Arhiva : : Januar 2005.


Žensko pitanje u 21. veku


Kao motivacija za obradu ove teme poslužilo je opšte stanje u kojem se žene danas nalaze. Uprkos opštem napretku društva i kulture očigledno je da prava žena zaostaju u razvoju. Iako u "civilizovanom" društvu žene imaju ustavom zagarantovana prava i jednakost sa muškim polom, u praksi to izostaje, pa sa pravom možemo postaviti pitanje jednakosti među polovima.

Da bismo ustanovili uzrok obespravljivanja žena neophodno je razmotriti istorijski razvoj uloge žene u društvu. Društvena uloga žene je određena društvenim odnostima, a kako su društveni odnosi određeni ekonomijom tog društva, tako možemo i istorijsku ulogu žene posmatrati paralelno sa ekonomskim razvitkom kao ključnim i najuticajnijim faktorom. Kako je porodica osnovna jedinica društva, a brak odraz porodičnih odnosa, tako je i najpodesnije posmatrati ulogu žene kroz različite oblike braka koji su karakteristični za pojedine periode razvoja ljudskog društva.

Postojanje različitih oblika brakova u precivilizacijskom periodu možemo izučavati na osnovu prethodnih istraživanja zajedničkih kulturoloskih osobina i tradicija različitih naroda na istom, stupnju razvoja i upoređivanjem pređašnje stupnje razvoja "naprednijih" naroda. Kao osnovu koristimo Engelsove zaključke o Morganovom istraživanju među američkim indijanskim plemenom Irokezima. Naime, uvidevši da formalni jezički nazivi za članove porodice ne odgovaraju faktičkom stanju, zaključujemo da jezik sporije napreduje od odnosa među članovima porodice i samim tim ne oslikava stvarno stanje. Drugim rečima, analizirajući nazive za članove porodice koji su zaostali kod različitih naroda, možemo zaključiti da su oni oslikavali ranije oblike braka i odnosa među članovima familije. Kao primer možemo uzeti srpski jezik (iako slične primere imaju i još neki slovenski jezici kao npr. bugarski) koji ima veoma bogat fond reči za oslikavanje različitih porodičnih odnosa, međutim, karakteristično je da se potomci istog kolena međusubno nazivaju braćom i sestrama, a kod Irokeza to ide i dalje pa ne samo što se deca istog kolena nazivaju međusobno braćom i sestrama nego svoje stričeve i strine zovu očevima i majkama. S obzirom da ovih slučajeva ima u različitim kulturama i jezicima, možemo tvrditi da se odnose na prethodne oblike brakova u kojima su ti odnosi bili stvarni, a ne puki nazivi.

Time sa sigurnošću možemo pretpostaviti grupni oblik braka u kojem su deca, braća i sestre, imali zajedničke roditelje. Ovakav oblik grupnog braka Morgan naziva porodicom punalua. Naime, predpostavlja se da je pređašnji oblik braka isključivao samo potomke i pretke od seksualnih odnosa, što znači da su deca međusobno bili muževi i žene; njihovi roditelji međusobno takođe, kao i babe i dede. Postepenim razvojem braka isključeni su polni odnosi među braćom i sestrama, tako da su žene imale zajedničke muževe koji nisu bili njihova braća; analogno tome i muževi su imali zajedničke žene koje nisu bile njihove sestre.

Karakteristično za ovaj oblik braka je da se sa sigurnošću može utvrditi jedino ko je majka, ali ne i ko je otac, pa se s toga porodična loza računala po majčinoj strani i u kojoj je žena bila veoma poštovana najviše zbog svog napornog rada na očuvanju domaćinstva u kojem je vodila glavnu ulogu, ali isto tako zato što je bila jedini priznat roditelj. Ne samo da je žena u tom društvu bila poštovana, već je bila i slobodna.

Tu dolazimo i do prvobitne podele rada između polova u kojoj su žene vodile brigu o zajedničkom domaćinstvu, a muškarci se brinuli o lovu, a kasnije i stočarstvu. Kako u tom periodu nije postojalo privatno vlasništvo, tako nisu postojale ni razlike među članovima društva, te nije bilo ni vlasti kakve danas znamo, a samim tim ni metoda prinude – tj. policije pa ni stajaće vojske. Cela organizacija je bila na dobrovoljnoj osnovi, kao i obaveze.

