Arhiva : : Februar 2005.

Psihologija masa i fašizam light u Italiji

Promijeniti sve da se ne promijeni ništa

U davnim tridesetim godinama minulog vijeka neseretni je psihijatar Wilchelm Reich (umro umno poremećen u zatvoru najslobodnije države svijeta, SAD-a) napisao veoma zanimljivu knjižicu, koja je savršeno objašanjavala uspon i uspjeh nacifašizma u masama. Knjiga se zvala "Masovna psihologija fašizma".

A kako je s tim stvarima danas, kad se sve izmijenilo? Kako je rekao Lampedusa, u čuvenom romanu i kasnije u Viscontijevom filmu "Gepard": sve se promijenilo, da se ne bi izmijenilo ništa... Bilo je to tako na Siciliji, zaostalom i izoliranom otoku, kojim su surovim feudalnim apsolutizmom vladali Burboni i njihovi namjesnici, sve dok nije došao Garibaldi i njegove "crvene košulje". Garibaldinac Nino Bixio, usprkos očekivanjima naprednih, krvavo je ugušio pobunu seljaka protiv sicijalnske aristokracije i zemljoposjednika i na svaku granu maslinika objesio po jednog "prostaka"...

Na čelo zemlje došli su pijemontezi, odnosno dinastija Savoja, ali se za sirotinju ništa nije izmijenilo. Ujedinjenjem Italije južnjačka bijeda ostala je to sve do dana danšnjeg... Prezirana, zaostala, divlja, krvavo iskorištavana i najsurovije kažnjavana za najmanji neposluh...

U dvadesetogodišnjoj vladavini fašizma, koliko je trajao Mussolinijev režim, malobrojni su bili uvjereni fašisti, psi režima, s nožem u zubima, crnom košuljom, pendrekom i ricinusovim uljem.

A ipak ti su malobrojni fašisti sa svojim operetskim "Maršem na Rim" i manje operetskim batinanjem uništili jake i veoma brojne socijalističke organizacije na sjeveru zemlje, razbili zadrugarski pokret, potrošačke zadruge, organizacije socijalističke omladine, pošto su prebili i pobacali kroz prozore i s balkona gradonačelnike manjih i većih gradova i na smrt pretukli njihove advokate, zapalili Društvene domove od Trsta do Bologne i Rima, a socijalističke agitatore napojili ricinusom. Broj onih što su tukli i palili bio je neznatan, ali kako je napisao Nenni: "Fašizam je pobijedio ne zbog terora malobrojnih, već zbog konformizma većine, koja je pristala uz režim i trajno se prilagodila fašizmu."

Baš o tome govori poznato Moravijino djelo "Konformist", pretočeno u istoimeni film Bernarda Bertolluccija. Prihvaćajući iz konformizma fašistički režim protagonist priče odlazi u Pariz i glumeći da je opozicionar uvlači se u intelektualne krugove talijanske političke emigracije u Francuskoj. Tamo, srdačno prihvaćen u krugovima antifašista, priprema umorstvo svog pokrovitelja i nekadašnjeg profesora na Univerzitetu... Uvaženog naučnika i njegovu mladu ženu fašisti zvjerski ubiju na putu u šumi.

No šta vrijedi pisati knjige i pravite filmove, ako priblesavo čovječanstvo stalno, kao nedotupavi đak, pravi iste pogreške?

Režim umjesto partija i vođa masa

Svakako situacija u kojoj se našao svijet nakon pada Berlinskog zida ide tome na ruku. Kad se srušila takozvana "gvozdena zavjesa" oslobodivši "okova totalitarizma" milione i otvorivši "put na istok" svjetskom kapitalu, evropska - smjesta reformirana - ljevica previdjela je dramu, koja će se dogoditi... Kapitaliizam, lišen opasnog rivala, potpuno je pobjesnio. To bješnjenje zapanjilo je one koji su živjeli na pravoj, odnosno "pobjedničkoj" strani, na zapadu i sjeveru zemaljske kule. Oni su, budući da su komunisti i njihove masovne partije nestali sa političke pozornice, očekivali od kapitalizma lojalno ponašanje. Ali vuk ostaje vuk i hrani se jaganjcima...

