Arhiva : : Januar 2005.

Rezolucija o Bosni i Hercegovini

1. Bosna i Hercegovina se nalazi u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i moralnoj krizi. Može se reći da je potresa duboka sveobuhvatna kriza, za koju je nemoguće reći kad će biti riješena. Izvjesno je da će trajati dugo i da će se zaoštravati u narednom periodu. Društvo u Bosni i Hercegovini se kreće u protivrječnostima koje prizlaze iz same njegove prirode, ciljeva kojima teže njegovi nosioci i nepostojanja jakih opozicionih pokreta.

2. Naročito je opasna kriza koja se ispoljava u neriješenim međunacionalnim odnosima. Ona ne znači da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao višenacionalna zajednica, već samo to da ona ne može opstati bez dubokih kriza i stalnih sukoba ukoliko počiva na nacionalističkoj ideologiji i vladavini nacionalnih stranaka. Bosni i Hercegovini nisu potrebni samo novi ljudi, već i novi politički i društveni pokreti, koji bi bili oslobođeni nacionalizma. Ukoliko se ovi pokreti ne pojave, Bosna i Hercegovina će postati žrtva sukoba nacionalističkih elita, koje će, u namjeri da prikriju i opravdaju stvarnu pljačkašku prirodu svoje vladavine, produbljivati međunacionalnu mržnju i vjersku netoleranciju. Povremeno zaoštravanje sukoba u cilju vlastite promocije je stari oprobani metod nacionalista, koji im je dosad davao dobre rezultate.

3. Nacionalizam je ideologija koja daje dobre rezultate u periodima kriza, kad ljudi ne vide njene stvarne uzroke i uzročnike i kad je, zbog straha od sutrašnjice, lako manipulisati njihovim osjećanjima. Tad im se nacionalisti, koji inače ne nude nikakav ekonomski i socijalni program, osim onaj koji počiva na pljački i ukidanju prava, prikazuju kao spasioci nacionalnih interesa od onih koji ugrožavaju i tlače njihovu naciju. U Bosni i Hercegovini je nacionalistima sve manje moguće da se predstavljaju takvima, jer je petnaest godina njihove vladavine jasno pokazalo kakvi su sadržina i ciljevi njihove politike. Ljudi se okreću svakodnevnim problemima i sve više uočavaju da su nacionalisti uzročnici duboke društvene krize. Zato sve manje glasaju za njih. To su pokazali i opštinski izbori 2004. godine, na kojima je za nacionaliste glasalo manje glasača nego ikad ranije, a više od 50% glasača uopšte nije glasalo. Iako nekima na prvi pogled izgleda da su nacionalisti ponovo pobijedili, to nije tačno, jer više nemaju podrške većine. Nacionalizam ostaje dominantna politička ideologija, ali nacionalističke stranke više nemaju legitimitet da vladaju.

4. Stalne rasprave o sudbini Bosne i Hercegovine, koje nacionalisti obnavljaju kad god se pojave ekonomski i socijalni problemi koje ne žele riješiti u interesu većine, produbljuju međunacionalne sukobe. Državno uređenje Bosne i Hercegovine je komplikovano. Ono u sebi sadrži konfederalne i federalne elemente, iako je očigledno da se Bosna i Hercegovina posljednjih godina kreće ka federalnom modelu. Komunisti podržavaju ovu tendenciju i smatraju da Bosna i Hercegovina u ne tako dalekoj budućnosti treba da se preobrazi u modernu federaciju, sa više ovlašćenja zajedničkih institucija nego dosad. Postojeći entiteti će ostati i u narednom periodu, jer nema ni minimuma saglasnosti o njihovom ukidanju. Iako komunisti programski nisu za trajni opstanak entiteta, oni smatraju da u ovom trenutku nema uslova za njihovo ukidanje, jer bi to izazvalo velike međunacionalne sukobe, a odnose između bosanskohercegovačkih nacija, posebno Srba i Bošnjaka, dovelo do tačke na kojoj su bili pred izbijanje rata 1992. godine. Entiteti treba da postanu zaista multinacionalni, kako u nazivu i državnim simbolima, tako i u sastavu stanovništva i organa koji u njima vrše vlast. To još uvijek nije slučaj, tako da, osim u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine, nigdje u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše zaista multinacionalna vlast.

5. Komunisti će u narednom periodu podržati sve one ustavne promjene koje će dovesti do uvođenja i učvršćenja principa nacionalne ravnopravnosti. Kako se u ovom trenutku nacionalna ravnopravnost, skoro u cijelosti, može ostvariti samo na nivou funkcionisanja zajedničkih institucija, prihvatljivo je proširenje njihovih nadležnosti. Dakako, pravog pomaka ka rješenju teških međunacionalnih odnosa neće biti dok i entitetski organi ne budu funkcionisali na principima pariteta i konsenzusa, što znači da nigdje u Bosni i Hercegovini neće biti moguće preglasavanje i dominacija jedne ili dvije nacije. Prilikom analize političkih odluka o promjeni državne organizacije ili prenošenju nadležnosti na nivo države Bosne i Hercegovine, komunisti će se rukovoditi jedino činjenicom kako to utiče na praktično postizanje nacionalne ravnopravnosti.

6. Pripadnici radničke klase i ostalih socijalno ugroženih slojeva stanovništva, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, nemaju nikakvog interesa da učestvuju u raspravama koje pokreću nacionalističke elite. Njima odgovara samo državno uređenje Bosne i Hercegovine koje će omogućiti izlazak iz krize, a to je ono uređenje koje će konačno onemogućiti nacionalizam kao političku ideologiju. Zato radnička klasa ima životni interes da bude nosilac ideje međunacionalnog pomirenja i nacionalne ravnopravnosti. Iako je praksa pokazala da samo zajedničke institucije funkcionišu i mogu funkcionisati na principu nacionalne ravnopravnosti i time štite svaki pojedini nacionalni interes, nacionalisti se ne žele odreći svoje vlasti u entitetima i kantonima, što je još jedan dokaz da rat nije vođen za odbranu nacionalnih interesa, već za osvajanje teritorija na kojima bi svaki nacionalistički pokret vršio totalnu vlast.

7. Bosna i Hercegovina treba da teži što čvršćem povezivanju sa državama nastalim razbijanjem SFRJ. Veze koju su dosad uspostavljene treba jačati, vodeći pritom računa da ne budu ugroženi ekonomski interesi Bosne i Hercegovine. U svim integracijama koje predstoje, glavne treba da budu one između srodnih naroda koji su preko sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi.

U Bijeljini, 16. januara 2005. godine

Druga glavna konferencija
Radničko-komunističke partije
Bosne i Hercegovine

[početak strane]