Arhiva : : Jun 2004.

Danas i jučer: ostajemo antifašisti

"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto. Giorgio Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.

Danas kao star čovjek, on navodi: "gledajući današnju Italiju ne mogu, a da ne budem jako velik pesimist". To isto možemo reći svi mi, iako i ne možemo gledati današnju Jugoslaviju, jer nje više nema, a ono što je nastalo umjesto nje, najbolje je i ne gledati.

Ipak, sada kad je sve prošlo i iza nas, treba kazati da su vrijednosti, ma da danas namerno pogažene, umanjene, ublaćene ili poreknute i smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska borba na Balkanu kao i širom Evrope, jedine istinski nove vrednosti za afirmaciju kojih se treba boriti, jučer kao i danas. Danas kao i sutra.

Bocca piše: "Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki istinski demokratski pokret, svaki napredni pokret i da se zadržava status quo". U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se javila nova demokracija, prvi put se pokazalo, da oni koji imaju moć (i novac) nisu uvijek u pravu. Prvi put u svojoj historiji ti su narodi, uz Tita, hodali uspravno. Prvi put u historiji nisu puzali, nisu bili pretorijanci Evrope, niti borci na strani ovog ili onog velikog imperijalnog i imperijalističkog interesa. Prvi put u historiji bili su svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu, zato su mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na vlastiti način. Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa ljudskim licem, možda isuviiše ljudskim, jer su jugoslavenski narodi isuviše popuštali sebi i svojim slabostima, ali ovdje ne ćemo o tome.

Možda treba upravo 22. juna, na dan napada na Sovjetski Savez, sjetiti se, da je ta zemlja, koje također više nema, dala svoj obol u rušenju nacifašizma, kao ni jedna druga zemlja na svijetu. Za slom nacifašizma u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi. Sovjetski izvori kažu 28 miliona, iako su tu ubrojane i indirekne žrtve rata, žrtve fašističkog zločina i pustošenja. Niko kao sovjeti nije pravio od tijela vlastitih vojnika bedem, preko kojeg hitlerovci nisu mogli prijeći.

U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim njenim dijelovima, pod vodstvom KP Jugoslavije, njeni najbolji sinovi, da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj sili. I danas, mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek divljenje u Evropi.

Ali i mržnju. Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu, koji je slijedio nakon eksplozije zemlje, nije slučajno baš Njemačka stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom, tobože demokratskom ruhu.

Uostalom, zašto i ne bi? Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku poželjeli naplatiti stare račune. Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje pitanje, jer je kapital, koji je poplavio secesionističke i nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije, multinacionalan i teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim. Pristaše pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve bolje nego u fašizmu. Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom nacionalno čisti. To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje Srba od Pavelića, ali ih je istjerao više. Isto je to učinjeno i po Bosni, iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati, iz Hercegovine Srbi i Muslimani itd. Strane vojske, strani namjesnici i evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih balkanskih naroda, kojima, istini za volju, i nije više do međusobnog neprijateljstva i ratovanja. Posvemašnja pauperizacija, strašno osiromašenje, materijalno i duhovno, depresija, nostalgija, kao i teška životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih jugoslavenskih samoupravljača. Ali ko ne zna sobom upravljati, njime će upravljati drugi - kaže stara mudrost. Pa eto i upravljaju. I dok mase, što su ostale bez zaposlenja, a često bez kuće, stana, roda i naroda, misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca malobrojna se šačica gavana, ratnih profitera, gangstera i specijalista za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati, privatizira, prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro. I to još nije najgore zlo, piše talijanski novinar Enrico Vigna. "Najgore je što ti ljudi ne odlučuju sami, kako će uređivati svoje poslove, kako birati parlament, kako urediti školstvo ili zdravstvo. " O tome su u svim dijelovima bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi. Sada se samo njihove odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.

A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu, a daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta? Bogati, razumije se. Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti, sramota. Što misle bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase, to nikoga ne zanima, najmanje moćnike i nove gospodare svijeta. Uostalom mase i nisu tu da misle, nego da slušaju i gledaju – koga? Televiziju, razumije se, a ona im jasno govori, kako da glasaju, kako da misle i ko su gospodari svijetu, koji su, razumije se, demokrati i slobodoljupci...

I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci.

A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja. "To su sramne stvari", negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti i novinarima, što su to dopustili". Naravno, Bocca govori o Italiji, ali vrijedi za sve jugoslavenske, a izgleda i evropske zemlje. "To je napad na zdrav razum, ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti, ovo što rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo. Ali teren je već odavno bio pripremljen za ovu navalu, a pripremili su ga, ajme, sami bavši komunistički rukovodioci, kojekakvim sumnjivim izjavama, kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.

Danas, kad nas je ta voda potopila, možemo samo dodati, da još nismo zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti, da nas potpope. Uprkos mraka, uprkos nedaća, slobodaraski se glas čuje na sve strane. Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu, za istinsku slobodu naroda, a ne laži multinacionalnih kompanija i uživalaca bogatih prebendi, kojim su im stranci i vjerske organizacije platile poslušnost, još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi, koliko god hoćeš. Uostalom, na posljednjim izborima za Evropsku Zajednicu, komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije) oko 10 % glasova, a prosječno u Evropi, oko 5%, što i nije tako malo.

U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.

Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih vrijednosti, koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika, doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi. Jer, borba još uvijek traje. A da završim, opet ću se poslužiti riječima Giorgia Bocce: "Osudu nasilja od strane ‘Rifondazione comunista’ smatram kolosalnom greškom. Od kada postoji borba za vlast postoji i nasilje. Kad su to u historiji duboke strukture vlasti promijenjene na miran način? Nasilje je uvijek postojalo, ono je dio ljudske povijesti. Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".

Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom, da onaj ko ima vlast ima i legalan aparat sile, što znači policiju i vojsku, onda da se vlast sruši, što treba činiti? Snovi nisu dovoljni.

Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju. Druga je stvar kazati da u ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba, jer u situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi. Ali ne može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi Bocca. "Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada nećemo, ne želimo i ne možemo pomiriti, a sa fašistima i postfašistima kao ljudima, u civilnom ophođenju, pomirili smo smo se odmah pošto je rat završen" - piše Bocca. A antifašisti jesmo i ostajemo, kažemo mi, jugoslavenski komunisti, bilo Jugoslavije ili ne, bilo te partije ili ne.

Jasna Tkalec

[početak strane]