Arhiva : : Februar 2005.

U interesu miliona, a ne milionera!

ŠTA HOĆE KOMUNISTI ZA BOSNU I HERCEGOVINU?

Politički manifest Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine

Usvojen na Drugoj glavnoj konferenciji
Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine
26. decembra 2004. i 16. januara 2005. godine

Duboka sveobuhvatna kriza već dugo potresa društvo i nema izgleda da će uskoro biti prevaziđena. Nerealno je očekivati krupnije pomake naprijed. Problemi će se u narednom periodu vjerovatno povećavati. U takvim društvenim uslovima komunisti nastavljaju proces svog političkog organizovanja, ukazujući na činjenicu da u društvu koje se zaplelo u vlastite protivrječnosti nužno nastaje opozicija koja dovodi u pitanje same njegove temelje. Takvu opoziciju čine komunisti. Svjesni smo da suštinskih pomaka ne može biti ako se ne stvori masovan i aktivan socijalni pokret. Komunisti pozivaju na stvaranje takvog pokreta i žele biti njegov ravnopravan i najaktivniji dio. Da bi se postigle društvene promjene, kako one koje znače reformu postojećeg, tako i one koje znače njegovo prevazilaženje, potrebno je imati ne samo dobro ustrojenu i aktivnu organizaciju, već i jasan ekonomski, socijalni i politički program. Jedan od najkrupnijih nedostataka dosadašnjih opozicionih pokreta (bez obzira da li se radi o političkim strankama ili raznim (ne)političkim pokretima) se ogledao u nepostojanju jasnog programa koji bi svojim prijedlozima mogao dobiti podršku velikog broja građana. Imajući sve ovo u vidu, komunisti okupljeni u Radničko-komunističkoj partiji Bosne i Hercegovine ocjenjuju da je vrijeme da na jednom mjestu izlože stavove o ključnim pitanjima za rješavanje društvene krize i izgradnju boljeg i pravednog društva.

I. Društvo u kome živimo

Živimo u društvu liberalnog kapitalizma nastalom tranzicionim procesima od kraja 80-ih godina XX vijeka. Ovi procesi znače prelaz iz društva koje se najčešće označava kao socijalističko u građansko društvo zasnovano na tržišnoj privredi, privatnoj svojini i parlamentarnom sistemu vlasti. Kao što postoje različita mišljenja o tome da li je prethodno postojeći društveni poredak zaista bio socijalistički, tako se mora ukazati i na ideološki karakter termina građansko društvo, iza kojeg se krije uspostavljanje kapitalističkog društva zasnovanog na prvobitnoj akumulaciji kapitala. Ona se ogleda u koncentraciji sredstava za proizvodnju u rukama malog broja pripadnika novostvorene vladajuće klase kapitalista, koju, sa malim izuzecima, čine ratni i poratni profiteri. Budući da su ekonomska bogatstva, a time i moć, stekli na nelegalan način u ratu i po njegovom okončanju, oni su nastavili učvršćivanje svojih društvenih pozicija pljačkom preduzeća koja je država tokom rata, na prevaran način, oduzela od radnika koji su tada bili na frontu i proglasila se njihovim vlasnikom. Završetak rata je bio znak za početak procesa predaje državne imovine klasi profitera, u kojoj je nemali broj pripadnika političke elite. Tako su ekonomska i politička moć za duži vremenski period čvrsto koncentrisane u rukama male grupe ljudi, i to mnogo čvršće nego što je to bio slučaj u bivšem socijalističkom (ili socijalističkom) društvu.

Na drugoj strani je radnička klasa, obespravljena, potlačena i neorganizovana. Ne može se prihvatiti često spominjana teza da ona ne postoji u našem društvu. To što nije svjesna načina borbe za svoja prava, još uvijek ne znači da ne postoji kao velika društvena grupa koja se odlikuje time što nema sopstvenih sredstava za proizvodnju, već živi od prodaje radne snage drugome. Pošto se radnička klasa formira u sferi ekonomije, koja je ključna za odvijanje društvenog života, jasno je da će, uprkos značaju i drugih društvenih slojeva, u narednom periodu biti odlučujuća borba između radnika i kapitalista. Zato komunisti naročito apeluju na radnike i pozivaju ih na organizovanje i odlučnu borbu. Radničku klasu ne čine samo fizički radnici, već svi oni koji žive samo ili skoro isključivo od svog rada, što znači i intelektualni radnici, sve do akademika i drugih vrhunskih stručnjaka. To istovremeno znači da radnička klasa kao takva ima značajan intelektualni potencijal koji joj omogućava da ponudi i u praksi sprovede realan program društvenih promjena.

Kapitalizacija društva je dovela u nepovoljan položaj i druge društvene slojeve, kao što su zemljoradnici, penzioneri, studenti (i mladi uopšte), porodice poginulih i drugi. Borba koju vode njihove organizacije i udruženja je takođe od velikog značaja za postizanje društvenih promjena. Ona će morati da se poveže sa borbom radničke klase, kako bi se stvorio moćan socijalni pokret sačinjen od brojnih udruženja i organizacija, kako političkih tako i nepolitičkih. Taj pokret se može oduprijeti kako domaćim vlastodršcima tako i stvarnim gospodarima naših sudbina - civilnim predstavnicima stranog kapitala, oličenim prvenstveno u instituciji Visokog predstavnika. Ovim socijalnim pokretom ne smije dominirati nijedna posebna organizacija, kako bi on zadržao demokratski karakter i izražavao što širi spektar interesa. U tom pokretu treba da su zastupljeni svi obespravljeni i potlačeni slojevi i klase društva. Ako on bude vodio beskompromisnu borbu, na osnovu jasnog programa, nastaće snaga koja je u stanju da društvo izvede iz krize.

Privatizacija, ekonomsko posrtanje, koncentracija političke moći u rukama stranačkih vrhova i moralno propadanje nisu slučajne i propratne posljedice rata, kako se često kaže. Ove pojave su posljedica uvođenja primitivnog, liberalnog kapitalizma u Bosnu i Hercegovinu i pretvaranja zemlje u polukoloniju moćnih kapitalističkih država. Sličan proces se odvija na čitavoj planeti i u položaju sličnom našem se nalazi najveći broj država. Pošto su sve političke snage u Bosni i Hercegovini, kako vladajuće tako i opozicione, prihvatile ekonomski i politički sistem polukolonijalnog kapitalizma, može se očekivati nastavak ekonomskog, političkog i kulturnog propadanja. Da bi razvijeni zapadni kapitalizam ostvario ekstra-profit u Bosni i Hercegovini, potrebno je da naša ekonomija bude potpuno podređena interesima multinacionalnih kompanija. Uključenost Bosne i Hercegovine u svjetsko tržište na način da je ona samo tržište za zapadne proizvode, izvor jeftine radne snage i sirovina, glavni je razlog propadanja naše ekonomije. A posrnula ekonomija stvara socijalne sukobe, kulturno propadanje i političku nestabilnost.

Ne može se očekivati da će sadašnje ili buduće vlade to promijeniti. One će se, u cilju opstanka na vlasti ili dolaska na vlast, prilagođavati zahtjevima stranog kapitala, što znači nastavak dosadašnje politike. Krupne promjene su moguće samo ako se stvori masovan socijalni pokret u kojem će sjediti ljudi bez uskih politikantskih interesa, beskompromisni i koji će imati smjelosti i interesa da se suprotstave svakoj politici koja je na štetu većine obespravljenog stanovništva. Komunisti za sebe žele samo jednu privilegiju: da budu u prvim redovima borbe za stvaranje takvog pokreta i promjenu društva.

1. Mogućnosti prevazilaženja ekonomske i socijalne krize

U Bosni i Hercegovini se s vremena na vrijeme govori o potrebi socijalnih reformi, a ekonomske reforme se označavaju kao skup mjera koje će riješiti većinu problema. Takvim izjavama se opravdava ekonomska politika koja se uporno sprovodi od okončanja rata, a naročito u toku posljednjih nekoliko godina. Ona nije dala očekivane rezultate, niti je to, zbog njene prirode i sadržine, moguće. Ekonomske reforme u zemljama bivšeg Istočnog bloka su po sadržini skoro istovjetne našim reformama, a iskustvo je pokazalo njihove loše rezultate. Zato nema razloga za optimizam.

Ekonomske i socijalne promjene su usmjerene u pravcu dovršetka uvođenja kapitalističkog poretka, uz ogromno socijalno raslojavanje i podređenost domaće ekonomije interesima najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija. Pošto u društvu postoji izrazita nesrazmjera snaga osnovnih društvenih klasa, ne može se očekivati promjena smjera dosadašnje politike. Vladajuća klasa ratno-poratnih profitera sprovodi promjene u sopstvenom interesu, a one se, opet, podudaraju sa politikom koju prema Bosni i Hercegovini vode međunarodne finansijske institucije. Radnička klasa je neorganizovana i time onesposobljena za odlučan otpor takvoj politici.

Ekonomska i socijalna kriza su uslovljene prirodom promjena koje se odvijaju. Iako se često ističe kako je kriza uzrokovana tehnološkom zaostalošću i političkom nestabilnošću, to je samo mali dio istine. Ne može se očekivati smirivanje političkih sukoba, niti prevazilaženje tehnološke zaostalosti, a time ni ekonomske i socijalne krize. Osim toga, neće doći do toliko željenog priliva stranog kapitala u većem obimu. Strani kapital je zainteresovan za one oblasti naše privrede koje su visoko profitabilne. Ulaganje u cilju njene obnove i razvoja bi svakako štetilo interesima zapadnoevropskog i američkog kapitala, jer bi time domaća preduzeća postala konkurentna.

Da bi se prevazišla kriza, vlade moraju imati precizan ekonomski program koji bi bio orijentisan u pravcu oporavka i poboljšanja životnog standarda. Taj program bi morao dati odgovore na osnovna pitanja ekonomskog razvoja: u kom pravcu razvijati privredu, kojim sredstvima, osloncem na koje snage, u saradnji sa kim, kome to koristi, a od koga se može očekivati otpor. Odgovori koje na ova pitanja pružaju vlade, kako bivše tako i sadašnje, ukazuju na to da se ekonomska politika nedovoljno promišlja i svodi na grabljenje društvenog bogatstva i sticanje profita na brzu ruku angažovanjem u oblasti trgovine, špekulacije i uvoza. Strategija razvoja nije potrebna, jer je privredi Bosne i Hercegovine namijenjena uloga sirovinske baze, izvora jeftine radne snage i tržišta za strane robe. Da nije tako, ne bi se uništavala domaća industrijska i poljoprivredna proizvodnja upornim odbijanjem vlada da vode odgovarajuću spoljnotrgovinsku politiku kojom bi se smanjio uvoz a povećao izvoz.

Treba dati odgovore na nekoliko pitanja: zašto reformi nije bilo dosad, ako se zna da su one bile neophodne; u osloncu na koje društvene snage će biti sprovedene reforme; koga će one pogoditi, a kome ići u prilog, pošto u tako polarizovanom društvu, kakvo je naše, nije moguće da svi imaju koristi od reformi; kojim materijalnim sredstvima će se reformatori pripomoći. Socijalne reforme će biti parcijalne, uglavnom pravno-tehničke prirode. Ogledaće se u izmjeni određenog broja zakona, kojim se neće dirati u suštinu sistema, pošto odlučujuće socijalne snage (vlasnici kapitala i vlasnici radne snage) zadržavaju svoj dosadašnji položaj u okviru sistema. One društvene snage koje su zainteresovane za reformu nisu dovoljne jake, a vlade se ne žele osloniti na njih. Naprotiv, vlade rade u punoj saglasnosti sa interesima onih (profitera) kojima je socijalna reforma smetnja za daljnje bogaćenje.

Realno je očekivati da bude onoliko socijalne reforme koliko bude narodnog bunta. Treba znati da je broj štrajkova posljednjih godina sve veći, a da su učestali protesti zemljoradnika, penzionera i drugih siromašnih slojeva. To je siguran znak za vlade da nešto treba mijenjati. Međutim, one nisu toliko zaplašene trenutnim stanjem i već pokrenutim štrajkovima, koliko onima koji bi mogli nastupiti nakon što zakoni o stečaju pokažu svoje razorne rezultate. Da podsjetimo, predviđa se da će po ovom osnovu ostati bez posla oko 150.000 radnika. Ovom broju treba dodati i one radnike koji će ostati bez posla zbog privatizacije državnih preduzeća u kojima su dotad radili.

Entitetske vlade, ni sadašnje ni bivše, nemaju i nisu imale interesa za sprovođenje socijalnih reformi. Ima nekoliko razloga zbog kojih se o tome dosad nije govorilo. Prvi je da je u poslijeratnim godinama nacionalizam bio još jak, tako da su ljudi bili obuzeti pronalaženjem nacionalnih neprijatelja i borbom protiv njih, dok su o socijalnim reformama mislili samo pojedinci. Drugi razlog je što je privatizacija uzela maha tek u posljednjih nekoliko godina, a svoje prave i pune rezultate tek ima da pokaže, na šta i entitetske vlade moraju biti spremne. Treći razlog je taj da su štrajkovi i protesti uzeli maha u nekoliko posljednjih godina i da treba očekivati njihov razmah u narednim godinama. Osim toga, političkim elitama je sasvim jasno da im građani više ne vjeruju, zbog čega su primorani pričom o socijalnim reformama pokazati spremnost da učine nešto za građane, svoje potencijalne birače. Pošto je ekonomska moć koncentrisana u rukama moćnih profitera, jasno je da oni neće dopustiti sprovođenje radikalnih i dalekosežnih socijalnih reformi. Entitetske vlade bi se, ako već hoće sprovesti reforme, morale osloniti na masu siromašnih građana. To se, međutim, sasvim sigurno neće desiti.

