Arhiva : : Januar 2005.

Rezolucija o radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini

1. Radnički pokret u Bosni i Hercegovini tek nastaje. On je još uvijek slab, postoje njegovi početni oblici. Njegovo političko krilo u ovom trenutku čini Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine, a ekonomsko krilo čine sindikati koji su spremni da stupe u borbu protiv poslodavaca, ili su u toj borbi već učestvovali. Kao što socijalističke i socijal-demokratske partije na političkom planu ne zastupaju interese radničke klase, tako to na ekonomskom i socijalnom planu ne čine zvanične sindikalne organizacije dva entiteta. Zvanični sindikati su fantomske organizacije, jer osim birokratizovanih vođstava, koja biraju sama sebe, nemaju aktivno članstvo koje bi makar u maloj mjeri moglo uticati na izbor i politiku svog vođstva. Radnički pokret u Bosni i Hercegovini se stvara "u bazi", u preduzećima, tamo gdje se vodi stvarna borba za poboljšanje radničkog položaja. Taj pokret stvaraju nezavisni sindikati u preduzećima i one sindikalne organizacije koje još nisu istupile iz zvaničnih sindikata, ali se ne pokoravaju njihovoj politici pasivnosti i poslušništva.

2. Najaktivniji dio radničkog pokreta u ovom trenutku čine radnici srednje starosne dobi, oni koji imaju određeno životno iskustvo i iskustvo u radničkoj borbi, a koji su, zbog teškog položaja svojih porodica, primorani da se organizuju i bore. Njihovi programi i metode borbe su još uvijek nedovoljno određeni i odlučni. Ali, to mora biti tako u početku. Jer, radnički pokret u Bosni i Hercegovini ima vrlo malo iskustva u borbi sa vladajućom klasom i državom. To iskustvo se stiče "u hodu", u nizu teških borbi, i, to treba priznati otvoreno, nizu teških poraza. Radnici zasad uglavnom ističu zahtjeve koji su vezani za ostvarenje osnovnih ekonomskih i socijalnih prava, prvenstveno onih koja se tiču plata i osiguranja. To je očekivano, jer tek ostvarenjem tih prava radnici mogu biti sigurni da će njihove porodice preživjeti. Ali, to nije dovoljno. Te zahtjeve treba proširiti kroz kompleksan i cjelovit program ekonomskih i socijalnih zahtjeva. Komunisti nude radničkom pokretu svoju platformu Kriza se zaoštrava, kao osnov za dalju raspravu, u cilju usvajanja paketa mjera čiju realizaciju bi radnički pokret zahtijevao od vlada na svim nivoima.

3. Radnički pokret mora usvojiti metode borbe koji bi bili primjereniji teškom položaju radničke klase i nepovoljnom odnosu snaga na koji radnici moraju računati u svojoj borbi. Ma koliko bilo normalno da radnička borba počne u pojedinim preduzećima, ona mora preći njihove kapije. Drugim riječima, radnici se moraju povezivati u svojoj borbi i isticati zajedničke zahtjeve, tim prije što položaj svakog pojedinog preduzeća zavisi od ukupne vladine ekonomske politike. Samo povezani radnici i sindikati u zajedničkoj akciji mogu uticati na vlade da usvoje pravedniju ekonomsku i socijalnu politiku nego što je bio slučaj dosad. Prilikom organizovanja svojih aktivnosti, radnici moraju voditi računa o tri stvari: prvo, moraju se povezivati sa radnicima iz drugih preduzeća i dijelova zemlje, jer se ključne odluke donose na nivou entiteta i države, a na njihovu sadržinu mogu uticati samo udruženi radnici; drugo, radnici moraju istaći konkretne i radikalne zahtjeve, sa istovremenim prijedlogom mjera koje treba preduzeti kako bi ti zahtjevi bili ostvareni; treće, radničke akcije (štrajkovi, protesti i sl.) ne smiju više biti kratkotrajni, već što dugotrajniji i radikalniji u pogledu svoje sadržine (blokada saobraćajnica i institucija, zauzimanje preduzeća, uspostava samostalne radničke uprave i sl.).

