanju životnog standarda, pa ipak socijal-demokrati nisu, kroz svoj koncept "demokratskog socijalizma", ukinuli kapitalizam. Rašireno je uvjerenje da se postojanje socijalizma procjenjuje na osnovu visine životnog standarda. Iako je visok standard nesumnjivo jedno od važnih obilježja socijalizma, on nije na prvom mjestu. Osnovno je ko upravlja društvom, a u zemljama Istočnog bloka to nisu bili radnici, ni manje ni više nego na razvijenom Zapadu.

Goran Marković