Arhiva : : Maj 2005.


Kusur ničega


U Italiji je upravo izišao film o junakinji neuspjele revolucije u Napulju krajem devedesetih godina osamnaestog stoljeća: Elenori Pimental i o porazu te revolucije, koja je trebala slijediti onu francusku, ali je ugušena u sramoti, izdaji i krvi. Eleonora Pimental, koja je sa suborcima pisala ustav slobodne republike, sramno izdane i ugušene u krvi, bila jedna od prvih žena novinara. Nakon propasti napolitanskog pokušaja i nakon poraza, očekujući smaknuće, upitana da li se plaši, odgovora: "Čega? A šta nam uopće, nakon revolucije ostaje - kusur ničega!"

I ovog sumornog proljeća, kad se sunce najzad probija poslije martovskih dana najhladnijih u poslednjih pedeset godina, kako tvrde meterolozi, kad jedna nakaradna Evropa slavi šezdesetgodišnjicu pobjede nad fašizmom sa mnogim postfašistima u evropskim vladama, kad na Balkanu i u bivšoj Jugoslaviji u nekim od njenih zemalja krvosljednica nema crvene zastave ni za lijek, a na javnim manifestacijama divljaju budale u ustaškim ili četničkim uniformama, kad se na primjer u Italiji svaki dan baca ogromna količina hrane, koju tržište nije konzumiralo, a nemoguće ju je sačuvati te tako u smeće odlaze dobra u vrijednosti od pola miliona Eura, dok istovremeno 800 miliona ljudi na svijetu umire od siromaštva i gladi, šta preostaje revolucionarima, što su izgubili i revoluciju i pobjedu? Kao i prije dvije stotine godina onima u Napulju - kusur ničega!

O ljepotoma Evrope i svijeta moglo bi se još nadugačko pričati. Kao na primjer o rascarinjenju zanimanja kao što je prostitucija, pa upravo bestseler sezone predstavlja dnevnik jedne djevojke, koja se bavi tim poslom. Autorica opisuje kako radi preko agencije, koja joj uzima trećinu zarade. A ona to smatra sasvim korektnim, jer joj agencija nalazi klijente, nudeće na svojim web stranicama njene slike u smjelim pozama, plaća sobe u hotelu za "slatke susrete" i garantira uslugu zaštite. Nakon susreta s klijentom ova vrsta radnice mora nazvati poslodavca – agenciju, a ukoliko to ne učini na lice mjesta dolazi smjesta privatna služba sigurnosti (body gardi) i ukoliko je ne nađu, uključuje se odmah i policija, koja je naravno u dosluhu sa rečenom agencijom.

Zanimanje kao i svako drugo, samo s nešto više rizika, izgleda da je tako uvršteno u suvremeni moral. Uostalom, priča o Japankama koje imitiraju američke crnkinje i mulatkinje u odjevanju i šminkanju te se bave kojekakvim zanimanjima – od prodavačice do sekretarice, a kad požele nešto iznimno: skupu potpisanu haljinu, Pradinu tašnu ili cipele ili pak putovanje u Evropu ili nešto bolji stan, povremeno preko agencija zadovoljavaju biznismene u njihovim seksualnim i ostalim prohtjevima, nije novina sezone. To je već stara i poznata priča. I Ruskinje su krenule istim putem, ali o njima bi trebalo više i na drugom mjestu. Zasad navodimo samo knjigu Oksane Robskaje: Avenija rubalja, zbog koje su, kažu, u Moskvi mnogi pocrvenili...

E, otišla je u nepovrat ona Moskva u kojoj su Oksane sa knjigama pod miškom jurile na Rab-fak: na radnički fakultet i sve do jedne željele postati inžinjeri, tehnolozi, doktorke, avijatičari.

Ni mlada Staljinova žena Nadežda Alilujeva nije bila različita. Sa torbom knjiga, bez šminke i jednostavno odjevena, pješke dolazeći do sveučilišta, slijedila je sa drugaricama predavanja na kemijskom odjelu Tehnološkog fakulteta. Tragedija porodice Alilujevih, Lenjinovih jataka i Staljinovih prijatelja, koji su nakon Nadeždinog samoubojstva svi odreda bili poslani u logore i dugogodišnja izgnanstva, tragičan kraj njegovih sinova: jednog u ratu (jer Staljin nije htio tražiti zamjenu za zarobljenog sina i kazao je: moj sin kao i drugi sinovi) i mlađeg, Nadeždinog sina, koji je nakon XX Kongresa bio poslan u provinciju, gdje se propio i završio, kao u Jesenjinov pjesmi, uboden nožem u kafanskoj tuči, tragedija je jedne velike revolucije, koja je trebala izmijeniti lice svijeta i dijelom je to i uspjela, ali je konačno potonula u blatu izdaje i odricanja vlastitog puta. Šta je od svega ostalo revolucionarima - kusur ničega...