2. Djelotvoran ekonomski program kao osnov prevazilaženja krize

Ekonomski razvoj je moguć samo ako država, uz sadejstvo zainteresovanih društvenih subjekata, bude vodila ekonomsku politiku zasnovanu na potrebama i interesima velike većine stanovnika, a ne na interesima stranog ili domaćeg privatnog kapitala. Pod društvenim subjektima se najprije misli na radničku klasu i druge potlačene društvene slojeve (zemljoradnike, penzionere i dr.) i njihove organizacije. Pošto je u Bosni i Hercegovini i njenim entitetima prihvaćena neoliberalna ekonomska orijentacija, koja znači potpunu prevlast privatno-kapitalističkog nad opštim interesom, ne može se očekivati da će bilo koja vlada sama po sebi načiniti potrebne izmjene ekonomske politike. Djelotvorna ekonomska politika može nastati samo kao posljedica odlučnog pritiska organizacija radnika, zemljoradnika, penzionera i drugih ugroženih slojeva.

U čitavom svijetu se sprovodi neoliberalna ekonomska politika. Ovdje-ondje radnici uspijevaju da joj se odupru i zaštite ranije stečena, a sad ugrožena, prava. Već više od dvadeset godina kapitalistička klasa nastoji razgraditi ranije uspostavljenu socijalnu državu, kako bi na taj način ostvarila veće profite. U tome je uspjela svugdje gdje otpor radnika nije bio dovoljno odlučan. Bosna i Hercegovina se nalazi u grupi zemalja u kojima je taj otpor najslabiji, jer u njoj skoro da nema organizovanog radničkog pokreta. Ekonomska politika domaćih vlada je pod punom kontrolom uvozničkog lobija, špekulantskog trgovinskog kapitala, koji, ne osvrćući se na nepovoljan odnos uvoza i izvoza (spoljnotrgovinski deficit), ostvaruje basnoslovne profite prodajom na našem tržištu roba koje bismo i sami mogli proizvoditi. Čitava ekonomska politika svih naših vlada se sastoji u prilagođavanju "svjetskim tokovima", što u praksi znači zahtjevima svjetskog kapitala da ovlada tržištem cijelog svijeta.

Može se očekivati pad realnih primanja u narednom periodu, što znači da će opasti životni standard. Ova opasnost se zasad još ne uočava dovoljno jasno, ali je ona nužna posljedica stečaja i privatizacije. Kako će u privatizaciji doći do otpuštanja dodatnog broja radnika, porašće konkurencija među njima, tako da će svaki od njih biti spreman da prihvati bilo kakav posao za bilo kakvu nadnicu. Pošto će ponuda radne snage biti veća od potražnje, nadnice će pasti. I ne samo to. Pogoršaće se radni uslovi u cjelini. Već sad radnici ne mogu ostvariti osnovna prava garantovana zakonima. Oni to tek neće moći u narednim godinama, jer će, zbog straha od otkaza, biti primorani da trpe najgore radne uslove, srećni da imaju ikakvog posla.

Zakonske odredbe o ograničenom radnom vremenu se ne poštuju. To je dobar dokaz da je kapitalizam ekonomski iracionalan i socijalno nepravedan. Radna sposobnost opada što se duže radi, pa se povećava opasnost od povrede na radu i kvalitet rada je sve niži. To bi se moglo spriječiti strogom kontrolom ograničenja radnog vremena i njegovim skraćenjem. Postojeći fond radnih časova bi trebalo podijeliti između zaposlenih i nezaposlenih radnika. Ovo bi bilo moguće uraditi čak i ako ne bi bilo priliva svježeg novca po osnovu pokretanja proizvodnje, već ako bi se pooštrilo sprovođenje poreskih i carinskih propisa. Drugim riječima, nezaposlenost bi mogla biti smanjena tako što bi država strogo vodila računa o naplati poreza i carina, a dio prikupljenog novca po tom osnovu iskoristila za rješavanje ovog problema. Skraćenje radnog vremena ne bi bilo praćeno smanjenjem plata ako bi sindikat bio dovoljno jak da se za to izbori.

Kapitalistima se ne isplati da zapošljavaju nove radnike, jer svako novo radno mjesto košta. Jeftinije je produžavati radno vrijeme već zaposlenim radnicima. Time se narušava zdravlje radnika, povećava se broj povreda na radu, radnici postaju obični robovi, jer između rada i odmora nemaju nimalo slobodnog vremena, a njihovi radni rezultati postaju sve slabiji, jer dugim radnim danom ne mogu biti motivisani na kvalitetan rad.

Postoje i drugi problemi koji se tiču zapošljavanja, a koji zahtijevaju hitno rješavanje. Treba izvršiti temeljnu reviziju diploma, iz svih službi i sa radnih mjesta ukloniti one koji nisu kvalifikovani za izvršavanje radnih zadataka, čime bi se došlo do nemalog broja radnih mjesta za stručne i mlade kadrove. Treba planirati obrazovnu politiku, u kojoj danas vlada smišljeni haos. Vlade, naime, nemaju šta ponuditi mladim ljudima koji završavaju srednje škole, pa omogućavaju njihovo masovno upisivanje na više škole i fakultete. To nije dobro rješenje, jer očigledno ne postoji potreba za tolikim stručnim kadrom. Država bi morala, uz punu saradnju i saglasnost univerziteta i privrednih udruženja, planirati broj fakulteta, univerziteta i studenata, tako da njihov broj odgovara stvarnim potrebama.

Treba obezbijediti povoljne kredite za sitne preduzetnike, za malu privredu koja bi radila za potrebe velikih domaćih i stranih preduzeća. Kvalifikovani svršeni srednjoškolci bi mogli biti stimulisani da se oprobaju u toj oblasti. Naravno, ne treba misliti da ćemo u bliskoj budućnosti potpuno spriječiti odlazak mladih iz zemlje. Ipak, za državu je jeftinije da odlaze oni za čije školovanje je manje platila, a i tim mladima će biti lakše da se zaposle, nego pojedinim kategorijama mladih sa završenim fakultetima, pogotovo onima koji su završili pojedine fakultete društvenih nauka.

Pitanje stečaja treba rješavati u sklopu složenog programa ekonomskog oporavka zemlje. Stečaj je najjednostavniji, ali istovremeno i najbolniji i najlošiji način rješavanja problema velikog broja preduzeća. Država se nije potrudila da analizira stanje naše privrede i utvrdi koja preduzeća bi se mogla izvući iz krize, koja su potrebna i za koja vrijedi utrošiti kapital kako bi bila osposobljena. Problem nije u tome što su sva preduzeća kojima prijeti stečaj zaista u bezizlaznom položaju, već u tome što se mnoga od njih paušalno, neopravdano i bez kriterija svrstavaju u tu kategoriju. Pošto je "sudbina" bosanskohercegovačke privrede da bude privezak moćnih ekonomija, nije bilo potrebno, ni poželjno da se prave planovi njenog oporavka.

Da bi se riješio taj problem, potrebno je napraviti prethodnu analizu ili plan raspoloživih sredstava koja bi država mogla ulagati u ova preduzeća. Prvo bi trebalo osnovati državne investicione banke. Takva banka je osnovana u Federaciji BiH, ali su predstavnici MMF-a insistirali na njenom ukidanju. Investicione banke bi odobravale kredite po povoljnim uslovima domaćim preduzećima. Kamatne stope bi ovdje morale biti niske, kako bi preduzeća imala koristi od kredita, a time bi se došlo do svježeg domaćeg kapitala za privrednu obnovu. Sredstva bi se mogla nabavljati i uzimanjem kredita od komercijalnih banaka, koje takođe raspolažu značajnim kreditnim potencijalom, tim prije što su mnoge već privatizovane. Međutim, i ovdje bi trebalo zakonom ograničiti visinu kamatne stope, kako bi domaća preduzeća imala interesa da se zadužuju. Što se tiče investicionih banaka, one bi bile pod zajedničkom upravom države i radnika, čime bi se spriječile finansijske manipulacije države. Bilo bi prihvatljivo svako ekonomski opravdano zaduživanje države, bilo ono učinjeno kod domaćih ili stranih subjekata.

U onim preduzećima u kojima su radnici naročito hrabri i odlučni treba težiti sprečavanju stečaja. U takvim situacijama komunisti predlažu radničku okupaciju preduzeća, koja bi značila stvaranje radničke uprave u datom preduzeću i upućivanje zahtjeva vladi da prihvati takvo stanje. Zadatak radničke uprave bi bio da izradi program oporavka preduzeća i da upravlja njime, sprečavajući time neopravdane i štetne mjere vlade kakve su stečaj i privatizacija.

Mogući izvori kapitala potrebnog za ulaganje su ekstra profiti koje ostvaruju neka državna preduzeća, poput onih u oblasti telekomunikacija i elektroprivrede. Ove profite treba usmjeriti u proširenje proizvodnje. Drugim riječima, treba zadržati monopolski položaj ovih preduzeća, makar cijene struje i impulsa bile visoke, pod uslovom da se na taj način ostvareni ekstra profit koristi za ulaganja. Taj novac bi bio zahvaćen od države i onda planski usmjeravan u privredni razvoj. Naravno, ovo se ne može postići dokle god ne bude dvostrukog pritiska na vlade i organe upravljanja ovim monopolskim preduzećima. Jednu vrstu pritiska treba da vrše radnici koji su zaposleni u tim preduzećima i to putem svojih predstavnika u upravnim odborima, dok drugu vrstu pritiska treba da vrše masovne organizacije (sindikati i različita udruženja), zahtijevajući da ostvareni ekstra profit bude iskorišten za privredni razvoj.

Domaća štednja je mogući izvor kapitala za privredno ulaganje. Konverzija njemačkih maraka u eure je pokazala da naši građani posjeduju 4 milijarde KM koje nigdje ne ulažu. Jasno je da se građani ne mogu primorati ili privoljeti da ulože sav taj novac, ali ih je moguće motivisati da ulože njegov dio. Više je razloga zbog kojih taj novac dosad nije investiran. Prvo, građani nemaju povjerenja u državu i bankarski sistem, a drugo, sistematsko uništavanje domaćih preduzeća ih nije motivisalo na ulaganja. Zato je potrebno imati takvu vladu koja bi garantovala sigurnost uloga u bankama, koja bi to jamčila državnim novcem i, istovremeno, stimulisala ulaganje domaće štednje u preduzeća na taj način što bi štediše imale pravo da učestvuju u upravljanju preduzećima u koja bi ulagali, tako da bi mogli povući svoje uloge ukoliko ocijene da su oni nesigurni.

Do značajnih sredstava se može doći budžetskom štednjom. Prema podacima međunarodne organizacije CAFAO, striktnom provedbom poreskih i carinskih propisa Bosna i Hercegovina bi godišnje mogla uštedjeti milijardu KM. Ovo je ogromna količina novca, ako se zna da će iznos direktnih stranih ulaganja, od kojih se mnogo očekuje, ipak biti znatno manji. Naime, praksa zemalja istočne i centralne Evrope je pokazala da su direktna strana ulaganja u periodu 1992-1999. godina iznosila 252 dolara po glavi stanovnika. Znajući koliki je broj stanovnika Bosne i Hercegovine, dolazimo do zaključka da taj prosjek ulaganja možemo ne samo postići, nego i prestići ako bismo se oslonili na naprijed navedene domaće izvore.

Vlade odlažu rješenje do okončanja privatizacije. Svakoj vladi je stalo do toga da dočeka kraj mandata ne izgubivši pritom puno od svog uticaja. Zato se svi problemi opravdavaju sporim provođenjem procesa privatizacije i obećava se procvat ekonomije kad taj proces bude završen. Prema nekim nezavisnim ekonomistima, nivo razvoja iz 1991. će biti dostignut tek 2020. godine. Vlade obećavaju da će dio novca dobijenog od privatizacije iskoristiti za finansiranje socijalnih reformi. Tako će riješiti nekolicinu socijalnih problema, osujetiti možda poneki štrajk i kupiti nešto glasova. Novac će otići za trenutno podmirenje pojedinih problema, a da neće nestati ni problemi, ni njihov uzročnik (ekonomska kriza).