Budući da nije više bilo protuteže ni opasnog neprijatelja, koji bi ga mogao napasti, kasni se kapitalizam prepustio dotad susprezanim neumjerenostima i devijacijama, bez zadrške. Pobjednički marš imperijalizma više ništa nije moglo obuzdati. Više nije postojala prijetnja, nekad realna na evropskom Zapadu, koja se čini smiješnom današnjim vlastodršcima, da bi se široke narodne mase, koje su još bile čvrsto vezane za političke partije i njihove ideologije, ako ih previše nagaze, mogle okrenuti i odustavši od opreznog pristajanja uz sistem, učiniti skok, koji bi značio njegovo radikalno odbacivanje.

Kako je danas van pameti i sama pomisao na takvo što, kasni je kapitalizam mogao bez straha pokazati svoje istinsko lice. A ono je kao i uvijek light fašizam, a drugačije i ne može da bude , jer to je u samoj prirodi vlasti, naročito vlasti, koja počiva na svemoći kapitala.

Prvi i najbolji primjer za to stanje stvari u Evropi i svijetu jeste Italija Silvija Berluconija.

Fašizam je režim, a šta je režim? To je vremensko-prostorni zatvoreni krug u kojem su moralna pravila donedavno općeprihvaćena, sada poništena i pogažena, a sama logika okrenuta naglavačke. U takvom naopakom sistemu izgleda logično, dubokoumno i mudro sve ono što je nelogično, apsurdno i glupo, ali budući da se to opsesivno i neprestano ponavlja, postaje uobičajeno i normalno.

Šta je normalno? – pitao se Lav Tolstoj i s njim teoretičar književnosti Viktor Šklovski. Normalan je onaj, odgovara Tolstoj, koji u jednom vremenu najbolje usvoji i saživi se sa svim postavkama, predodžbama i predubeđenjima toga vremena... A onda to vrijeme mine i ono što je bilo normalno postaje apsurdno, zastarjelo i smiješno... Nešto kao staromodne haljine – dobre jedino za maskaradu.

Italija, najtradicionalnija zemlja u Evropi, a stalno opsjednuta modernitetom i ovoga je puta kao i 1922. pojurila u prve redove, poput ambicioznog đačiča.

Da bi se sve što se događa u toj zemlji shvatilo treba znati šta je dvadesetgodišnji fašistički režim značio za Talijane. Za osvještene on je značio apsolutno zlo, ukidanje demokracije, nasilje, rasne zakone, imperijalističke ratove, ratnu katastrofu, koja se s njemačkom okupacijom i savezničkim bombardiranjem pretvorila u općenarodnu tragediju te krvavi partizanski i ustvari građanski rat.

Ali za mase koje su ga živjele i proživjele tokom dvadeset godina fašizam je značio i uobičajeni način mišljenja, koji je ostavio duboke tragove. Za siromašne seljake, koji su umirali od malarije na zapuštenom jugu, on je značio isušivanje močvara, kakvu-takvu agrarnu reformu, uvođenje osmosatnog radnog dana i pojavu državnih instutcija za brigu o djeci i materinstvu te nekakvu obrazovnu i zdravstvenu politiku... Značio je i slavu pobjede u ratovima u Africi, samozadovoljnu sliku jednog naroda i jedne monarhije, koja je napokon u vlastitim očima stekla dignitet i opila se nacionalnim ponosom. Pobjeda u borbi za žito, pobjeda u borbi protiv boleština, masovno preseljenje težaka bezemljaša sa sjevera u isušene močvare centra Italije, na takozvani Agro Romano, gušenje svake "subverzije", odnosno opozicije, izgradnja novih gradova u slavu rimskih legija, sa zvučnim imenima Littoria, Sabaudia, Latina, rast industrije i opće zaposlenosti, koja je proizvodila za vojsku, opijali su mase. Društvo je država, a ona je u prvom redu kasarna i stadion i narod je zadovoljan. Bavi se svojim poslom, dok ga gladijatori zabavljaju, po starom prokušanom receptu rimskog imperija.

Revizionizam

A danas? Danas jasno nije više moguće tako. Ali se zato počinje slikanjem fašizma kao dobroćudnog paternalizma. Berlusconi tvrdi da fašizam uopće nije bio tako dramatičan moment u historiji Italije kako to govori ljevica, jer su opozicionari jednostavno konfinirani, to jest poslati na plaćene ferije na Lipare ili Poncu i Kikladske otoke, sve sama krasna mjestašca, današnje skupe vrhuške najeksluzivnijeg turizma.