Pad žene, tj. njenog položaja u društvu počinje sa pojavom privatne imovine kao posledice viška u proizvodnji. Rast ličnog bogatstva počinje sa pripitomljavanjem životinja. Pre toga, privatna svojina se svodila na obuću, odeću i alate za rad, dok je snabdevanje hranom moralo da se vrši na dnevnoj osnovi. Međutim, pojava stočarstva donosi relativno stabilne zalihe i proizvodnju mesa i mleka, što je zahtevalo neprestanu brigu o stoci. Pojava stočarstva je uslovila pojavu zemljoradnje radi proizvodnje hrane za stoku, pa je potom zemljoradnja prerasla u proizvodnju hrane i za ljude. Daljom podelom rada i pojavom tkanja i obrade metala, čovek je počeo da prozivodi više od neophodnog minimuma za samoodržanje.

Sva privatna imovina nastala ovim putem je pripadala muškarcu s obzirom da je prema prvobitnoj podeli rada to bila njegova delatnost – pribavljanje hrane, kasnije uzgoj stoke. Pojava privatnog vlasništva i težnja za njegovim uvećanjem radi trgovine i ličnog bogatstva dovela je do novih društvenih odnosa pa je samim tim uticala i na brak i ulogu žene u društvu.

Kako matrijarhalno pravo priznaje samo majčinu liniju tako je i lično vlasništvo preminulog pripadalo njegovim gentilnim rođacima po majci. Tu se javlja problem jer deca preminulog ne pripadaju njegovom, već majčinom gensu – što znači da bi stoka preminulog pripala njegovoj braći i sestrama ili tetkama, a ne njegovoj deci. Istovremeno se povećanjem bogatstva koncentrisanog u rukama muškarca povećavala i njegova uloga u društvu i samim tim se javila potreba da se to nasledstvo prenese na njegovu decu što je značilo da je matrijarhalno pravo moralo biti zbačeno.

Patrijarhalno pravo je došlo namesto matrijarhalnog i time se moglo garantovati ko je otac deteta koje nasleđuje celu imovinu. Time se uloga žene degradirala i svela na rađanje potomstva mužu. Tako se rađaju monogamni brak i prostitucija kao njegova dopuna.

Svrha monogamnog braka je da garantuje očinstvo time što će zabraniti ženi polne odnose sa bilo kim osim sa njenim mužem, međutim, njenom mužu se ne uskraćuje sloboda polnih odnosa i time monogamija važi samo za ženu. U Grčkom društvu, tačnije u Atini, žene su bile tretirane skoro kao robovi – bile su zatvorene u posebnim delovima kuća, smele su da izlaze samo u pratnji robinja, a morale su da napuste prostorije u slučaju muške posete mužu. Nedostatak slobodnih žena nije doveo samo do ženske degradacije i pretvaranja u robu već je degradirao i muškarce koji su se upuštali u homoseksualne odnose.

Buržoaski brak je nešto drugačiji, ali daleko licemerniji i ne mnogo povoljniji po položaj žene u društvu. Buržoaski brak traži dobrovoljni pristanak na brak i garantuje jednaka prava. Ovaj slučaj se može lepo uporediti sa proleterom koji se zapošljava s obzirom da je neophodan njegov pristanak na ugovor… kao da taj proleter ima izbora. Isto tako ne možemo pričati o jednakosti u pravima kada je za taj slučaj potrebna i ekonomska jednakost – kako proleter zavisi od svog poslodavca tako i žena zavisi od svog muža.

Takođe, buržoaski brak još uvek ima preljubu kao dopunu, pa i prostu prostituciju. Naime, s obzirom da je žena tražena roba jer joj često moral uskraćuje slobodbnu ljubav, a kako siromaštvo ne jenjava tako je i prosta prostitucija izvor zarade, kako za siromašne žene i njihove porodice tako i za trgovce ljudima.

Čak i u 21. veku ova pojava ne da ne jenjava već uzima zamaha i ima ekstremne oblike. Poznat je slučaj ukrajinske devojke koja je u svojoj 23. godini preminula od side, sifilisa i hepatitisa, pritom inficirajući više od 1000 "mušterija". Dovoljno je spomenuti Moldaviju, Češku i Rusiju pa se odmah javljaju negativne asocijacije vezane za žene sa tog područja.

Milenijumsko ropstvo žene i njeno ekonomsko podjarmljivanje se polako smanjuje ali još uvek ima snažnog uticaja i ekonomske koristi za poslodavce. U Kanadi, npr. muškarci zarađuju u proseku 64% više nego žene. Iako žene primaju manje plate za isti rad kao muškarci, njihovo podjarmljivanje se ne završava na poslu – one moraju da nastave da rade kod kuće kao domaćice i da obavljaju kućne poslove. Iako su žene podjarmljene u ekonomskom i društvenom pogledu, to se dalje oslikava i na odnose u kući gde su takođe eksploatisane od strane muža.