Nije sporno ni to da je domaćoj privredi potreban strani kapital jer nema dovoljno domaćeg novca. Ali, činjenica je da tog kapitala neće biti u većoj mjeri. Kapital će biti ulagan u visokoprofitabilne sektore, prvenstveno u trgovinu, turizam, ugostiteljstvo i usluge. Biće kupljeni atraktivni hoteli, telekomunikacioni i elektroprivredni sistemi, dok industrija i poljoprivreda neće imati mnogo koristi od stranih ulaganja. Stranci nisu zainteresovani da razvijaju domaću privredu pošto imaju višak roba koje ne mogu prodati na svom tržištu. Pogotovo im ne odgovara da im naša preduzeća predstavljaju konkurenciju. Smišljenom vladinom politikom bi se trebalo orijentisati na osvajanje onih tržišta na kojima možemo igrati neku ulogu, a to su tržišta jugoslovenskih i istočnoevropskih zemalja, koje još uvijek nisu toliko odmakle u pogledu razvoja svoje tehnologije i organizacije rada da bi proizvodile robe čiji je kvalitet za nas nedostižan. Vladinim mjerama treba ograničiti uvoz. Ovakvo stanje, u kome je vrijednost izvoza samo 26% vrijednosti uvoza stvara veliki spoljnotrgovinski deficit. Da stvari budu gore, ne radi se toliko o uvozu visokokvalitetne zapadne robe, koliko o uvozu robe iz susjednih država. Treba se ugledati na Evropsku Uniju, koja je oduvijek štitila svoje tržište i robe, tako da su bili vrlo nepovoljni uslovi za prodor na tržište Evropske Unije roba iz onih zemalja koje nisu članice Unije. Vlade bi morale povoljnim kreditima stimulisati domaću proizvodnju, a visokim carinama i porezima destimulisati uvoz strane robe.

3. Osnovi socijalne politike u interesu siromašnih slojeva društva

Tek se sprovođenjem ovih i drugih mjera ekonomske politike može stvoriti solidna osnova za sprovođenje socijalnih reformi. No, ovdje se radi o mjerama koje stvaraju materijalnu osnovu, finansijsku bazu za socijalne reforme. Drugi neophodan uslov za njih je da postoji povoljan odnos društvenih snaga, tj. da se organizuju i ojačaju oni koji su životno zainteresovani za socijalne reforme. Vladajuća klasa može i bez socijalnih reformi. Da bi uopšte bile moguće djelotvorne socijalne reforme, mora biti postignuta preraspodjela društvenog bogatstva i društvene moći u korist siromašnih slojeva. A da bi se to postiglo, mora postojati snaga dovoljno jaka da primora državu, tj. vlade i skupštine da djeluju u tom pravcu. Takve snage trenutno nema. Postoje neki tragovi organizacije, ali su oni još nejaki da bi mogli nametnuti svoje interese. Jedini izlaz je u stvaranju i učvršćivanju takve organizacije.

Domaće vlade imaju, bar se njima čini, savršen odgovor na svaki zahtjev ugroženih slojeva. Kad penzioneri traže penzije, vlade odgovaraju da je MMF nametnuo ograničenja u pogledu budžetskih izdataka u te svrhe. Kad radnici traže obustavu stečaja, vlade kažu da je to nalog MMF-a i Svjetske banke. Vlade nisu u krivu, jedino što prećutkuju da su takve mjere i ograničenja i u njihovom interesu. Treba znati da su izvori sredstava za budžet vrlo ograničeni. Ali, isto tako treba znati da vlade, kad planiraju budžetske prihode, uopšte ne uzimaju u obzir potencijalne prihode, tj. onaj novac koji bi ušao u budžet oporezivanjem krupnih profitera, koji već godinama plaćaju samo dio poreza, kršeći time zakone. Prvi oblik preraspodjele bogatstva bi se sastojao u zahvatanju profita profitera, a na osnovu poreskih, carinskih i radno-pravnih propisa. Drugim riječima, treba primorati krupne kapitaliste da, poštujući zakone, plaćaju poreze i doprinose po osnovu radnog odnosa svojih zaposlenika.

Drugi oblik preraspodjele društvenog bogatstva bi se sastojao u uvođenju posebnih poreza, posebno poreza na stanogradnju, koji bi ubirale opštine, oporezujući imovinu bogatih i dobit svih preduzeća. Taj novac bi bio korišten u više mogućih pravaca. Prvo, opštine bi ga koristile za izgradnju opštinskih stanova i to, po mogućnosti, uz saradnju građevinskih preduzeća u opštinskom ili državnom vlasništvu. Ukoliko to ne bi bilo moguće, ili bar ne u prvoj fazi zbog male količine prikupljenog novca, opštine bi učestvovale u snošenju troškova stanovanja za određene kategorije porodica, ili bi kupovale stanove koje bi zatim dodjeljivale porodicama po utvrđenim kriterijima. Ovu aktivnost ne bi obavljali opštinski organi samostalno, jer bi to gotovo sigurno dovelo do brojnih zloupotreba. Zato predlažemo osnivanje opštinskih stambenih komisija, u kojima bi trećinu članova imali predstavnici opštine, trećinu predstavnici preduzeća sa sjedištem u toj opštini, a trećinu oni građani koji konkurišu za dodjelu stanova, s tim što bi oni u cilju učešća u radu tih komisija morali osnovati svoju posebnu organizaciju. O dodjeli stanova ili učešću opštine u troškovima stanovanja bi odlučivale komisije, u kojima bi predstavnici građana koji konkurišu za stanove imali pravo veta, dok bi se sastav komisija potpuno mijenjao prilikom sprovođenja svakog narednog konkursa, tako da niko ne bi mogao zloupotrijebiti položaj u tim komisijama. Prednost u dodjeli ovih stanova ili u snošenju dijela troškova stanarine bi imali mladi bračni parovi, mladi stručnjaci i socijalno ugrožene porodice.

a) Materijalna podloga socijalnih reformi

Stvarnost našeg društva je pokazala jedan paradoks. Vrlo veliki broj privatnih vlasnika i državnih preduzeća je godinama bio oslobođen plaćanja poreza i doprinosa za svoje radnike, pa to ipak nije djelovalo stimulativno na zapošljavanje novih radnika ili proširenje poslovne djelatnosti. U buržoaskoj ekonomiji postoji shvatanje da se privredna aktivnost najviše ubrzava tako što se smanjuju porezi i time stimulišu investiranje i zapošljavanje nove radne snage. Ova teza se ponekad i pokaže kao tačna, premda ne uvijek. Kod nas je ona potpuno promašila. Ne treba očekivati da će smanjenje (ili nenaplata) poreza i doprinosa imati većeg značaja za ekonomski oporavak u budućnosti. Zato se treba orijentisati na strogu primjenu poreskih zakona, umjereno opterećenje preduzeća, oštro oporezivanje ličnog bogatstva i smanjenje poreskih obaveza siromašnijih slojeva stanovništva.

Nije u pitanju samo stvaranje materijalne baze socijalnih reformi, već i njeno korištenje. Građani nemaju nikakvu predstavu o tome koliko novca ima, koliko ga može biti, ko ga prikuplja, na koji način, od koga i kako njime raspolaže. Fondovi osiguranja, na primjer, su sve samo ne javni. Oni su klasični državni organi kojima rukovode stranački povjerenici. U radu fondova penzijskog osiguranja treba da učestvuju penzioneri, a u radu fondova zdravstvenog osiguranja - korisnici zdravstvenih usluga. Naravno, ne samo oni, već i radnici zdravstvenog sektora, odnosno radnici raznih preduzeća koji uplaćuju doprinose za penzijsko osiguranje. Konkretni oblici tog učešća mogu biti različiti, ali je bitno postići da ovi subjekti imaju pravo saodlučivanja i pravo kontrole, tako da u svakom trenutku znaju kako se novac prikuplja i gdje ide, pa i da na to mogu uticati kroz proces upravljanja fondovima. Zloupotrebe se ne mogu spriječiti na drugi način, jer su fondovi, lišeni kontrole javnosti, izuzetno primamljivi za finansiranje raznih sumnjivih, na primjer predizbornih, aktivnosti.

b) Inspekcijski organi i sudovi rada

Slično važi za inspekcijske organe, posebno inspekciju rada. Treba proširiti nadležnosti inspektora rada, tako da su oni dužni ne samo kontrolisati sprovođenje radno-pravnih propisa, već, u isto vrijeme, i podnositi krivične prijave kad se utvrde nezakonitosti. Podnošenje prekršajnih prijava nije dovoljno, jer se time javnosti šalje poruka da povrede radno-pravnih propisa sistem smatra djelima male društvene opasnosti. Osim toga, prijave se podnose redovnim sudovima, zbog čega procesi traju vrlo dugo. Treba organizovati posebne sudove rada, koji bi se bavili isključivo radno-pravnim sporovima, a koji bi organizovali i besplatnu pravnu pomoć (u vidu zastupnika u postupku) radnicima, jer mnogi od njih nisu u stanju platiti visoke advokatske honorare. Dakako, sudije u ovom sudu bi se birale konkursom, i to od strane organizacija radnika i organizacija poslodavaca na bazi ravnopravnosti i na ograničen rok.

Izgleda da ni ovo nije dovoljno. Inspekcije rada se često ponašaju oportunistički, popuštajući jačima, tj. poslodavcima. Zato bi u svakom preduzeću trebalo predvidjeti osnivanje organa radničke kontrole, biranih neposredno od strane radnika, a koji bi imali pravo uvida u poslovne knjige i ostalu dokumentaciju, u cilju kontrole sprovođenja svih, naročito radno-pravnih, zakonskih i podzakonskih akata. Ovi organi bi imali pravo pokretanja odgovarajućih postupaka pred organima preduzeća, sudovima rada ili redovnim sudovima nezavisno od toga da li su inspekcijski organi preduzeli mjere koje su dužni preduzeti po zakonu i u okviru svojih nadležnosti.

c) Revizija privatizacije

Da bi bile ostvarene socijalne reforme, potrebno je umanjiti moć vladajuće klase. To nije moguće bez ispitivanja porijekla imovine i njenog oduzimanja ukoliko je stečena protivzakonito. Iskustva Srbije i Hrvatske su pokazala da je to nemoguće i da će biti nemoguće sve dok ne bude jakog masovnog pritiska. Osim toga, treba se protiviti privatizaciji gdje god je to moguće. Komunisti su protiv privatizacije kao takve i njihov cilj je ukidanje krupne, kapitalističke privatne svojine. Znamo da to u ovom trenutku nije moguće. Zato smatramo da treba tražiti poništenje privatizacije u onim slučajevima u kojima je to moguće. Vjerovatno je da neće biti puno takvih slučajeva, a oni će biti vezani uglavnom za nezakonite prodaje državnog kapitala privatnim kapitalistima i za nepoštovanje kupoprodajnih ugovora.

Sveobuhvatna revizija privatizacije o kojoj govore sve političke stranke kad se nađu u opoziciji, a ćute čim dođu na vlast, neće biti izvršena. Njome bi bila uništena ekonomska moć nove vladajuće klase, a takvo što neće rizikovati nijedna politička stranka koja prihvata uvođenje kapitalizma (uključujući i socijaliste/socijal-demokrate). Vlada koja nema masovnu podršku naroda neće rizikovati sukob sa nosiocima ekonomske moći. Ali, čak i kad bi bila izvršena, revizija privatizacije ne bi dala nikakve stvarne rezultate ukoliko bi je sprovela vlada koja principijelno prihvata privatizaciju. Privatizacija ne može biti poštena i zakonita, tako da bi nakon izvršene revizije, bila sprovedena nova privatizacija, koja ne bi bila više poštena i zakonita od prethodne, koja je poništena. Time bi se društvo samo vrtilo u krug, bez očekivanih pozitivnih rezultata.

Pošto država očigledno nije zainteresovana da zadrži sopstveni kapital opredmećen u sredstvima za proizvodnju, a nije voljna ni da spriječi pljačku pod firmom privatizacije, postavlja se pitanje kakve mjere bi trebalo preduzeti u slučaju eventualne revizije privatizacije. Revizija ne bi bila opravdana ako bi se vršila samo za to da preduzeće bude oduzeto jednom privatnom kupcu i predato drugom. Zato su u pravu oni radnici koji se protive privatizaciji i zahtijevaju da državni kapital bude predat njima na upravljanje. Takvih slučajeva je, istina, vrlo malo, a ni u narednim godinama se njihov broj neće naročito povećati, ali ih treba podržavati kad god ima izgleda da se pojave.

d) Radničko učešće u upravljanju

U razvijenim kapitalističkim zemljama radnici imaju određena prava u upravljanju preduzećima. Ta prava su ograničena i ne ukidaju eksploataciju, ali ih radnici ipak čuvaju već decenijama. Dosad se na Zapadu nije dovodilo u pitanje postojanje tih prava, već jedino njihovo proširenje, budući da su ona u kapitalističkim uslovima (bar kad se radi o ekonomskim pitanjima) svedena na puku farsu. Budući da radničko samoupravljanje, naš krajnji cilj, još nije moguće, zalagaćemo se za uspostavu participacije, tj. radničkog sudjelovanja u upravljanju preduzećima. To je jedini siguran način da radnici steknu kakav-takav uvid u poslovanje svojih preduzeća. Jasno je da u kapitalističkom društvu radnici ne mogu imati ravnopravnu ulogu u odlučivanju, jer preduzeća ne pripadaju njima, već su u svojini države ili privatnih kapitalista. Slično kao na Zapadu, realno je očekivati da će radnici steći pravo na po nekoliko predstavnika u upravnim odborima preduzeća u kojima rade. Na taj način neće postići ravnopravnost, zbog čega im predlažemo da u svakom većem štrajku, u svakoj većoj borbi ističu zahtjev za svojom ravnopravnom zastupljenošću u organima upravljanja, što će u pojedinim preduzećima ili pojedinim granama privrede biti ostvarivo pod uslovom dovoljno jake i brojne organizacije.

