Arhiva : : Jul 2004.


Žuti dosije štampe


Informativna sredstva smatram za nesreću koja muči čovečanstvo. Brzina kojom obaveštavaju "Globalno selo" o događajima jednači se sa površnošću informacija, i nikako nije nagrada za nečuveno obmanjivanje javnosti.

Danas, više nego ranije, prebukirani smo beskrupuloznim sadržajima i uhvaćeni u vrzino kolo senzacionalističke štampe. Onom vrstom bestidnih sadržaja u sredstvima javnog informisanja, koja su, sa publikacijom pornografije, avanturističkim sadržajima, dezinformacijama, društvenim aferama, raznim intrigama i kriminalom, obezbedili konzumenta i "našli" mesto u sferi "slobodnog" tržišta - da ne kažem slobode informisanja, samo su još jedan dokaz kako se sloboda prostituiše. Novinari će i dalje argatovati za novokomponovanu društvenu elitu.

Valja se zapitati, da li su zbivanja, koja su nedeljama, mesecima i godinama popunjavala stupce "žute" štampe, nalaze u sferi informisanja ili su, na našu nesreću, u sferi cirkuzijade, razbribrige, povlađivanju niskim strastima, i otuđenju naroda od imovine, koju su decenijama stvari za lično i opšte blagostanje.

Danas, plaćenički mediji, koji za svoju "nezavisnost" odrađuju slugeranjem kod skorojevića, mogu se čuti samo uz bezumne "tugovanke": "Zajednička sopstvenost nad sredstvima za proizvodnju je utopija". A, kontrapunkt takvom snishodljivom halospevu je podrepaško veličanje bande - lopova, predstavljaju ih kao Mesije, kao dobre domaćine, a radnicima u žalopojnom horu, lihvari istine, licemerno odgovoraju: "Tražili ste, gledajte". Ovaj vid socijalne destrukcije prihvatili su, na našu nesreću, skoro svi mediji, sve u ime obećanog dela kolača.

Ima za to obilje primera, navešću samo neke: Jezda - gospon Jezda (sa pedigreom od samog Gospoda); mama - Dafina (naivna blagajnica iz požarevačkog klana); domaćin Karić (lako gazduje tuđom mukom - posebno kada je novac iz fonda za preporod Srbije); sprega mafije i vlasti; naručena i izvršena ubistva; - revolveraško obračunavanje - pucaj u meso; "trgovačke afere" u Prvivrednom sudu, za novinare su kobajagi nedostupne; potom, otuđivanje imovine radnih organizacija preko stečajnih upravnika; sudije koje ne interesuje PRAVDA jer su neprikosnoveni - dok, ti isti, svojski se trude da obezvrede imovinu i prodaju je u bescenje. Nikad kraja aferama.

Takvim i sličnim sadržajima pune se stupci bulevarskh novina, a tzv. društvena elita amnestira neistinite komentare, jer su zaključili dogovor oko tala. Uzgred, kada je u pitanju raskrinkavanje otimačine, ni za jotu nisu bolji ni, nazovimo ih "Sindikati", oni, žalosna im majka, utrkuju se oko tzv. partipacije (učešća) radnika u dobiti (tzv. Akcionarstvo). Stoga i njihovog odgovora, na ovo šenlučenje, nema u javnim glasilima, oni to ni ne žele. Ima i dušebrižnih koji obećavaju, pa, iako kočoperni, u dosluhu su sa vlastodršcima igraju zakulisnu farsu. Al Kaponeovi strukovni sindikati, koje li ironije za iskorak od jednog veka unazad.

Zahvaljujući novinama, iščezao je onaj smisao kojim su ljudi razlikovali istinu od laži, zlo je postalo bestidno, nepoštenje hrani medije i zlopati narod.

Šta nam je raditi? Odgovor je nedvosmislen: moramo pronaći modus vivendi (pravi način) za obaveštavanje radničke klase - koju ni uzgred ne pominju. U takvom galamatijasu, a u granicama materijalnih mogućnosti, NKP Jugoslavije je obaveštavala članstvo, a preko njega verujem da su upoznati i građani.

Ipak, moram priznati, na tom planu nismo dovoljno činili, "glad" je za naučno osmišljenom i činjeničnom informacijom, koja ne beži od istine, a istine radi, nije je bilo u potrebnom obimu.

Moje skromno mišljenje je: - Drugovi ne smemo dozvoliti da maksima: "Koliko para toliko muzike" ovlada u našim redovima, borba za socijalnu pravdu nije prestajala a neće ni prestati.

Ako je prva "službena" novina ACTA DIURNA, osnovana 59. godine p.n.e. od strane Cezara u Rimu, a pisana u robovskim skriptorijama na kamenim pločama, onda šta čekamo, teško je breme taj kamen al' ne smemo posustati, pisana reč ima iskonsku snagu, snagu koju i mi moramo iskoristiti.

Radimo u pravcu iznalaženja mogućnosti boljeg i celishodnijeg informisanja, da obespravljenima, potlačenim u svakom pogledu, obezbedimo socijalna saznanja, da je informacija aktuelna, konkretna, objektivna, da sa informativnim sadržajima orijentišemo i usmerimo socijalnu praksu, da informišemo tačno i brže, da zapazimo aktuelnost, i stvorimo takav socijalni okvir kada se radnik neće kriti iza: "Ima ko je plaćen da misli".

U takvom društvenom miljeu NKP Jugoslavije uspela je iznaći, kolko-tolko, prolaznost u informisanju. Naime, TANJUG redovito, skoro svakodnevno, prima informacije od NKPJ i distribuira ih u javnost. Al' avaj! uzalud, u dragstorima zelenih ćelija urednika nema prostora za analitičko i nepristrasno novinarstvo, jer ne daj Bože da ga etiketiraju kao otpadnika od generalnog puta u tranziciji.

Nadalje, NKPJ redovito je dostavljala i dostavlja informacije preko INTERNETA, al' avaj! komunisti nisu krali (ovde ne mislim na komunjare) i nisu u mogućnosti da komuniciraju putem savremene tehnologije, čast izuzecima.

Takođe, NKPJ okuplja svoje pristalice i građane na obeležavanju značajnih datuma iz naše i svetske istorije komunističkog pokreta. Al' avaj! novinar iskoristi priliku da omalovaži ovakav skup, jer kako bi do političke i idejne podobnost pred gospon urednika.

Informisanje nije stvar pojedinca ono je kolektivan čin, a kao takav obavezuje nas na lični angažman i obezbeđenje materijalnih pretpostavki za takav rad. Tu je neminovan lični doprinos, svakog poimenično.

Manje da čitamo hororskope a našu aktivnost podredimo jačanju partijskih organizacija, i svrsishodnijem informisanju.

Član sekretarijata NKPJ
Andrej Glišić



[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.