4. Radnički pokret je u početnoj fazi svog stvaranja reformistički. To znači da on ne postavlja kao svoj zahtjev ukidanje postojećeg društvenog sistema i njegovu zamjenu socijalizmom. Obzirom na činjenicu da ne postoji nijedna masovna i uticajna radnička organizacija, da je odnos snaga na relaciji radnici-kapitalisti-država još uvijek izrazito nepovoljan za radnike, da radnici moraju da se bore za svoja osnovna prava, ovakva orijentacija radničkog pokreta je očekivana. Zadatak komunista će biti da stalno rade na revolucionisanju radničkog pokreta, tj. na unošenju u njegov program radikalnijih i dalekosežnijih zahtjeva i ciljeva, kao i novih, borbenijih metoda rada, sve u cilju što bržeg, efikasnijeg i punijeg ostvarenja radničkih interesa. Komunisti će nastojati da objasne svojim drugovima u borbi da se u okviru postojećeg sistema mogu postići samo djelimična poboljšanja, pa i ona samo ako budu postojali odgovarajući metodi borbe. Komunisti neće osuđivati druge pripadnike radničkog pokreta zato što ne prihvataju program revolucionarnih društvenih promjena, jer su svjesni da u ovom trenutku radnici nemaju dovoljno snage i iskustva da postave takve zahtjeve. Potrebno je kombinovati borbu za poboljšanje svakodnevnog života sa stvaranjem masovne i čvrste organizacije koja bi u bliskoj budućnosti mogla prihvatiti program dubokih društvenih promjena koje bi potpuno promijenile trenutno krajnje nepovoljan položaj radničke klase.

5. Sindikati se ne mogu ograničiti samo na ekonomsku borbu. U savremenom društvu više ne važi definicija sindikata kao organizacija koje se bore isključivo za ekonomska i socijalna prava radnika primjenom tradicionalnih oblika sindikalne borbe (štrajkovi). Sindikati u Zapadnoj Evropi sve češće istupaju i sa drugim, političkim zahtjevima, a njihovi stručnjaci izrađuju obimne programe ekonomske i socijalne politike koje nastoje nametnuti vladama u pregovorima koje neposredno sa njima vode. Naši sindikati bi se morali ponašati na sličan način, utoliko više što oni danas nemaju nikakav program ekonomske i socijalne politike koju bi, po njihovoj zamisli, trebalo sprovoditi. Osim toga, pojedini zapadni sindikati su učestvovali u političkim borbama posredstvom svojih kandidata na listama pojedinih političkih stranaka. Iako sindikati kao takvi ne treba da učestvuju u izbornim borbama, njihovi aktivisti se mogu naći na izbornim listama. Pritom ne želimo predlagati sindikatima da svoje aktiviste predlažu na stranačke izborne liste, već da se formira jedna posebna izborna lista, tzv. Jedinstvena radnička lista, koja bi imala svoje kandidate u što većem broju izbornih jedinica, a na kojoj bi se nalazili članovi sindikata, različitih udruženja, pa i radničkih partija. Takva izborna lista bi mogla postići dobre izborne rezultate i, moguće je, doći do parlamentarnog predstavništva, čime bi se glas sindikata i radničkog pokreta u cjelini čuo prilikom usvajanja zakona koji određuju položaj radničke klase.

6. Umjesto birokratskih sindikalnih struktura, spremnih na kompromis sa vladama i poslodavcima čak i onda kad nema nikakvog opravdanja za to, treba stvarati nove organizacije i organe radničkog pokreta "odozdo", od preduzeća. To znači da se novi način stvaranja nezavisnih sindikata ogleda u povezivanju onih sindikata koji su već pokazali spremnost za borbu. Po našem mišljenju, bilo bi sasvim zadovoljavajuće ukoliko bi ti sindikati stvorili koordinacioni odbor za razmjenu iskustava i mišljenja i, eventualno, organizovanje zajedničkih akcija. Taj odbor bi mogao postati osnov novog, nezavisnog sindikata Bosne i Hercegovine. Ono što smatramo naročito važnim jeste da se sindikati moraju povezivati na nivou Bosne i Hercegovine i da radnici moraju imati jedinstvenu organizaciju, jer su i njihovi problemi zajednički, a i njihovi protivnici, uprkos privida sukoba, su čvrsto povezani kad se radi o zaštiti njihovih ekonomskih interesa i političke moći.

U Bijeljini, 16. januara 2005. godine

Druga glavna konferencija
Radničko-komunističke partije
Bosne i Hercegovine

[početak strane]