Ipak te perle, što ih bacaju sa svih šest (tri državna i tri privatna) berlusconijevih TV kanala njegovi istomišlljenici i pripuzi, nisu još same po sebi toliko opasne. Daleko je gora zatvorenost sistema, navođenje publike da se bavi glupostima i samom sobom i da sa treskom zatvori prozore prema istinskim svjetskim zbivanjima i problemima kako talijanskog društva i Evropske Zajednice, tako i svijeta.

Nije da o tim problemima ne govore i vijesti i mnogi specijalizirani komentari. Ali govore onako i onoliko kako to režimu i njegovom protagonisti Silviju Berlusconiju odgovara. Kreveljenje na TV kanalima je dopušteno, izrugivanje i imitiranje premijera je uobičajeni ispušni ventil. Ono što nije dozvoljeno jeste ozbiljna i duboka sociološka analiza situacije u kojoj se danas nalaze Italija, Evropa i svijet. Radikalizam je prepušten Radikalnoj partiji, a ona je izravni eksponent politike SAD-a u Italiji i Evropi, jer su talijanski radikali – transverzalni.

Ljevičarima na televiziju pristup nije zabranjen, ali za njih jednostavno nema vremena, osim za po koju rečenicu u debatama, jer čitavo TV vrijeme do kraja pokrivaju sve gluplji i sve ništavniji programi, u kojima se ne događa ništa osim igara za maloumne. Pošast na svim kanalima jeste poplava svuda sličnih ili jednakih kvizova, lišenih obrazovnog cilja, jer nisu usmjereni na sticanje znanja već predstavljaju vid igre ne sreću. A sve to se čini s namjerom da potpuno zaokupi i anestezira gledaoce.

Uz to treba dodati ogromne zarade na reklamama, jer sve televizije i javne i privatne, žive od propagandnih poruka koje, da bi došle na ekran, moraju proći kroz agenciju Publitalija, a ova je opet vlasništvo Silvija Berlusconija. I tako u Italiji Berlusconi i njegovi drže svu medijsku tj. informativnu, ekonomsku i političku vlast. Preostaje još ona sudska – koja im se opire, ali kako se čini, ni ona neće dugo. Namjerno se zaboravlja i prenebegava činjenica, da bi suvremena demokracija trebala počivati na jednakosti u pristupu javnim institucijama, zaštiti prava manjina, na podjeli vlasti, na uvažavanju pluralizma, na otvorenosti.

Belusconi i njegov model ponovo su uspostavili autarhičnu zatvorenost, koja ne dopušta protivljenje, jer po vlastitom shvaćanju predstavlja najbolji od mogućih svjetova.

Umjesto pendreka – ekran

Kod toliko ogromnog monopola nad sredstvima informiranja i uz toliko opčinjavanje masa u suvremenoj Italiji političko ubojstvo je potpuno nepotrebno. Ono predstavlja prevaziđenu, zastarjelu metodu – metodu prošlog vijeka. Mase su zaokupljene gledanjem Big Bruthera ili Otoka slavnih, zabavama i zabavljačima, koji ih opijaju svakidašnjim trivijalnostima, golotinjom, plesanjem, pjevanjem i ljubakanjima i tako u beskraj, dok potpuno ne otupi svaka forma osporavanja i svaka želja za ozbiljnim razgovorom i istinskom kritikom i kontestacijom. Cijeli dan se prikazuje kako obični ljudi ili slavne ličnosti provode vrijeme u banalnim zanimacijama, kako se svađaju, pare, ljube ili tuku u kući iz koje nema izlaza ili na usamljenom otoku.

Taj usamljeni otok i ta zatvorena kuća u kojoj milioni gledaju ishitrene trivijalnosti, istinska su metafora današnje Italije i svijeta te stanja svijesti, koje prevladava.

U Italiji je Berlusconijev režim baš zbog toga zasnovan na širokom, gotovo plebiscitarnom pristajanju masa, kao i na jednoobraznom načinu mišljenja. I evo nas opet u jednoumlju, ali onom sufliranom od kapitalizma, i to onog kasnog. A šta dalje?

Treba odmah objasniti: stvarnost je danas mnogo manje dramatična od prvog i pravog fašizma, ali baš zato čini sve forme osporavanja, različitog mišljenja i neslaganja daleko bezopasnijim i beznačajnijim nego nekad.

Režimu više nisu potrebni ricinus i pendreci da bi stvarao i održavao opće pristajanje i odobravanje. Dovoljan je pristup i monopol nad sredstvima informiranja - u prvom redu nad televizijom. Pendrek je zamijenjen televizijskim ekranom.