U pogledu ovog pitanja bi se moglo postići nekoliko prelaznih rješenja. Zakonska regulativa o učešću radnika u radu upravnih odbora mora biti ujednačena i sa povećanim pravima radnika. To znači da umjesto dosadašnjih rješenja po kojima se radnicima pruža mogućnost učešća u radu upravnih odbora, i to na način da oni sami ne mogu odlučujuće uticati na izbor svojih predstavnika, treba usvojiti demokratska zakonska rješenja. Treba uvesti zakonsku obavezu preduzeća da u radu svojih upravnih odbora angažuju određen broj radničkih predstavnika. Ti predstavnici bi bili sami zaposleni, birani na posebnim radničkim skupštinama, kako bi se spriječila dosadašnja praksa, po kojoj skupštine akcionara (tj. vlasnika) biraju i radničke predstavnike u upravne odbore. Bilo bi prihvatljivo da skupština akcionara formalno potvrđuje radničke predstavnike u upravnim odborima, ali pod uslovom da se faktički ne protivi izboru kojeg ranije izvrše radničke skupštine. Broj radnika u upravnim odborima bi zavisio od odnosa snaga u svakom konkretnom slučaju, s tim što bi zakonom bila određena donja granica. Po našem mišljenju, zakonom bi trebalo garantovati radnicima mogućnost izbora trećine članova upravnog odbora, s tim što bi u nekim slučajevima, gdje je sindikat naročito jak, taj broj mogao ići i do polovine.

U Republici Srpskoj je predviđena mogućnost osnivanja savjeta radnika, a u Federaciji BiH vijeća zaposlenika. To su organi savjetodavne prirode, koji se mogu osnivati u preduzećima sa najmanje 15 zaposlenih radnika. Ovakvo rješenje ne smatramo pozitivnim. Postoji veliki broj sitnih i srednjih preduzeća u kojima radi više od 15 radnika, ali oni nisu prijavljeni, pa u tim preduzećima ne postoji čak ni mogućnost osnivanja savjeta (vijeća). U praksi su rijetki slučajevi njihovog osnivanja, jer su njihova ovlašćenja neznatna. Oni mogu davati prijedloge i mišljenja koji nikoga ne obavezuju, tako da se ovaj oblik participacije javlja kao puka iluzija. Trebalo bi proširiti ovlašćenja savjeta radnika (vijeća zaposlenika) na taj način što bi stekli pravo (sa)odlučivanja o socijalnim pitanjima.

4. Bosna i Hercegovina danas i sutra

Iako je rat okončan 1995. godine, sa političke scene nisu uklonjeni njegovi pokretači i aktivni učesnici. Političke stranke koje šire međunacionalnu i vjersku mržnju i dalje kontrolišu medije i sve dijelove društva. Njihove vođe su nosioci državnih funkcija, političke i ekonomske moći. Ispoljavanje nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje se ne kažnjava. Na teritorijama koje kontrolišu pripadnici tri nacionalistička pokreta se i dalje otežava povratak prognanika. Srpski i hrvatski nacionalisti otvoreno zagovaraju ostanak, u namjeri da onemoguće normalizaciju života i obnavljanje zajedništva. Bošnjački nacionalisti zagovaraju povratak, ali to čine samo na riječima, jer sprečavaju povratak srpskih i hrvatskih prognanika na teritorije koje kontrolišu, što se naročito odnosi na velike gradove. Tzv. međunarodna zajednica vodi dvoličnu politiku, jer s jedne strane govori o nacionalnoj ravnopravnosti, zajedništvu i povratku, a s druge, prikriveno podržava nacionaliste, čiji ostanak na vlasti toleriše, iako bi mogla onemogućiti njihovo političko djelovanje. Njoj odgovara kontrolisano djelovanje nacionalista, jer na taj način obezbjeđuje minimalno potreban nivo normalizacije života, a istovremeno ima nekoga ko će umjesto nje održavati međunacionalno nepovjerenje.

Umjerene partije, naročito socijalističke i socijal-demokratske, nisu puno bolje od otvorenih šovinista. One govore da žele okončati vlast nacionalnih stranaka, što nije tačno iz dva razloga. Prvi je taj da su i umjerenjaci po svom programu i stavu prema ratu skoro isti kao i njihove desničarske kolege. Drugi je taj što su mnoge umjerene stranke nastale nakon rata izdvajanjem iz tada vladajuće tri nacionalističke stranke, a i po ličnom sastavu su skoro potpuno jednonacionalne. Umjerene stranke uporno ponavljaju desničarske teze o suštini i razlozima rata, čime produbljuju međunacionalnu mržnju. To je glavni razlog zbog kojeg nijedna od njih ne može računati na podršku pripadnika sva tri naroda. Tim političkim strankama je važno da osvoje vlast sad, a to mogu samo ako na svoju stranu privuku glasače iz reda samo jednog naroda. Zato one prihvataju nacionalizam, bez obzira da li je to iskreno ili ne. Na taj način se nacionalizam učvršćuje kod njihovih simpatizera, članova i rukovodilaca. Bosna i Hercegovina se vrti u začaranom krugu, jer njoj treba politički pokret koji bi odlučno raskinuo sa nacionalizmom, a ljubitelji vlasti ga ne žele stvarati, jer bi izgubili glasače. Zato izlaz iz krize treba očekivati tek onda kad se stvori politički pokret koji bi zaista bio zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj ravnopravnosti i koji bi napustio teze tri nacionalistička pokreta. Komunisti će nesumnjivo biti stub tog pokreta, jer su i u prošlosti i u sadašnjosti dokazali da čovjeka posmatraju samo kao čovjeka, nezavisno od njegove nacionalne pripadnosti i religijskog opredjeljenja. Taj pokret bi imao isključivi cilj da radi na ponovnom uspostavljanju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja, uvažavanja i ravnopravnosti. Za početak bi ovaj rad bio pretežno propagandne prirode, kroz pokušaje da se ostvari zapaženiji medijski nastup, jer su mediji zasad zatvoreni za snage koje istupaju sa pozicija suprotnih nacionalizmu. Antinacionalistički pokret bi, djelovanjem kroz skupštine i vanparlamentarne oblike borbe, mogao predložiti niz mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu približile normalnoj višenacionalnoj zemlji.

a) Državno uređenje Bosne i Hercegovine

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone. Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i nametnutih rješenja na pregovorima vođenim u Vašingtonu, Dejtonu i Parizu. Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta odredila još 1990. godine. Zato ovi državni oblici počivaju na ratnim zločinima i genocidu. Ipak, oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih u bliskoj budućnosti. Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa o tome da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah, ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti.

Komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine. Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati, ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno, jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja. U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače usklađivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine. U tom smislu smo se uvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta, što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala. Po našem mišljenju, vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i skupštini Bosne i Hercegovine, već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama. Takođe smo za što ravnopravniju nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer su jednonacionalne opštinske vlasti često glavni kočničari procesa povratka prognanih. Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu. Treba težiti ujednačavanju obrazovnih sistema, sa krajnjim ciljem njihovog spajanja. Jačanje države Bosne i Hercegovine je moguće samo pod uslovom da oslabe i, na koncu, budu poražena tri nacionalizma. Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.

Državno uređenje Bosne i Hercegovine je teško odrediti, jer se u mnogo čemu radi o jedinstvenom ustavno-pravnom modelu. Ono u sebi sadrži elemente konfederalnog i federalnog uređenja, čija je osnovna odlika da međunarodni činilac odlučujuće utiče na njegove promjene. Tačno je da je Ustavom Bosne i Hercegovine predviđena procedura njegove promjene. Njen značaj je, međutim, umanjen snažnim prisustvom tzv. međunarodne zajednice, koja ima glavnu riječ kad se radi o ustavnim promjenama. Znajući kako je mali značaj formalne procedure, na koju se pojedini politički činioci pozivaju samo kad im je to u interesu, Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine zauzima principijelan stav da su opravdane sve one ustavne promjene kojima se uvodi ili snaži nacionalna ravnopravnost.

Smatramo da je u ovom trenutku glavni zadatak svih političkih snaga koje se protive nacionalizmu obezbjeđenje stvarne i pune nacionalne ravnopravnosti. Ostvarenje tog zadatka nema neposredne veze sa postojanjem ili ukidanjem entiteta, pod uslovom da oba entiteta zaista budu multietnička. Zato smatramo da se u ovom trenutku ne treba iscrpljivati raspravama o preuređenju Bosne i Hercegovine, čime se širi nacionalna mržnja, već treba tražiti djelotvorne metode praktične realizacije nacionalne ravnopravnosti. Ukoliko ravnopravnost nacija zaista bude ostvarena, iščeznuće potreba za postojanjem entiteta i kantona.

Prihvatamo jačanje zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine, stvaranje novih institucija i prenošenje ovlašćenja na njih u onoj mjeri u kojoj to zaista može obezbijediti nacionalnu ravnopravnost. Da li je zaista tako, treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju. Zajedničke institucije treba da budu organizovane na principima pariteta i konsenzusa. Ukoliko je to slučaj, neće postojati mogućnost preglasavanja i ugrožavanja bilo koje nacije. Tada će postojati najviše garancija da će biti donošene i sprovođene odluke u interesu sve tri nacije. Sadašnji entitetski, kantonalni i opštinski organi, koji su još uvijek dominantno jednonacionalni, ne mogu i ne žele djelovati na takav način. Državno uređenje Bosne i Hercegovine će se u budućnosti kretati ka federalizaciji, odnosno stvaranju novih i povećanju ovlašćenja postojećih zajedničkih institucija. Komunisti će to podržati ukoliko će se time zaista obnoviti i učvrstiti nacionalna ravnopravnost, što je najrealnije rješenje, pošto u zajedničkim institucijama nema preglasavanja.

Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim biračima. Rat je poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi. Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi. Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti. Jer, nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda. Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima. Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima, školama i drugdje. Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje, uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca. Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire međunacionalnu mržnju na bilo koji način, što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba. Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava, a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji, tek izašloj iz rata, šire međunacionalnu mržnju. Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda, ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost. Isto tako, obrazovni sistem mora biti oslobođen nacionalno isključivih sadržaja, uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti. Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije, već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.

b) Stav o Haškom tribunalu

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav po pitanju Haškog tribunala. Nema sumnje da je ovaj organ osnovan od strane onih sila koje su velikim dijelom doprinijele razbijanju Jugoslavije, a i danas upravljaju našim životima. Komunisti će se zalagati za stvaranje takvog pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti sposoban da sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i genocid. U ovom trenutku je to nemoguće, jer su nosioci pravosudnih funkcija pod jakim pritiskom vladajućih nacionalista, a i javnost je nacionalistički opredijeljena. Čekanje na izgradnju demokratskog i humanog pravosudnog sistema je neprihvatljivo, jer je teško reći kad će do toga doći, a pravda ne smije biti odveć spora. Mnogi zločinci bi se mogli izvući nekažnjeno, a čak i ovakav tribunal može doprinijeti da se istina djelimično sazna i prihvati. Naravno, sve pod uslovom da se nivo politiziranosti u radu Tribunala stalno smanjuje, jer ovakav kakav je sad, on samo doprinosi ostvarivanju trajnog cilja tzv. međunarodne zajednice - daljnjeg zavađanja jugoslovenskih naroda.

Tzv. međunarodna zajednica je tokom rata podržavala vladu u Sarajevu, a 1992. godine ju je priznala kao legitimnog predstavnika nove države Bosne i Hercegovine. To je glavni razlog zbog kojeg vođe svjetski moćnih država, koje odlučujuće utiču na rad Haškog tribunala, nisu mogli insistirati na otkrivanju pune istine o zločinima izvršenim u Bosni i Hercegovini, pa su uglavnom optuživani i suđeni srpski politički i vojni lideri. Dakako, ovo nije opravdanje, već samo objašnjenje takvog ponašanja svjetskih moćnika i zvaničnika Haškog tribunala. Ne postoji svjetska zavjera protiv Srba, niti su samo Srbi vršili zločine, već tzv. međunarodna zajednica nije smjela, zbog svojih interesa, priznati da su zločine vršili i oni koje je ona tokom rata podržavala.

