Arhiva : : Januar 2004.


Deklaracija Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini


1. Dio građana Bosne i Hercegovine smatra da treba početi proces zaboravljanja onoga što nam se dešavalo od 1990. godine i da se samo tako može uspostaviti tolerancija i nacionalna ravnopravnost. Mi mislimo suprotno. Nacionalisti svoje teze sa pojačanom pažnjom propagandno nameću građanima naročito pred izbore i u vrijeme zaoštravanja ekonomskih, socijalnih ili političkih problema. U nemogućnosti da ponude program ekonomske, socijalne i moralne obnove, oni popularnost i uticaj žele učvrstiti ponovnim pozivanjem na stare nacionalističke parole.

2. Suzbijanje nacionalističkih pogleda na davnu i blisku prošlost je jedini način za suzbijanje uticaja nacionalističkih snaga i okretanje ka rješavanju životnih problema. Opstanak moćnog nacionalizma na ovim prostorima će omogućiti opstanak trajne nacionalne mržnje, koja će u većoj mjeri izbijati s vremena na vrijeme i prijetiti stabilnosti društva. Zato je neophodno istinito ocijeniti karakter i uzroke rata u BiH i tom istinom pobijati nacionalističku propagandu, a nacionaliste onemogućiti kao uticajnu političku snagu.

3. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine polazi od stava da se predratna, ratna i poslijeratna zbivanja u BiH ne mogu posmatrati odvojeno od ukupne krize društvenog sistema SFRJ. Bosna i Hercegovina je bila dio jugoslovenske federacije i socijalističkog društva, pa se njegova kriza nužno morala odraziti i na SRBiH. Nacionalna isključivost i mržnja nisu prirodno osjećanje naših naroda. One izbijaju u tačno određenim, za njih povoljnim uslovima, kad zaoštravanje krize to postavi na dnevni red. Nije čudo što je nacionalizam u naročito jakim oblicima ispoljen tokom 70-ih, a još više 80-ih godina. To su decenije u kojima vladajuće snage nisu bile spremne da učine odlučne korake u pravcu suzbijanja krize. U uslovima truljenja svih pora društvenog sistema i nesposobnosti rukovodstava SK da to izbjegnu, ojačale su snage koje su 1945. bile poražene. Kriza ekonomskog i političkog sistema je morala obuhvatiti i sferu nacionalnih odnosa. Nije tačno da oni nisu bili kvalitetno uređeni u SFRJ i SRBiH. Problem je u tome što dobro uređeni nacionalni odnosi mogu opstati samo u dobro uređenom i zdravom društvu. Iz ovoga zaključujemo da nacionalizam nije nešto što je bilo prirodno, ali nasilno gušeno, pa je kad-tad moralo izbiti na površinu. Takođe zaključujemo da on nije vještački unesen u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika, nego je izrastao iz opšte krize bosanskohercegovačkog društva.

4. Tačno je da su nacionalizmi u Srbiji i Hrvatskoj, oličeni u tadašnjim režimima i opozicionim snagama, imali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. To je postalo sasvim jasno i očigledno u aprilu 1992. godine, kada su beogradski i zagrebački režimi vojno, finansijski i propagandno pomogli svoje istomišljenike u Bosni i Hercegovini. Iako nije sasvim poznato šta se dogovaralo u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, ipak su učesnici tih dogovora potvrdili da se raspravljalo o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Učešće srbijanskih i hrvatskih paravojnih jedinica, kao i visok stepen političke jednodušnosti između Mostara i Zagreba, odnosno Pala i Beograda, potvrđuju da je postojao plan stvaranja «Velike Hrvatske» odnosno «Velike Srbije». Dokaz za to su i Statut HDZ-a BiH iz avgusta 1990. godine u kome se kaže da je HDZBiH sastavni dio HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu, kao i program SPS-a iz oktobra 1992. godine kojim se ističe da »novu» Jugoslaviju čine Srbija, Crna Gora i oni iz bivše SFRJ koji joj žele pristupiti. Time je dat politički osnov za priključenje RS i RSK SR Jugoslaviji. Krajem 1991. je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je uključila i neke opštine sa većinskim srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Januara 1992. je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina. Obje tvorevine su proglašene u suprotnosti sa tada važećim ustavima SFRJ i SRBiH.