Eto tako napreduje light fašizam u Italiji i svugdje drugdje. A fašizam light kao i light hrana izaziva bulimiju, stalnu glad i stalnu potrebu za sve većom količinom jela, odnosno za sve većom količinom TV i telematske zabave đubretarskog tipa i sadržaja.

Davna je istina, koju je već iskušala Catarina Medici, kraljica Francuske, u osam vjerskih ratova s hugenotima: zabranom se ne postiže ništa, zlo se tako ne može iskorjeniti.Štaviše, ono se uvećava, dok ga dopuštanje i tolerancija umanjuje. Ranije su istu paradogmu već bili pokazali vjerski progoni i Bartolomejska noć. Grozan pokolj nije smirio ni preplašio reformirane – štaviše oni su gordo podigli glave i s pjesmom bogu istine ponosno se penjali na gubilišta.

Što su više palili hugenote, više su se punile protestantske bogomolje i sve je više rastao broj onih što su pristajali uz Reformaciju i pod prijetnjom užeta i vatre. Kad je zavladala vjerska tolerancija i pošto je potpisan Nantski edikt, protestantska je crkva u Francuskoj izgubila bitku.

U Italiji danas ne progone opoziciju nasiljem, već je guše ograničavanjem i zatvaranjem za nju medijskog prostora te opijanjem masa trivijalnopšću ponuđenih TV sadržaja i ordinarnim glupostima.Utapnje u banalnosti i uspavljivanje kritičkog duha pokazalo se dosad vrlo uspješnom metodom.

Kako je dvadesetih godina rekao njemački dramaturg Erwin Piscator, da bi se fašizam doveo na političku pozornicu trebalo je prethodno cijeli svijet pretvoriti u golemu instituciju za imbecile.

A da bi se to postiglo treba se vješto služiti mas-medijima.

Opčinjenost ekranom

Danas se stvaranje konsenzusa javnosti ne postiže propagandom nego stvaranjem ugode TV-gledalaca.Za vrijeme tako zvanih totalitarizama uloga radija bila je sasvim drugačija i vrlo važna.

No radio se danas smatra za "teško" sredstvo: potrebna mu je politička propaganda i zvučni slogani, koji se neprestano ponavljaju, jer je poruka verbalna. TV slike, i slike s ekrana uopće, kao na primjer one u kinu, djeluju drugačije i drugačije se koriste. Njihova je moć da potpuno zaokupe pažnju i opčine gledaoca daleko veća.

Narodni su vođe nekad govorili na dupke punim trgovima pred masama koje su pljeskale, a radio je prenosio njihove govore. Danas je sve to izišlo iz mode. Mase drži i opčinjava mali ekran s malo misli i to plitkih. I ovdje caruje minimalizam. Njihova glavna zabava su reality show i Veliki brat, koji ih odvodi od grube svakidašnjice i njezinih problema i navodi na neprestani dijalog s ničim. Društvo je zabavljeno površnom psihologijom ličnosti i introspekcijom, a politička analiza postala je sasvim demodirana. Tako je direktni televizijski prijenos dobio vrijednost grčke "agore", zajedničkog društvenog prostora. A on je preplavljen neizmjernom glupošću psihološke iznutrice tako zvanih "malih ljudi". Tako je javno postalo privatno. Televizija ne nudi prozor u svijet, već pogled u privatnost kroz ključanicu. Banalno i bezsadržajno krčmi se kao zanimljivo i važno te predstavlja jedini ponuđeni sadržaj i duhovnu hranu masa.

Dokle će tako? Ne zna se, iako se počinje primjećivati izvjestan zamor. Jer kad se ugase "svijetla pozornice" ostaje stvarnost, mizernija nego ikada. I krajnje razgolićena kao i djevojke na TV ekranima.

Najgore je što zasad tome nema ozbiljne alternative: jedini postojeći drugačiji put jeste onaj što ga je pokazala Amerika na nedavnim izborima. Put kojim je još jednom izabran Bush. A on znači povratak na vječne vrijednosti desnice: Bog, Domovina, Porodica, vjerski integralizam i izvoz sopstvene civilizacije oružanom silom. U to ime propagira se i koncept da je rat neophodan, jer je isti nezamjenjiv vid borbe jedine istinske kulture i civilizacije protiv terorizma. Zar će Italija, Evropa i svijet na tome ostati i opstati?

Jasna Tkalec

[početak strane]