Moramo pomoći sami sebi. Hapšenje optuženih za ratne zločine ne treba posmatrati kao napad na nacionalno dostojanstvo i opstanak bilo kog naroda, već kao pokušaj da se pravdi privedu oni koji su u ime nacije činili zločine. Otkrivanje istine o ratu putem medija i zaustavljanje huškanja jednih na druge bi u tom pogledu moglo biti od velikog značaja. Komunisti ostaju kod stava da "nema mira bez bosanskog Nirnberga", ali dok to ne bude ostvareno, pozdravljaćemo izručenje svakog nacionalnog političkog ili vojnog lidera, čija je odgovornost za rat najveća. Iz tog razloga smo podržali izručenje Slobodana Miloševića, Sefera Halilovića i drugih, uz jasan stav da na istom mjestu moraju završiti Karadžić, Mesić, Silajdžić, Mladić, Zubak i drugi tvorci i sprovodioci planova etničkog čišćenja (svojevremeno je ovaj zahtjev važio za Tuđmana i Izetbegovića). Suđenje optuženima za ratne zločine treba u što većoj mjeri prenositi na domaće pravosuđe, i to ne na nivou entiteta, već isključivo na nivou Bosne i Hercegovine, pri čemu bi sve poslove oko podizanja optužnice i sprovođenja sudskog postupka sprovodila krivična vijeća sastavljena od pripadnika svih naroda.

c) O položaju prognanih lica

Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom teškog položaja prognanih lica. Njih danas nazivaju "izbjegla i raseljena lica", što je neutralan pojam, kao da su izbjegli ili raseljeni usled kakve prirodne nepogode, a ne zbog nacionalističke politike. Protjerivanje ljudi je imalo dva osnovna cilja. Prvi je bio da se stvore etnički čiste, nacionalno kompaktne države, koje je lako kontrolisati. Drugi cilj je bio da se protjerivanjem izvrši pljačka tuđe imovine. Oba cilja su postignuta, tako da smo po okončanju rata u Bosni i Hercegovini faktički imali tri etnički čiste države (Republika Srpska, Republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska Republika Herceg-Bosna). Danas teče obrnut proces, pa se nacionalni sastav stanovništva polako, mada nedovoljno, popravlja. Komunisti se ne mire sa sadašnjim nacionalnim rasporedom stanovništva, jer je on odraz izvšenih ratnih zločina i genocida od strane tri nacionalistička pokreta. "Preseljenje" stanovništva nije izvršeno dobrovoljno, bez prinude, tako da ne smije ostati kao trajno stanje.

Mi dajemo prednost povratku prognanih. Iako se u dnevnoj politici govori o jednakosti prava na povratak ili ostanak, ona u stvarnosti ne postoji, jer svaki nacionalizam želi zadržati što veći stepen etničke "čistoće" svoje teritorije. Pošto nacionalisti tokom rata nisu priznavali jednakost ova dva prava, nerealno je očekivati da to učine danas. Moraju biti ispunjeni ekonomski i politički uslovi za povratak. Ekonomski će se ispunjavati u onoj mjeri u kojoj dođe do otvaranja novih radnih mjesta i obnove porušenih stambenih objekata. U tom smislu, prilikom ostvarivanja plana povratka, treba više insistirati na povratku onih koji se imaju gdje vratiti, dok ostalima treba obezbjeđivati privremeni smještaj. Činjenica je da i danas ima prognanika koji se vraćaju bez obzira na težak ekonomski i socijalni položaj. Takođe ima dosta onih koji se ne žele vratiti iako za to postoje povoljni ekonomski i socijalni uslovi. Sve ovo je dokaz da su uslovi političke prirode važniji. Većina prognanika su prožeti nacionalističkim shvatanjima i nisu spremni za suživot sa pripadnicima drugih nacija. Krivica nije do njih, već do onih koji ih uporno odvraćaju od povratka, ali i do onih koji ih dočekuju po povratku. Pošto je čitava Bosna i Hercegovina i dalje pod vlašću nacionalista, svaki povratnik osjeća da nije ravnopravan i da ne može u dovoljnoj mjeri izraziti svoju nacionalnu i vjersku posebnost. Zato je proces povratka nemoguće sprovesti do kraja bez daljnjeg slabljenja nacionalizma. Potpuno smo svjesni činjenice da se mnogi neće vratiti. Neki su ostali u inostranstvu, a mnogi ne mogu poslije više od deset godina ponovo mijenjati sredinu i prilagođavati se novoj. Takođe treba voditi računa o tome da ljudi imaju pravo da prodaju ili mijenjaju svoju imovinu i da ih niko ne smije prisiljavati na povratak ili ostanak. Komunisti se protive pojedinim mjerama države kojima se pospješuje ostanak u cilju ovjekovječenja rezultata etničkog čišćenja. U onoj mjeri u kojoj bude jačala ekonomija i slabio nacionalizam, biće moguće govoriti o većem povratku prognanih. Vladajuća klasa je odgovorna zbog slabog tempa povratka.

Smatramo da treba preduzimati mjere političko-propagandne prirode kako bi se stvarala politička klima pogodna za povratak prognanih. To znači da treba zauzeti takav stav o uzrocima i karakteru rata koji bi bio istinit i prihvatljiv za sva tri naroda. Treba objašnjavati prirodu i uzroke izvršenih zločina, te ukazivati na činjenicu da u njihovom podstrekavanju, organizovanju i izvršavanju nisu učestvovali čitavi narodi. Zalažemo se za zabranu rada političkih i drugih organizacija koje na bilo koji način održavaju međunacionalnu mržnju ili netoleranciju. Treba zabraniti javno i političko djelovanje onima koji istrajavaju na ratno-huškačkim tezama, koji svojim izjavama i djelovanjem raspiruju mržnju, a posebno onima koji su u toku rata vršili vojne ili političke dužnosti. Iz medija treba ukloniti sadržaje koji bi bili uvredljivi i podsticali na netrpeljivost i mržnju. Rad opštinskih, kantonalnih i entitetskih organa uprave treba strogo kontrolisati, kako bi se spriječila opstrukcija povratka i diskriminacija povratnika.

U ekonomskom smislu, treba obezbijediti novčana sredstva za podsticanje povratka. Ta sredstva se mogu obezbijediti iz kredita i donacija inostranih subjekata, pravednijom raspodjelom nacionalnog bogatstva i pokretanjem privrede. Bilo bi poželjno obezbijediti kredite onim povratnicima koji su spremni ulagati u razvoj poljoprivrede ili sitnog biznisa. Prilikom raspodjele sredstava za prognaničku populaciju, njihove organizacije treba da imaju pravo kontrole, kako bi se spriječile zloupotrebe domaćih institucija.

d) Stav o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav o karakteru i ciljevima rata. Ne smatramo da je u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. To ne znači da ne smatramo suodgovornim za rat nacionalističke režime Miloševića i Tuđmana. Srbijanski i hrvatski nacionalistički režimi, zajedno sa skoro cjelokupnom opozicijom u svojim republikama, su od samog početka imali jasan cilj stvaranja "Velike Srbije" odnosno "Velike Hrvatske", čemu su podredili cjelokupnu svoju politiku. Otuda prisustvo regularnih vojnih jedinica i paravojnih formacija iz Srbije i Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine. Srpski i hrvatski nacionalisti u BiH su dobijali ogromnu pomoć u naoružanju, novcu i propagandi. Jugoslovenska narodna armija se na početku rata stavila na stranu srpskog nacionalizma, ostvarujući u praksi Miloševićev plan stvaranja Velike Srbije, povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji nisu bili planirani kao dio te i takve Srbije. Na taj način je JNA postupila protivustavno, obzirom na obavezu odbrane granica i poretka SFRJ, a u korist srpskog nacionalizma. S druge strane, hrvatski i bočnjački nacionalisti su stvarali svoje paravojne formacije: Hrvatsku vojsku, Hrvatsko vijeće obrane i Patriotsku ligu, što je takođe bio protivustavan čin.

Zbog svega rečenog se ne može tvrditi da je nacionalizam u Bosnu i Hercegovinu uvezen iz Srbije i Hrvatske, kako to predstavljaju bošnjački nacionalisti, jer se u tom slučaju ne bi moglo objasniti njihovo političko djelovanje. Bosna i Hercegovina je bila dio SFRJ i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju nužno je obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu. Sve one posljedice koje su iz te krize proistekle u drugim republikama javile su se i u Bosni i Hercegovini. Tu mislimo prije svega na pojavu nacionalizma, koji je domaći, autohtoni, proistekao iz unutrašnje nestabilnosti Bosne i Hercegovine.

Priznavanje Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. godine je bio politički čin, usmjeren na produbljivanje krize i širenje međunacionalne mržnje. Tim činom su Bošnjaci stekli osjećaj žrtve, kojoj za pravo daje cijeli svijet, samo ne preostala dva naroda. Srbi i Hrvati su se čvršće vezali za svoje ekstremne nacionaliste, vjerujući da ih samo oni mogu spasiti nacionalnog uništenja koje su im, po raširenom mišljenju, pripremali Bošnjaci u zajednici sa svjetskim moćnicima. Na početku rata Bosna i Hercegovina više nije postojala kao država, jer vlada u Sarajevu nije kontrolisala preko 2/3 teritorije, niti su postojala druga dva elementa države - stanovništvo i teritorija. Politički gledano, priznavanje Bosne i Hercegovine je odgovaralo stranom faktoru, a sa pravnog aspekta je bilo besmisleno. Ipak, i u ovakvim uslovima komunisti nisu odustajali od obnove Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i nedjeljive zemlje, koja bi uspostavila čvrste i bratske odnose sa drugim jugoslovenskim zemljama, a zatim se i ujedinila sa njima. Bez obzira na različita pravnička tumačenja, ostaje činjenica du su nacionalistički režimi Srbije i Hrvatske planirali, organizovali i izveli podjelu Bosne i Hercegovine, sa ciljem ostvarivanja svojih velikodržavnih planova, što je u velikoj mjeri produžilo rat i povećalo stradanja naroda Bosne i Hercegovine, ali nije bilo njihov jedini uzrok.

Rat u Bosni i Hercegovini su organizovala i vodila tri nacionalistička pokreta. Jedan od njih je bio nastavljač tradicija mladomuslimanske organizacije iz drugog svjetskog rata, koja je zagovarala autonomiju BiH u okviru Hitlerove države. Drugi je bio nastavljač tradicija četničkog pokreta, koji je zagovarao i sprovodio politiku "Homogene Srbije", koja je trebala nastati kao rezultat fizičkog uklanjanja Hrvata i Muslimana. Treći je bio nastavljač tradicija ustaškog pokreta, koji se istakao uništavanjem srpskog, jevrejskog i romskog stanovništva i stvaranjem kvazi-države uređene na nacističkim principima. Takvi pokreti nisu mogli obezbijediti napredak. Unaprijed se znalo da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan, a nacionalisti su ga izazvali širenjem nacionalne mržnje. Ponašanje tri nacionalistička režima u toku rata i poslije njega je bilo isto, pa je i njihova odgovornost jednaka. Sve dok to ne shvatimo ne možemo računati na izgradnju normalne i stabilne države. Komunisti idu tim putem. On jeste duži i teži, a politički svakako manje isplativ, ali će u krajnjoj liniji dati očekivane dobre rezultate. To potvrđuje činjenica da su od 1995. godine propadali pokušaji svih onih vlada koje nisu bile spremne da naprave radikalan zaokret od nacionalizma.

e) Nacionalni interesi

Nacionalno opredjeljenje, u smislu dobrovoljnog izjašnjavanja o pripadnosti ili nepripadnosti naciji, treba da bude pravo svakog punoljetnog građanina. To je lična stvar svakog pojedinca koja spada u njegove osjećajne i razumske aktivnosti.

Na našim prostorima postoje različita mišljenja o nacionalnom pitanju. Posebno je aktuelno pitanje opravdanosti priznanja pojedinih nacija, kao što su Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci. Samo pripadnici tih nacija mogu odrediti da li predstavljaju posebnu naciju ili ne, kao što i sami određuju ime svoje nacije, i to im niko ne može nametnuti ili zabraniti. Najvažnije je da se takvo nacionalno opredjeljenje ne koristi za širenje nepovjerenja i mržnje ili podsticanje na oružane sukobe.

Neke političke snage osporavaju pravo građanima da se u nacionalnom smislu opredjeljuju kao Jugosloveni. Komunisti smatraju da građanima treba priznati ovo pravo, posebno ako se radi o licima koja potiču iz nacionalno mješovitih porodica. Vrijednost čovjeka treba ocjenjivati prema njegovim konkretnim djelima, ponašanju, odnosu prema ljudima i radu, a ne prema nacionalnoj pripadnosti.

Nacionalistički pokreti ne mogu da se slože o načinu rješavanju osnovnih društvenih problema. To potiče otud što ne mogu da se dogovore o podjeli funkcija, tržišta, profita i nepravedno stečenog bogatstva. Sigurno je da oni ne zastupaju nacionalne interese, jer čine vrlo mali procenat pripadnika pojedinih nacija, a nacionalni interesi su ono što je u interesu većine pripadnike svake nacije. Kako radnici i drugi slojevi koji žive od svog rada čine ogromnu većinu pripadnika svake nacije, njihov interes je istovremeno i interes nacije kao cjeline. Vladajući nacionalistički pokreti žele predstaviti interese svojih vođa i onih koji čine novoformiranu klasu ratno-poratnih profitera kao nacionalne interese. Kako je u društvu izvršeno veliko socijalno raslojavanje i stvorene dvije osnovne klase, jedna koja vlada i druga koja je potlačena, jasno je da se nacionalni interesi ne mogu izjednačiti sa interesima one manjine u okviru svake nacije koja vodi računa samo o učvršćenju svoje ekonomske i političke moći.

O ostvarenju interesa jedne nacije se može govoriti i onda kad su njeni pripadnici u pogledu svojih prava i dužnosti izjednačeni sa pripadnicima drugih nacija. Nacionalni interes je ostvaren i onda kad su nacije kao cjeline u ravnopravnom društvenom položaju, što se garantuje djelovanjem nadležnih zajedničkih institucija.