Današnjem društvu su puna usta demokratije, slobode i jednakosti, a u praksi možemo videti da su se odnosi među polovima (između ostalog) veoma malo promenili. Iako su na površini naizgled drugačiji, oni uvek održavaju eksploataciju bez nagoveštaja da će se situacija suštinski promeniti u korist žena. Akcenat se održava na sitnim pravima koja ne menjaju situaciju značajno, pa čak i ta prava moraju da se izdejstvuju silom. Takav je međunarodni Dan žena kada je izdejstvovan 8-časovni radni dan i "ravnopravan" položaj žena u odnosu na muškarce.

Važno je napomenuti ulogu feminističkih pokreta u položaju žena. Iako ti pokreti ističu nepovoljan položaj žena, suštinski nemaju efektivno rešenje za poboljšanje tog položaja jer ne uspevaju da uoče prave uzroke podjarmljenosti. Naime, uzroci su ekonomske prirode, i kao takve ih treba posmatrati – žena kapitalista će eksploatisati i žene i muškarce podjednako. Sa tim u vidu, feministički pokreti više idu na ruku samom ekonomskom sistemu i time implicitno podržavaju podjarmljenost sa jedne strane, a sa druge odvlače pažnju potencijalno revolucionarnim pokretima koji su u mogućnosti da problem reše suštinski, da društvo učine boljim i za žene i muškarce.

Kako smo ustanovili da ekonomski, a samim tim i politički sistem koji mu je podrška i dopuna, predstavljaju uzrok nejednakog položaja žena, u tom smeru treba tražiti i rešenje.

Država sama po sebi ne bi trebalo da ima bilo kakvog uvida niti veze sa intimnim međuljudskim odnosima i da ih na bilo koji način reguliše, što znači da bi trebalo težiti ka ukidanju monogamnog braka (za žene) kao patrijarhalne institucije za podjarmljivanje. Međutim, takav potez nije moguć bez ukidanja privatne svojine (nad sredstvima za proizvodnju) – pa se i taj potez mora navesti kao krajnje rešenje.

Takođe, jedan od bitnih uslova za oslobođenje žena je moralno oslobođenje i ukidanje sramote razvoda i sličnih moralnih ograničenja obično sprovođenih od strane crkve. U interesu je društva kao i pojedinca da se ljubav koja jenjava između dve osobe okonča razlazom. Sa tim u vidu jedan od najznačajnijih aspekata oslobođenja žena je njihova edukacija – prvo ka upoznavanju sa problemom i njihovim pravima, a kasnije i obrazovnim radom na njihovom oslobađanju i oraganizovanju.

Ovde možemo navesti slučaj socijalističkih država koje su ustavom garantovale jednakost, ali ne na licemerno buržoaski način previđajući ekonomsku nejednakost, već su i ekonomski bile u istom položaju kao i muškarci. Iako im je to pravo bilo zagarantovano i iako su formalno bile ravnopravne, nedostajalo im je obrazovanje koje bi ih upoznalo sa pravima i pomoglo da ih zaštite i da se empancipuju.

Dakle opšti zaključak je da rešenje ženskog pitanja zavisi od ekonomskih odnosa u društvu, tj. da bi se oslobođenje žena postiglo prvo ukidanjem privatne svojine koja bi praktično ukinula eksploataciju oba pola, pa samim tim ukinula i potrebu za postojanjem braka kao institucije za podređivanje žene muškarcu. Takve promene nisu moguće odjednom, već se moraju događati postepeno i isto tako, sve te promene nemaju efekta ako se istovremeno ne vrši edukacija i ne dopusti ženama aktivna uloga u revolucionarnim promenama društva.

Nemanja Lukić

Literatura:

1. F. Engels, "Poreklo porodice, privatne imovine i države"
http://www.marx2mao.com/M&E/OFPS84.html
2. F. Engels "Principi komunizma"
http://komunist.free.fr/dokumenta/principi.html
3. F. Engels "Razvoj socijalizma od utopije do nauke"
http://www.marx2mao.com/M&E/SUS80.html
4. Prosečne plate u Kanadi među polovima
http://www.statcan.ca/english/Pgdb/labor01a.htm
5. Marx i Engels "Komunistički manifest"
http://komunist.free.fr/dokumenta/manifest.html



[početak strane]

   

Komunist 2003. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.