5. U vrijeme rasplamsavanja jugoslovenske krize režim u Srbiji je isticao svoju privrženost opstanku SFRJ. Bošnjačko političko vođstvo u BiH je, pak, isticalo svoju privrženost građanskoj i cjelovitoj BiH. I jedni i drugi su obmanuli javnost i svoje sljedbenike. Pored srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH, koji su javno i otvoreno zagovarali kontinuitet sa politikom ustaškog i četničkog pokreta iz perioda 1941-1945. postojao je i bošnjački (u to vrijeme - muslimanski) nacionalizam, koji se naslanjao na ideologiju i tradicije ekstremno-nacionalističkog mladomuslimanskog pokreta. Poznato je da je ustaški pokret zagovarao etnički čistu hrvatsku državu i, kao rezultat toga, sproveo nezapamćen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Nacionalističko vođstvo u Zagrebu i njihovi istomišljenici u Sarajevu i Mostaru su isticali značaj i veličinu tzv. NDH i time javnosti pokazali pravo lice. Srpski nacionalizam u BiH se oslanjao na tradiciju i ideologiju četničkog pokreta, koji je takođe zagovarao stvaranje etnički čiste srpske države i u tom cilju izvršio niz masovnih zločina. Bošnjački nacionalizam se, kao što je rečeno, oslanjao na «Mlade muslimane» i njihov san stvaranja islamske države, kao i teze Alije Izetbegovića o nužnosti islamske države svugdje gdje su muslimani većina. Osnivači SDA su bili isti oni ljudi koji su 1941. zagovarali autonomiju BiH u okviru Hitlerove države, a 1949. godine suđeni zbog ekstremno-nacionalističke propagande. Isticanje ovakvih ideologija kao osnova tri nacionalna pokreta je bilo uvod u krvavi rasplet jugoslovenske drame.

6. Referendumi organizovani u BiH nego i drugim republikama početkom 90-ih godina su bili nelegalni i nelegitimni. Nacionalistima su oni bili potrebni kako bi pokazali privrženost svojih naroda ideji nezavisnosti. Ali, tada još važeći Ustav SFRJ iz 1974. kao i Ustav SRBiH nisu uopšte predviđali mogućnost cijepanja zajedničke države na bilo koji način pa ni referendumom. Bošnjački i srpski referendumi su bili manipulacija bošnjačkih i srpskih nacionalista. I prije njihovog održavanja su se znali rezultati. Referendumi su samo još jače vezali bošnjački i srpski narod za nacionalističke lidere i stvorili još veći jaz između njih.

7. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ne smatra da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da je ona u aprilu 1992. priznata kao nezavisna država. Međutim, to priznanje je bilo politički čin, u interesu svjetskog kapitala kome je odgovaralo započinjanje rata kod nas. Na žalost, u trenutku priznanja Bosna i Hercegovina nije postojala kao država. Nastale su tri nezavisne državice, iako bez međunarodnog priznanja. Po definiciji međunarodnog prava, država ima tri odrednice: teritorija, stanovništvo i vlast. Vlada u Sarajevu, koja je priznata kao zastupnik nezavisne države Bosne i Hercegovine, je, međutim, imala kontrolu na oko 1/3 teritorije. Na preostale 2/3 ona nije vršila suverenu vlast. A suverenost je bitna odrednica države. Bosna i Hercegovina je, pod udarima nacionalizma, potpuno uništena. Ona je obnovljena krajem 1995. godine, iako ne u obliku koji mi ističemo kao svoj krajnji cilj.

8. Iako rat u Bosni i Hercegovini smatramo građanskim, time ne želimo reći da Bosna i Hercegovina, između ostalog, nije bila žrtva velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Naprotiv, pokušaji proširenja teritorija Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine su bili očiti. To se nije desilo samo zato što je tzv. međunarodna zajednica, čineći apsurd nepriznavanja spoljnih granica SFRJ, insistirala na poštovanju republičkih granica.