Šta da se kaže u dane kad svijet i Evropa slave šezdesetgodišnjicu pobjede nad fašizmom propagirajući najbesramnije mistifikacije i netočnosti o antifašističkoj borbi, uporno prećutkujući sovjetsku žrtvu i golemu cifru od dvadeset miliona poginulih, koju su ljudi SSSR-a podnijeli za pobjedu nad nacifašizmom. U Italiji novine i TV kanali govore o ispravkama koje će biti unesene u udžbenike historije, jer antifašistički pokret, naročito jak na sjeveru zemlje, nisu vele vodili komunisti i socijalisti, već izgleda katolici, monarhisti i popovi, a "dječaci iz Saloa", najgori crnokošuljaši do kraja vjerni nacistima, što su ostali uz bok Mussolinija i njegovih ministara i oficira (koji su bili usput budi rečeno bili plaćeni suhim zlatom i koji su u sukobima s partiizanima počinili masu zvjerstava) slave se danas kao ljudi koji su konsekvento ostali vjerni zakletvi, što su je dali... Istovremeno je lijep zalogaj dobila i iredenta s ustanovljavanjem 11. februara (dana potpisivanja mirovnog ugovora 1945. u Parizu!) kao državnog dana žalosti posvećenog žrtvama zloglasnih fojbi, mjesta zločina Titovih partizana. Prema najnovijim tvrdnjama u fojbe – kraške jame u Istri -titovci su pobacali gotovo stotinu hiljada nevinih žrtava, samo zato što su bili Talijani, a kasnije je iz Istre i Rijeke otjerano (a nikako nije optiralo) ognjem i mačem 300 hiljada talijanskih državljana. U filmu koje su prikazale talijanska, slovenska i hrvatska televizija glavnu ulogu partizana-krvnika, silovatelja, ubice djece i gotovo pedofila igra poznati glumac iz serije koju na svim prostorima Jugoslavije gledaju s nostalgijom "Bolji život" - Dragan Bilogrlić, a katoličkog popa koji spašava djecu iz doma, kojeg su zapalili partizani, igra talijanski glumac Leo Gulotta, jedan od osnivača Rifondazione Comunista – Novoosnovane komunističke partije Italije. I što je najljepše ni spomenuta partija, Rifondazione comunista, a još manje njeni lideri, kao ni lideri DS (bivše komunističke partije) nisu našli za shodno da brane jugoslovenske partizane. Jedino je to učinio stari socijalist i novinar Giorgio Bocca, koji je rekao da je ponovo pisati historiju nakon šezdeset godina, uzimajući marginalne epizode kao suštinu antifašizma, sramotan put koji će na kraju dovodi do trijumfa light verzije fašizma.

Uostalom, ukoliko novac, zarada, slava i uspjeh u poslu opravdava sve, pa i igranje u spektaklima koji služe za izvitoperavanje činjenica, falsificiranje historije i pretvaranje svijeta u golemu instituciju za imbecile, zar se onda mogu osuđivati oni, koji u posvemašnjoj nestašici posla, odluče preko agencija prodavati vlastito tijelo? Ti bar ne lažu i ne služe prljanju heroja i zaglupljivanju masa, već uz osobni rizik rade nezavidan posao, što se za spomenute omiljene glumce ne bi moglo kazati. Ali glumci su samo glumci – zna se – topovsko meso. Iza njih stoji cijela "operacija fojbe", političari, TV urednici, režiseri i na kraju oni koji trijumfuju nakon šezdeset godina – jučerašnji poraženi, a današnji pobjednici. Pobjeđenima i opet ostaje samo kusur ničega...