Očuvanje vlastitih nacionalnih posebnosti iz oblasti običaja, jezika, pisma, književnosti, nošnje i drugih oblasti egzistencije jedne nacije, takođe predstavlja ostvarenje njenog interesa. U nacionalne interese treba ubrojati njegovanje sjećanja na slavne ljude iz prošlosti koji su pripadali određenoj naciji, a učinili su nešto korisno za nju i društvo kao cjelinu. Njegovanje tradicija oslobodilačkih buna, ustanaka i ratova spada u ostvarenje nacionalnog interesa. U tom pogledu je naročito značajno njegovanje tradicija i ideja Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine, koji su, pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, vodili Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije. Borba koju su vodili jugoslovenski partizani je donijela slobodu, najpotpuniju sigurnost i mir u kome su jugoslovenski narodi živjeli skoro pola vijeka, postižući ogromne uspjehe u oblasti ekonomije, kulture, političkog uređenja i socijalne sigurnosti građana.

5. Evro-atlantske integracije

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je jedina politička stranka u Bosni i Hercegovini koja se protivi ulasku zemlje u Evropsku Uniju i NATO pakt. Pridruživanje Evropskoj Uniji je relativno daleka budućnost, obzirom da Bosna i Hercegovina nije, kako se kaže, dostigla standarde koje Unija zahtijeva. Međutim, ako posmatramo način funkcionisanja Unije, vidjećemo da je ona ustrojena prvenstveno u interesu ekonomski moćnih kapitalističkih zemalja Zapadne Evrope. Slabije razvijene ekonomije ne mogu očekivati puno koristi od članstva u Uniji. Sam proces ispunjavanja standarda, odnosno izvršenja zadataka koje postavljaju institucije EU zahtijeva velike troškove. Određena sredstva se dobijaju i iz fondova Evropske Unije, ali ona ne služe razvoju društva u onoj zemlji koja se želi pridružiti Uniji, već ispunjenju uslova za priključenje.

Priključenje Evropskoj Uniji treba posmatrati sa dva aspekta: ekonomskog i političkog. Ekonomski aspekt se tiče uspostave jedinstvenog evropskog tržišta, čiji sastavni dio će, u trenutku priključenja Uniji, postati i naša ekonomija. To znači da će postojati nesmetan protok roba, kapitala i radne snage. Na prvi pogled izgleda da se ovom rješenju ne mogu staviti prigovori. Kome može smetati ničim ograničena razmjena roba? Nije li to cilj kojem teže sve vlade ovog svijeta? Tako se samo čini. Slabije razvijene zemlje moraju voditi računa o zaštiti svog tržišta. Pošto imaju slabije razvijena sredstva za proizvodnju, ne mogu izdržati slobodnu utakmicu na tržištu roba. Drugim riječima, zapadnoevropska roba preovladava na istočnoevropskim tržištima. Manje razvijene zemlje Istočne i Centralne Evrope služe najvećim dijelom kao izvor sirovina, jeftine radne snage i tržište za one robe koje se ne mogu prodati na Zapadu. Kako Evropska Unija, uvodeći jedinstveno tržište, ruši carinske i trgovinske granice, slabije razvijene zemlje u sastavu Evropske Unije ne mogu preduzeti bilo kakve mjere za zaštitu svojih roba. Tako se njihova ekonomija nalazi u stalno podređenom položaju, izložena svakovrsnim pritiscima razvijenijih zapadnih ekonomija. Takva sudbina očekuje i bosanskohercegovačku ekonomiju.

Politički aspekt priključenja Evropskoj Uniji se tiče načina njenog funkcionisanja, koji je nedemokratski. Ne samo da su takva rješenja preovladavala u prošlosti, nego ih predviđa i novi Ustav Evropske Unije. Jedino tijelo koje neposredno biraju građani država-članica EU je Evropski parlament, koji je glomazan i nije jedini i glavni nosilac zakonodavne vlasti. Odluke se donose u uskim krugovima političara, među kojima najvažniju ulogu imaju oni koji dolaze iz bogatih i uticajnih zapadnoevropskih država. Evropski ministri i drugi birokrati donose odluke koje se tiču stotina miliona ljudi, bez mogućnosti stvarnog i djelotvornog uticaja na njihov rad. Sadržina donesenih odluka najčešće ne odgovara interesima radničke klase i drugih ljudi koji žive od svog rada, kao ni manje razvijenim državama-članicama Unije. Političe institucije Evropske Unije služe za to da u formalno-pravnu i političku odoru zaogrnu ekonomske interese vladajuće klase. Evropska Unija svojim odlukama nameće ne samo ekonomsku, već i socijalnu politiku koju moraju sprovoditi države-članice, a ta politika proističe iz neoliberalnog ideološkog koncepta koji je neprijateljski prema ekonomskim i socijalnim pravima koja je radnička klasa stekla u proteklim decenijama.

Evropska Unija štiti svoje tržište od roba koje dolaze iz zemalja van njenih granica. Države-članice Unije subvencioniraju poljoprivrednu proizvodnju. Sprovodeći protekcionističku i intervencionističku politiku prema državama koje nisu njene ćlanice, Unija u stvari štiti vlastito tržište i ekonomiju od prodora stranih roba. Ipak, ona smatra da mi ne treba da postupamo na isti način, već nam preporučuje utapanje u vlastito tržište, što bi nas na dugi rok učinilo ekonomski zavisnom zemljom. Često se ističe da će pristupanje Evropskoj Uniji omogućiti slobodno kretanje, odlazak iz zemlje mladih ljudi koji se ne mogu ovdje zaposliti i ukidanje ponižavajućeg viznog režima. Da nije baš tako, potvrđuje primjer država koje su u 2004. godini primljene u članstvo Unije, a čijim državljanima se na razne načine ograničava sloboda kretanja u granicama Unije, pošto postoji bojazan da bi veliki broj njih pokušao naći zaposlenje u zapadnoevropskim zemljama koje i same pate od visoke stope nezaposlenosti. Drugim riječima, ekonomska kriza koja trenutno potresa najrazvijenije ekonomije, a koja će se periodično javljati i u budućnosti, garantuje da sloboda kretanja, nastanjivanja i zaposlenja na Zapadu neće biti neograničena niti široka kako se čini mnogim našim građanima.

Komunisti se izričito protive pristupanju Bosne i Hercegovine NATO paktu. To rješenje ne možemo prihvatiti pod bilo kakvim uslovima, jer je NATO pakt vojna organizacija koja zastupa i nameće interese krupnog kapitala, sprovodeći politiku terora, nasilja i kršenja ljudskih prava. Komunisti ne žele da građani Bosne i Hercegovine daju ogroman novac, koji je potreban za rješavanje ekonomskih i socijalnih problema, za učešće u vojnim vježbama i, što je gore, protivpravnim vojnim intervencijama NATO pakta. To bi ugrozilo budžet države, umanjilo ionako nizak stepen sigurnosti, bilo u suprotnosti sa demokratskim principima koje želimo usvojiti i tradicijama naših naroda. Bosna i Hercegovina nema nikakvog interesa da učestvuje u porobljavanju drugih naroda i država, odnosno da pomaže moćnim kapitalističkim silama u tome.

II. Socijalizam kao politički cilj Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine

1. Oblici i načini borbe za socijalizam

Ono što se u ovom trenutku može postići u Bosni i Hercegovini jeste da se iz ruku ratnih i poratnih profitera oduzme dio bogatstva, bez njihovog potpunog razvlašćivanja. Da bi se postigao taj cilj, neophodno je ujedinjavanje svih radničkih organizacija partija, sindikata, udruženja i stvaranje jedinstvene radničke liste sa programom konkretnih ekonomskih, socijalnih i političkih mjera. Takva lista može na izborima postići dobre rezultate, obzirom na brojne kadrove i finansijska sredstva koja može angažovati. Stvaranjem ovakve koalicije bi nastao pokret dovoljno snažan da izvrši pritisak na državne institucije, jer je neosnovano očekivati da će razvlašćivanje profitera biti sprovedeno kao rezultat donošenja bilo kakvog zakona od skupština u kojima većinu čine pripadnici ili zastupnici vladajuće klase. Neophodno je da se prethodno raščisti sa antiradničkom politikom dobrog dijela sindikalnih vođa, koji ljubomorno čuvaju funkcije. Partija će nastojati da uspostavi odnose ravnopravne saradnje sa svim radničkim organizacijama, naročito sindikatima. Naš cilj nije da sebi podredimo sindikat, jer tad od njega radnički pokret ne bi imao nikakve koristi. Naš cilj je da svi radnici shvate da moraju voditi i političku i ekonomsku borbu, jer država mora biti prisiljena da garantuje postojeća i prizna nova radnička prava. Svaki pokušaj da se nešto iznudi od države, koja se sad javlja i kao poslodavac i kao finansijer socijalnih davanja, nužno je politička borba.

Ovako postavljena borba radničke klase može u kratkom periodu dati dobre rezultate. Kapitalistička Bosna i Hercegovina ne može biti ni država u kojoj će biti trajno osiguran mir i nacionalna ravnopravnost. Njome će vladati nacionalisti, makar i umjereni, a svaka nova kriza i ekonomski problem će ponovo jačati ekstremne snage koje će krizu svaljivati na druga dva naroda sa kojima su prisiljeni živjeti. Kod nas će se još dugo prelamati i suprotni interesi SAD i Evropske Unije, pa i pojedinih evropskih velesila, što će biti dodatni činilac nestabilnosti. Zato će borba za socijalizam biti povezana sa prevazilaženjem opasnosti od novih sukoba, oružanih ili neoružanih, koje mogu izazvati nacionalisti nesposobni da dobro upravljaju ekonomskim razvojem zemlje.

Komunisti će se u političkoj borbi pridržavati miroljubivih i demokratskih sredstava borbe. Iako sebe i dalje definišu kao revolucionarnu partiju, komunisti time ne žele reći da su skloni nasilnom svrgavanju postojećeg poretka. Socijalizam može biti uspostavljen tek kad se većina pripadnika siromašnih slojeva, prvenstveno gradskog proletarijata, nedvosmisleno opredijeli za novo društvo. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine, u duhu marksističkih i demokratskih načela, otvoreno izjavljuje da se opredjeljuje za mirnu revoluciju, bez pokušaja nasilnog nametanja svog političkog programa većini građana. To bi bilo u suprotnosti sa socijalizmom, kojeg ne može biti bez demokratije. Komunisti ne prihvataju maksimu "cilj opravdava sredstvo". Pošto socijalizam određujemo kao humano i demokratsko društvo kojim upravljaju radnici i građani kao cjelina, a ne njihove vođe, do njega ne možemo doći primjenom načina i sredstava borbe kojima bi se ugrozila ili umanjila demokratska prava. Ako socijalizam započne kao društvo ograničene demokratije, u kome se široko primjenjuju nasilne mjere prema velikom broju građana, on će se brzo pretvoriti u svoju suprotnost i to će biti kraj jednog plemenitog sna. Zato kažemo da je socijalizam nerazdvojan od demokratije i, štaviše, da prave i pune demokratije nema bez socijalizma.

Komunisti će u svojoj političkoj borbi kombinovati vanparlamentarne i parlamentarne oblike borbe. To znači da će učestvovati na izborima za sve nivoe vlasti, ali ne sa ciljem ulaska u vlade sa desničarskim ili socijal-demokratskim partijama, već sa isključivim ciljem promocije komunističkog programa i kontrole vršenja vlasti. Ukoliko ne budu u prilici da se kandiduju za izbore, komunisti će iste bojkotovati, jer se ne žele opredjeljivati između dva zla, odnosno za desne ili lijeve stranke koje zastupaju interese vladajuće klase. U tom smislu, posebno naglašavamo nepostojanje dodirnih tačaka u ključnim pitanjima društvenog uređenja sa socijalističkim i socijal-demokratskim partijama, koje se, dok su u opoziciji, često koriste parolama o socijalnoj pravdi, dok po dolasku na vlast sprovode politiku u interesu vladajuće klase.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine će u svom djelovanju davati prednost demokratskim vanparlamentarnim oblicima borbe, što je u skladu sa njenim stavom da se krupne društvene promjene ne mogu postići bez postojanja moćnog socijalnog pokreta koji bi vršio demokratski pritisak na vlade. Osim toga, osnovno opredjeljenje za vanparlamentarne oblike borbe, kojima se ne narušavaju demokratski principi političkog djelovanja i odlučivanja, sprečava birokratizaciju komunističkih poslanika, njihovo odvajanje od birača i eventualne pokušaje da se u skupštinama sporazumijevaju na račun radničkih interesa. Komunistički odbornici i poslanici mogu uspješno obavljati svoju dužnost samo ako se nalaze pod stalnom kontrolom širokog socijalnog pokreta, čiji sastavni i ravnopravni dio treba da bude i Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine.