9. Tokom rata i poslije njega smo bili svjedoci teških zločina i kršenja ljudskih prava od strane tri nacionalistička režima. Oni nisu bili slučajni ili djelo pojedinaca. Zločini su proistekli iz ranije pripremljenih planova srpskog i hrvatskog vođstva da stvore etnički čiste države, odnosno bošnjačkog vođstva da stvori državu BiH pod dominacijom jednog naroda i jedne vjere. Sve ovo potvrđuju brojnost zločina, činjenica da njihovi počinioci nisu krivično gonjeni i kažnjavani, ali i bjesomučna nacionalistička propaganda koja je pripremila svijest naroda za opravdavanje zločina. Tačno je da nisu svi počinili jednak broj zložina, ali je ta činjenica nevažna za ocjenu politika koje su oblikovane u Sarajevu, Palama i Mostaru. Bitno je da su tri nacionalistička vođstva imala u osnovi iste ciljeve. Treba ispitati i registrovati svaki zločin, pa i reći koliko je ko zločina učinio. To, ipak, ne opravdava «vaganje» stepena odgovornosti pojedinih režima, jer su oni isti obzirom na prirodu učinjenih zločina, na proglašavanje njihovih počinilaca za ratne heroje, kao i za «ispiranje mozgova» u cilju skrivanja i opravdavanja zločina.

10. Dokaz njihovog ekstremizma je i vojna pomoć sa strane koju su oni primali: Srbi od srbijanskog režima, Hrvati od hrvatskog, a Bošnjaci od islamističkih fundametalista iz Irana (instruktori Islamske revolucionarne garde).
Rat u BiH nije bio ni otadžbinski, ni domovinski, ni odbrambeno-oslobodilački. Gledajući pojedine gradove i sela, možemo vidjeti da su se ovdje-ondje branili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Gledajući u cjelini, rat je vođen za osvajanje što više teritorija. Rat je vođen za to da radnička klasa i seljaštvo budu dezorganizovani i zavedeni nacionalizmom kako bi ih političke elite i kriminalni krugovi što lakše opljačkali. Duboko ukorijenjeno ratno i poratno profiterstvo to potvrđuju. Poslije 1945. su eliminisani svi ratni profiteri. Poslije 1995. nijedan. Partizanski i komunistički rukovodioci iz rata nisu donijeli nikakvog materijalnog bogatstva. Nacionalni usrećitelji jesu. Njihove porodice su obezbijeđene. To je dokaz karaktera ovog rata, kao i činjenica da su porodice poginulih - šehida i učesnici rata na sve tri strane iz njega izašli krajnje siromašni, poniženi i obespravljeni. Rat u Bosni i Hercegovini je imao izrazito klasno obilježje, jer je predstavljao sredstvo za postizanje osnovnog cilja: uspostavu kapitalističkog poretka zasnovanog na ugnjetavanju i vladavini šačice profitera i partijskih vođa. Tim ratom je trebalo podijeliti dotad jedinstvenu jugoslovensku radničku klasu i na taj način za duže vrijeme onesposobiti jedinu društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti uvođenju kapitalizma i profiterstvu.
Stabilnosti i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini neće biti dok su na vlasti nacionalisti. Ovdje ne mislimo samo na ekstremiste iz SDS, SDA i HDZ, već i na vajne umjerenjake iz SDP-a, SNSD-a, SPRS i sličnih stranaka. Njihovi lideri i članstvo su pod jakim uticajem nacionalizma, prihvataju i šire istu nacionalističku priču o uzrocima i karakteru rata i time ne mogu dovesti do pomirenja. Da su nacionalistima bili u interesu mir i ravnopravnost, ne bi dovodili paravojne formacije iz Srbije i Hrvatske, niti mudžahedine iz muslimanskih zemalja. Da su htjeli ravnopravnost, oni bi je ostvarili bar poslije rata, pa bi se prognanici vratili kućama i mirno živjeli. Činjenica je koju znaju svi građani da se ljudi još uvijek moraju stidjeti ili bojati zbog imena koje nose ili boga kome se mole. Takvo stanje ne otklanjaju ekstremni nacionalisti koji od mržnje žive, ali ni umjereni socijalisti/socijal-demokrati, koji se povode za nacionalističkom sviješću umjesto da je mijenjaju.

U Bijeljini, januara 2004. godine

Glavni odbor
Radničko-komunističke partije
Bosne i Hercegovine


Pocetak strane
Odstampaj ovu stranicu Odštampaj ovu stranicu
Posalji link Pošalji link


Komunist 2004. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.