A kakav je taj vrli novi svijet, svijet plastike i elektronike, koja mladim generacijama obećava osim beskrajne slobode i demokracije i zadovoljavanja smjesta i odmah, bez napora, svih želja i potreba – jer svemogući novi bog tržište nudi sve što treba svakome uvijek po sve nižoj cijeni, garantira zadovoljenje svih prohtjeva i želja, svih vrsti uživanja i svih interesa, govori i pojava na Bruxelleskom tržištu posebnog kilta (kompleta) namijenjenog liječnicima, ali ga može kupiti tko god to želi, za eutanaziju. U kompletu se nalazi sve potrebno - od sredstava za spavanja do injekcija za usmrćivanje, jer ovoj se operaciji ne pristupa 2005. onako kako smo to nedavno imali prilike vidjeti u njemačkom filmu o posljednjim danima Adolfa Hitlera. Od frau Goebels, koja šestoro svoje djece uspava i zatim im u usta gurne pilulu cijankalija, medicina je napravila velik put. To se danas čini mnogo civiliziranije. U Belgiji je izgleda eutanazija dozvoljena, pa ko voli nek izvoli. Naravno, troškove ovog kilta odnosno kompleta lijekova ne pokriva socijalno osiguranje – a oni i nisu toliko visoki. Cijeli komplet stoji svega 60 Eura – pa kako vam drago. A šta ostaje poraženim i ostarjelim revolucionarima u tom društvu trenutnog zadovoljavanje svega što ti padne na um – kusur ničega...

A ipak taj kusur ničega i nije tako mali i nije ga uvijek lako nositi u ovim mutnim vremenima.

U tom se kusuru nalazi mnogo izuzetnih glava, mnogo heroja i mnogo velikih ideja, koje će se opet jednom roditi kao žar ptica, iz vlastitog pepela... Očuvati iskru svete vatre u nevremenu nije lako. U starom su Rimu vestalinke, čuvarice vatre, smatrali svetim ženama, a njihovu službu blisku bogovima. Ljudi, koji još uvijek u današnjim teškim i zbunjujućim vremenima, čuvaju svetu vatru i nose dalje ideju o mogućnosti drugačijeg društva, o jednom drugačijem svijetu i o istinskoj slobodi, jednakosti i bratstvu također rade posao blizak bogovima. Samo što su njihovi bogovi ljudi – ljudi gordi, kako je pjevao Gorki, koji više neće puziti po blatu, nego smjelo raskrilivši svoju ljudskost u najboljem smislu, težiti za ostvarenjem najviših dometa ljudskog duha i njihovih najboljih i najplemenitih strasti.

Svi oni kojima je danas ostao kusur ničega znaju da u tom kusuru ima velikih ljudi i događaja: još tamo davno od pada Bastille i od dolaska momaka iz Marseillesa, koji su pjevajući marseljezu istjerali kralja i švicarsku gardu iz Tuillerija i kao armija odrpanaca odnijeli slavnu pobjedu kod Valemyja nad školovanim i zlatom plaćenim pruskim generalima. Ima tu i dječaka poput Gavrocha i junaka pariških barikada kroz cijelo devetnaesto stoljeće, sve tamo do pariške komune 1871. Kusur ničega bogat je herojima i tragedijama, znanim i neznanim junacima. Imena američkih radnika na koje su pucali i koje su objesili u Chicagu danas su zaboravljena, ali cijeli svijet slavi prvi maj. Praznik rada slave i zemlje s najsvinjskijim režimima i doći će dan kad će i na njihovim ulicama i trgovima vijoriti crvene zastave. A pod tim je zastavama Crvena Armija marširala od Varšave do Tihog okeana, gdje je, kako govore riječi pjesme, završila svoj pobjedonosni pohod.

Pod tim je barjakom Tito digao na ustanak sve krajeve Juboslavije i razbuktao pokret otpora najveći i najznačajniji u cijeloj Evropi. Pokret otpora čiju su glavninu činili borci od 17 do 24 godine starosti. Pobjedonosni odredi umraširali su u Beograd, Zagreb, čak i u Trst. "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana – slavu borbe pronose..."

Pa ako je danas od tog marša ostao kusur ničega i taj je kusur velik i jedno će ga drugo vrijeme i jedna druga generacija pretvoriti od ničega ponovo u nešto - veliko, slavno i sjajno. Živio Prvi maj!

Jasna Tkalec


Pocetak strane
Odstampaj ovu stranicu Odštampaj ovu stranicu
Posalji link Pošalji link


Komunist 2004. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.