2. Ekonomska osnova samoupravnog socijalizma

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se opredjeljuje za demokratski samoupravni socijalizam. To je društvo u kome će pojedinac biti oslobođen vrhovne vlasti države, partije ili privatnog kapitaliste. Još je Marks rekao da oslobođenje radničke klase mora biti njeno djelo. U tom smislu, komunistička partija treba da pomogne radničkom pokretu i bude njegov dio, a ne snaga koja će odlučivati umjesto radnika. Njena uloga je da prednjači teorijski i pomaže u organizovanju, ali ne i da zapovijeda i donosi najvažnije odluke u društvu. Ona treba da bude svugdje gdje se takve odluke donose, ali ne da bi kontrolom medija, obrazovnog sistema i cijelog društva neprimjetno nametala svoje stavove, već da bi se snagom argumenata borila za njihovo prihvatanje. Uloga države i partije nije ni u tome da sredstva za proizvodnju pretvori u državnu svojinu i upravlja njima po političkim ili drugim mjerilima. Mi se zalažemo za socijalizaciju privatne imovine, tj. njeno pretvaranje u društvenu. Društvenu svojinu ne treba miješati sa državnom, jer je samo prva osnov demokratije i radničkog upravljanja privredom. Uvođenje društvene svojine znači da će socijalizam razvlastiti sve krupne privatne vlasnike, a najveći dio društvenog bogatstva predati na upravljanje radnicima. Društvenim preduzećima radnici upravljaju preko radničkih skupština koje čine svi zaposleni i preko radničkih savjeta (vijeća) za koje se izbori vrše tajno, uz mogućnost opoziva članova u svako doba. Istovremeno postoji radnička kontrola, koja provjerava način poslovanja preduzeća.

Društvena svojina znači da pravo upravljanja preduzećima pripada samo radnicima koji u njima rade i da su u svom radu nezavisni od države. To je bitno drugačije od onoga što smo imali u SFRJ kada je država vršila socijalizaciju gubitaka, tj. podržavala opstanak loših preduzeća. Jasno je da u takvim uslovima radnici nisu bili naročito zainteresovani za uspješno poslovanje preduzeća kad ih je država ionako spašavala. I drugo, radnici su znali da nemaju odlučujuću riječ u upravljanju preduzećima, zbog suviše jake sprege državno-partijskih vrhova, zbog čega je njihov interes za upravljanje naglo opadao. Ovim mjerama želimo spriječiti ponavljanje starih grešaka. Centralno mjesto među njima svakako zauzima promijenjena i manje privilegovana uloga društvenih preduzeća, koja bi bila ostavljena da se sama snalaze na tržištu. Država ne bi imala zakonskih mogućnosti da se miješa u upravljanje preduzećima, a radnici bi znali da ih loše poslovanje vodi u propast, gubitak radnog mjesta i socijalne sigurnosti, pa bi pokazali solidan nivo zainteresovanosti i sposobnosti za upravljanje. Radnici u društvenim preduzećima ne bi imali sva svojinska ovlašćenja, pošto nisu vlasnici. Oni bi mogli upravljati preduzećima i odlučivati o rezultatima rada, ali ne bi mogli raspolagati povjerenom imovinom preduzeća, što znači da je ne bi mogli prodavati, poklanjati ili davati u zakup drugim subjektima.

Država bi imala određenu ulogu u planiranju privrednog razvoja, ali to ne bi bilo planiranje sovjetskog tipa. Ono bi bilo demokratsko, umjereno i usmjereno na usklađen razvoj privrednih grana, brži razvoj slabije razvijenih područja i sprečavanje iskorištavanja jednih preduzeća od strane drugih, razvijenijih. Ukoliko bi se pojavila potreba, država bi mogla svojim aktima utvrditi minimalan iznos sredstava koja radnici u preduzećima moraju izdvojiti za obnovu i proširenje procesa rada, kako bi se spriječila da prevelika sredstva budu izdvojena za plate. Zakonskim aktima će se spriječiti da banke određuju nepovoljne uslove kreditiranja društvenim i drugim preduzećima. Kapital u društvenom vlasništvu, a pod upravom banaka, mora biti široko dostupan pod povoljnim uslovima kao izvor investiranja, uz mogućnost davanja grejs perioda.

Samoupravni socijalizam ne znači potpunu eliminaciju privatne imovine, već samo njenih krupnih oblika. U tom smislu sitni privatni vlasnici, koji zapošljavaju mali broj radnika, imaju interes da pruže podršku socijalistički opredijeljenim političkim snagama. U kapitalizmu su sitni privatni vlasnici ugroženi od krupnih kapitalista, koji im, masovnom i jeftinijom proizvodnjom, onemogućavaju ravnopravno učešće na tržištu. Sitnim vlasnicima, koji svojim radom doprinose razvoju ekonomije, popuni fondova i budžeta i zapošljavanju dodatne radne snage, treba omogućiti povoljne kredite za razvoj privredne djelatnosti, pogotovo ako postoji potreba krupnih preduzeća za saradnjom sa njima.

Ekonomija zasnovana na radničkom upravljanju nije postojala nigdje u svijetu, osim u početnim i manje razvijenim oblicima u SFRJ, koji nikad nisu predstavljali dominantan društveni odnos. Zato se može tvrditi da je to jedini ekonomski model koji još nije pokazao svoje prednosti i nedostatke u praksi. Od ove tvrdnje se unekoliko može učiniti izuzetak kad se govori o radničkim kooperativama, odnosno preduzećima koja su u radničkom vlasništvu, a kojima se upravlja na principima samoupravljanja. Takve kooperative već decenijama pokazuju izuzetne rezultate u Španiji, a manje su razvijene, mada ekonomski uspješne, i u nizu drugih razvijenih zapadnih ekonomija. Komunisti prihvataju mogućnost postojanja radničkih kooperativa kao jednog od osnovnih oblika svojine u socijalizmu. Radnici su vlasnici akcija koje im daju pravo na učešće u raspodjeli dijela dobiti preduzeća, dok po osnovu radnog odnosa raspodjeljuju drugi dio dobiti srazmjerno rezultatima rada. Najmanje 75% akcija mora biti u vlasništvu radnika koji su zaposleni u preduzeću i oni ih ne mogu prodavati dok ne odu u penziju ili drugo preduzeće. Upravljanje kooperativama se vrši na osnovu demokratskog principa "jedan čovjek – jedan glas", nezavisno od vrijednosti akcija koje su u vlasništvu pojedinih radnika. Ovakvo svojinsko i upravljačko uređenje kooperativa obezbjeđuje potreban nivo zainteresovanosti radnika, koji se sada javljaju i kao upravljači i kao vlasnici kapitala.

Socijalistička ekonomija će počivati na proizvodnji za potrebe potrošača, odnosno pripadnika društva, a ne za ostvarenje što većih profita. To će omogućiti ravnomjerniji razvoj privrednih grana i spriječiti hiperprodukciju, odnosno gomilanje roba koje se ne mogu prodati na tržištu. Ekonomski razvoj će počivati na pronalaženju tržišta za domaće proizvode, prvenstveno u onim zemljama koje se nalaze na sličnom stepenu ekonomskog razvoja. Biće smanjen i bitno otežan uvoz onih roba koje mogu proizvoditi domaća preduzeća, čime će se spriječiti dominacija stranih roba na domaćem tržištu. Potrošači će biti usmjereni na zadovoljenje potreba kupovinom domaćih roba i usluga. Radnici koji budu zaposleni u društvenim preduzećima, kao i njihovi predstavnici u skupštinama svih nivoa, će imati interes za ograničenje uvoza, jer će se time ojačati domaća ekonomija i smanjiti spoljnotrgovinski deficit. Domaća preduzeća, oslobođena straha od konkurencije iz inostranstva, će pojačati međusobnu konkurenciju, što će povećati kvalitet i ponudu domaćih roba i usluga, uz smanjivanje njihove cijene.

Ekonomski i socijalni razlozi zahtijevaju da prednost pri zapošljavanju imaju radnici bez ikakvih sredstava za privređivanje u privatnom vlasništvu. To se najviše odnosi na gradski proletarijat. Radnici koji posjeduju sredstva za privređivanje u privatnoj svojini mogu obezbijediti egzistenciju i bez radnog mjesta u preduzećima, nije potrebno izdvajati sredstva iz budžeta i fondova za njihovo izdržavanje, pa ih ne treba stavljati u jednak položaj sa gradskim proleterima. Gradski proleteri, pak, nemaju nikakvih privatnih sredstava za privređivanje, zbog čega su egzistencijalno zainteresovani za zasnivanje radnog odnosa. Sa ekonomskog stanovišta, osnovano se može pretpostaviti da će oni biti zainteresovaniji za uspješno poslovanje preduzeća, jer su svjesni da njihov opstanak zavisi od opstanka preduzeća u kome su zaposleni. Radnici koji posjeduju privatna sredstva za privređivanje (tzv. poluradnici-poluseljaci i sl.) često više brinu za svoju imovinu nego uspješno poslovanje preduzeća u kome su zaposleni, a ako je njihov broj veliki, takav odnos daje negativne ekonomske rezultate.

Socijalizam je društvo koje teži ukidanju nezaposlenosti. Pored stalnog ekonomskog rasta, kao osnovnog preduslova za postizanje tog cilja, komunisti predlažu preduzimanje još jedne mjere. To je skraćenje i podjela radnog vremena. Njeno ostvarenje postaje moguće zbog drugačije prirode društvenog sistema, koji polazi od interesa zaposlenih (i onih koji to treba da postanu), a ne od interesa privatnih vlasnika. Novac za otvaranje novih radnih mjesta se može obezbijediti dodatnim i umjerenim poreskim opterećenjem preduzeća. Mjera skraćenja i podjele radnog vremena ima ekonomske, socijalne i psihološke prednosti. Ona omogućava rasterećenje zaposlenih radnika, koji će raditi kraće radno vrijeme (bez smanjenja primanja). Radni učinak će biti veći i kvalitetniji, jer će radni napori biti manji, a zadovoljstvo na radu veće. Riješiće se čitav niz socijalnih i psiholoških problema koje imaju nezaposleni radnici (frustracije i osjećaj suvišnosti u društvu, osjećaj manje vrijednosti, materijalni troškovi za slučaj nezaposlenosti itd.). Umjesto da finansira nezaposlene, koji ne daju ekonomski doprinos, država će finansirati njihovo uključivanje u proces rada. Radnici će imati više vremena da se posvete kulturnim i političkim aktivnostima i obnavljanju porodičnog života, čime će prestati da budu robovi trke za što većim profitom.

3. Politički sistem samoupravnog socijalizma

Komunisti se zalažu za razvoj neposredne demokratije. To ne znači da smo protiv postojanja skupština i odlučivanja u njima, već da smatramo nužnim direktno odlučivanje građana kad god je to moguće. Naš stav je: "Neposredne demokratije koliko je moguće, predstavničke koliko je neophodno." Ovakav stav najprije mogu shvatiti mase osiromašenih i obespravljenih građana čija su politička prava svedena na formalnost, jer se ona sastoje samo u glasanju na izborima. Običan građanin je toliko pritiješnjen siromaštvom i ropskim radom da nema ni mogućnosti ni vremena da se aktivno bavi političkim radom. A upravo taj rad znači donošenje ključnih odluka za društvo. Partija nije protiv postojanja političkih sloboda u socijalizmu. Naprotiv, smatramo ih nužnim za razvoj demokratije, od koje je socijalizam neodvojiv. Mi samo ne želimo da teze o političkim slobodama, koje iznose naši protivnici, potisnu činjenicu stvarne političke obespravljenosti većine građana. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine prihvata višepartijski sistem, slobodu štampe, misli, govora, okupljanja, stvaranja različitih društvenih i političkih organizacija, kao i druga politička prava i slobode koja su priznata Opštom deklaracijom UN o pravima čovjeka i drugim međunarodnim aktima. To znači da prihvatamo postojanje i antisocijalističke, kapitalističke opozicije u socijalizmu, sve dok je ona spremna da se za vlast bori mirnim putem. Gušenje takve opozicije nije u našem interesu, jer socijalizam nema razloga da je se boji sve dok može voditi građane ka stalnim poboljšanjima ekonomije i života. A kad to ne bi bio u stanju, nikakva prisila mu ne bi mogla pomoći. To bi bio čist državni teror koji ne bi imao veze sa socijalizmom.

Komunistička partija nikad ne smije zauzeti stav da je jedino ona u pravu, da je istorijski određena da predvodi proletarijat i da u ime te predvodničke uloge može činiti što smatra za potrebno. Građani - vanpartijci imaju pravo da odlučujuće utiču na tok državne politike, jer su većina stanovništva i sve političke odluke pogađaju najviše njih. Zato samoupravni socijalizam ne znači vlast bilo koje, pa ni komunističke, partije. Svaka partija će imati pravo da učestvuje na izborima i u vlasti, shodno izbornom uspjehu, ali će biti uklonjeno današnje stanje u kome grupa partijskih vođa upravlja čitavim društvom "u ime nacije ili "u ime građana. Iz ovog razloga Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine zastupa princip brojčane nadmoći građana - vanpartijaca u skupštinama svih nivoa, kao i u radničkim savjetima (vijećima). Najveći broj građana nisu članovi nijedne partije, niti će to biti u budućnosti, tako da oni imaju pravo da budu većina u skupštinama. Ukoliko se o tome ne bi vodilo računa, skupštine bi i dalje ostale u rukama najvećih partija, jer su poslanici obični izaslanici svojih partija i dužni su da poštuju svoje vođstvo.

Osnovu neposredne demokratije komunisti vide u delegatskom sistemu. Pod njim se podrazumijeva skup odnosa između birača i njihovih izabranika koji znače da su izabrani delegati dužni da se u skupštinskom radu pridržavaju uputstava svojih birača, a ovi ih mogu zamijeniti kad god ocijene da ne rade u njihovom interesu. Tako se prevazilazi otuđenost birača, koji mogu samo birati, od izabranih, koji im ne odgovaraju za svoj rad. Na ovaj način se građani uključuju u odlučivanje o brojnim pitanjima, jer će veliki broj njih, zahvaljujući oslobođenju od stega velikih partija, biti u prilici da odlučuje. U XXI vijeku u kome su informatika i tehnologija visoko razvijene, u kome dolazi do skraćenja radnog vremena, a informacije postaju lako dostupne velikom broju lica, ova zamisao postaje ostvariva. Razvoj tehnologije i velikih preduzeća samo pojačava želju radnika za upravljanjem, jer gubitak značaja svog radnog zadatka oni žele nadomjestiti jačanjem društvene aktivnosti. Više nije pitanje da li je samoupravljanje ostvarivo, već da li postojeći poredak ima interes da ga uvede.

Komunisti žele da prestane varanje građana od strane medija i političkih stranaka. To se može postići širokim otvaranjem medija svim građanima i mišljenjima. Za to je neophodno da medije ne kontrolišu ni privatni vlasnici ni država. Oni gledaju svoj ekonomski i politički interes i zato nisu spremni da razvijaju istinsku demokratiju. Mediji u društvenom vlasništvu bi bili prepušteni zaposlenima, koji bi bez ičije finansijske potpore, na tržišnom principu, i bez državno-partijske kontrole, vodili uređivačku politiku. Time se ravnopravnost različitih ideja i političkih organizacija ne bi pretvarala u puku predizbornu farsu, već bi svi politički pravci imali mogućnost stalnog političkog predstavljanja. Ovo bi bilo naročito zgodno za nezavisne kandidate, koji nemaju skoro nikakve i ničije finansijske ili propagandne potpore u vrijeme izbora.

Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine odlučno napušta stare zablude o tome da komunistički kadrovi moraju vršiti sve važne funkcije u društvu. Smatramo da je stručan i zakonit rad od daleko većeg značaja. To nas je navelo na ideju da članovi izvršnih državnih organa budu ugledni stručnjaci - doktori nauka, univerzitetski profesori, ali i radnici i seljaci, koji bi te funkcije obavljali nezavisno od bilo koje partije, a isključivo bi zavisili od utvrđene skupštinske politike. Takvi izvršni organi bi bili pod punom i stalnom kontrolom skupštine, a sačinjavali bi ih ugledni i stručni građani - vanpartijci.

Prihvatanje višepartijskog sistema u socijalizmu počiva na shvatanju da u društvu postoje interesi koji su tako različiti i suprotstavljeni jedni drugima da ih ne može zastupati samo jedna partija. Višepartijski sistem proističe iz činjenice da društvene grupe (klase, etničke, religijske i druge zajednice) imaju potrebu i pravo da se na demokratski način zalažu za ostvarenje svojih interesa. Kako nije moguće nasilno eliminisati različite interese, ukidanje višepartijskog sistema bi značilo da se čitavim društvenim grupama onemogućava da, učestvujući u političkoj borbi, ostvare svoje interese. To bi vodilo ilegalnim i nasilnim oblicima borbe, čime bi bila ugroženost stabilnost društva.

Višepartijski sistem u socijalizmu je značajan ne samo za one koji se ne slažu sa mjerama socijalistički opredijeljene vlade, već i za borbu protiv birokratije, koja, krijući se iza socijalističkih parola, sprovodi politiku suprotnu interesa slojeva stanovništva koji žive od svog rada. Mogućnost formiranja i djelovanja različitih političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija u socijalizmu će pružiti veće šanse borbe protiv birokratskih izopačenja koja su bila glavni uzrok sloma socijalizma kod nas. Višepartijski sistem i sloboda sindikalnog organizovanja sprečavaju da bilo koja organizacija bude shvaćena kao jedini zastupnik radničkih interesa, nezavisno od praktične politike koju sprovodi. Svaka vlada mora biti provjerana na djelu, a kako nijedna nije sačinjena od savršenih ljudi, mora biti smjenjiva ukoliko ne uživa povjerenje građana. Sa stanovišta kontrole, odgovornosti i smjenjivosti onih koji vladaju, višepartijski sistem ima veliki, mada ne i odlučujući, značaj i u socijalizmu.

Samoupravljanje se ne smije zaustaviti na fabričkim kapijama, jer se ključne odluke ne donose u preduzećima (ili lokalnim zajednicama kao što su mjesne zajednice i opštine). Pošto se najvažnije odluke donose na nacionalnom nivou (tj. u republici i saveznoj državi), treba obezbijediti odlučujući uticaj radnika i građana u skupštinama svih nivoa. Radnici u preduzećima i građani u mjestu življenja treba da imaju pravo izbora delegata u skupštine svih nivoa. To znači da izbori treba da budu neposredni, uz primjenu opšteg i jednakog biračkog prava i tajnog glasanja.

4. Vjerske slobode

Ispovijedanje i pripadnost religiji treba da budu slobodni. Na isti način treba da bude slobodno naučno tumačenje svijeta, poznato kao ateizam. Sve velike, poznate ili nepoznate religije, bez obzira na brojnu snagu, treba da slobodno iznose svoja tumačenja svijeta i pojava u njemu. Vjerske sekte takođe treba da imaju pravo propovijedanja svojih pogleda na društvo i pojave u njemu, na prirodu i njene zakone. Treba zabraniti djelovanje vjerskih sekti, religija ili njihovih pojedinih grupa koje razorno utiču na mlade i građane navođenjem na bolesti ovisnosti, samoubistva i druge zločinačke aktivnosti.

Sve velike religije sadrže misli i stavove koji su čovječni i miroljubivi. Partija apeluje na vođstva i pripadnike svih vjerskih zajednica da propovijedaju ove stavove, jer tako pomažu gradnju i očuvanje trajnog mira na našim prostorima.

Vršenje religijskih obreda treba da bude slobodno. Razlike među religijama treba smatrati izrazom bogatstva ljudskog uma i kulture. Njih ne treba uzimati kao razloge ili povode za izazivanje nepovjerenja, mržnje ili oružanih sukoba između pripadnika različitih vjerskih zajednica.

Postojanje organa sastavljenog od predstavnika svih vjerskih zajednica bi moglo pomoći promociji miroljubivih religijskih stavova i trajnog mira u društvu. Protivimo se zloupotrebi vjere u cilju zavađanja naroda i ostvarenja političkih ciljeva. To je bio slučaj tokom sukoba na teritoriji Jugoslavije, posebno u minulom građanskom ratu. Vjerski poglavari se nisu dovoljno i određeno oduprli nasrtajima na vjernike i vjerske objekte koji pripadaju drugim vjerskim zajednicama, iako su ih miroljubive i humane odredbe njihovih vjeroučenja na to obavezivale.

Religija i ateizam moraju imati jednak društveni i pravni položaj. Građani moraju imati jednak pristup rukovodećim mjestima i jednake šanse za napredak nezavisno od svjetonazora.

Potrebno je pomagati vjerskim zajednicama u izgradnji i održavanju vjerskih objekata koji su spomenici kulture velike umjetničke ili istorijske vrijednosti. Podizanje novih vjerskih objekata treba da bude slobodno.

Religijska uvjerenja treba da budu privatna stvar, što podrazumijeva da vjerske zajednice budu odvojene od države i škole. Vjerska nastava se ne može posmatrati ni kao obavezna ni kao izborna. Nju mogu u okviru svojih djelatnosti organizovati vjerske zajednice.

Pripadnost religiji nije nespojiva sa članstvom u Radničko-komunističkoj partiji Bosne i Hercegovine. Partija će primati u svoje redove sve građane koji prihvataju njen program i ispunjavaju statutarne uslove, nezavisno od njihovog odnosa prema religiji, čime će i praktično potvrđivati svoj stav o ravnopravnosti svih građana bez obzira na svjetonazor. Ateisti i vjernici mogu zajedno raditi na ostvarenju komunističkog programa, jer glavni cilj njihove političke djelatnosti treba da bude stvaranje takvog društva u kome će građani moći potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica da se opredjeljuju prema religiji kao prema svojoj privatnoj stvari.

5. Za istinsku slobodu širenja ideja i obavještenja

Istinski poštujući i provodeći odredbe Opšte deklaracije UN o pravima čovjeka, Partija se zalaže za ravnopravno korištenje sredstava javnog informisanja. Partija se zalaže za jednak prostor i jednako vrijeme u svim sredstvima javnog informisanja naročito onda kad je potrebno da se odgovori na klevete i napade. Ovo pravo treba da se ostvaruje u javnim glasilima u svim oblicima svojine.

Širenje obavještenja i ideja svim sredstvima treba da bude slobodno. Vlasnici ili urednici sredstava javnog informisanja koji omoguće iznošenje napada, kleveta i laži, moraju dozvoliti srazmjeran i besplatan odgovor u cilju njihovog opovrgavanja.

Vlasnici i urednici sredstava javnog informisanja treba da daju dovoljno prostora za širenje obavještenja i ideja političkih organizacija i udruženja građana koji su usmjereni ka postizanju i održanju trajnog mira i pomirenja zavađenih dijelova naših naroda.

Organi upravljanja i uređivanja u medijima treba da rade u skladu sa profesionalnom savješću i da poštuju odgovarajuće odredbe Opšte deklaracije UN o pravima čovjeka. Oni treba da blagovremeno i potpuno obavještavaju javnost o događajima. Neophodno je zabraniti djelovanje medija ili pojedinih građana koji u njima rade, a koji zagovaraju rasizam, nacionalizam, vjersku mržnju ili falsifikovanje istorijskih istina.

U socijalizmu će sredstva javnog informisanja biti u društvenoj svojini. To znači da će njima upravljati zaposleni radnici, čime će se spriječiti da državga ili privatni kapital sprečavaju slobodu širenja informacija i ideja. Ovo je naročito značajno zbog činjenice da su medijima potrebna značajna finansijska sredstva za normalan rad, a ako ta sredstva dolaze iz budžeta ili od privatnog kapitala, mediji neće moći ostvariti svoju nezavisnost.

6. Energičan i stalan otpor kriminalu

Poslije razbijanja SFRJ, kriminal je porastao u svim njenim bivšim republikama. Jedno od najčešćih tumačenja te pojave jeste da je kriminal porastao zbog građanskog rata na konkretnim prostorima, rata u okruženju i negativnih posljedica sankcija. Iako to nije netačno, kao glavni uzrok porasta kriminala se moraju označiti porast siromaštva i velika nezaposlenost, koja je posljedica promjene socijalističkog poretka u kapitalistički.

Način na koji je razbijena Jugoslavija je očigledno kriminalan. Kao rezultat toga, ogromna većina radnika i ostalih radnih slojeva žive lošije. Mali procenat nacionalista i profitera se obogatio u tolikoj mjeri da to bode oči polugladnoj mladosti željnoj mnogo čega. Zbog toga mladi žele da brzo dođu do materijalnih bogatstava, a to je najlakše postići vršenjem kriminalnih radnji.

Da bi se smanjio kriminal, treba raditi na uspostavi humanijeg poretka, tj. graditi savremeni socijalizam i uporno raditi na zapošljavanju svih radnika koji nemaju ništa osim svoje radne snage. Društveni poredak zasnovan na humanosti i pravu na rad će blagotvorno uticati na smanjenje broja potencijalnih počinilaca krivičnih djela, jer im neće biti potrebno bavljenje kriminalom kako bi normalno živjeli. Stručnjaci iz kapitalističkih država profesionalno priznaju da je SFRJ bila u svjetskom vrhu po slobodi kretanja i sa relativno malo kriminala, dok je procenat otkrivanja počinilaca krivičnih djela bio znatno veći.

Za suzbijanje i znatno smanjenje kriminala su potrebne široke preventivne, vaspitne, stručno-operativne i druge mjere. Vaspitne mjere treba da budu usmjerene ka mladima. Potrebne su vrlo stroge mjere protiv korupcije, privrednog, narko i drugog kriminala. Nužna je srazmjerna strogost i brzina u kažnjavanju počinilaca krivičnih djela. Naročito strogo treba kažnjavati počinioce djela privrednog kriminala.

7. Stav prema životnoj sredini

Životna sredina na našoj teritoriji i cijeloj planeti je ugrožena. Prirodne cjeline su ugrožene do tog stepena da je opstanak nekih vrsta biljnog i životinjskog svijeta doveden u pitanje. Pošto je čovjek dio živog svijeta, ovako nerazumnim odnosom prema prirodi doprinosi vlastitom uništenju.

Štetnu ulogu prilikom ugrožavanja prirodne sredine imaju izvjesni subjekti iz kapitalističkog svijeta. Kapitalistička ekonomija, praćena prljavim tehnologijama i neobuzdanom konkurencijom, je u toku nekoliko vijekova stalno ugrožavala prirodu. I pored toga, neke ekonomske sile ne žele prihvatiti konvencije o zaštiti prirode, jer bi time bili ugroženi kapitalistički profiti. Pošto pretjerana želja za sticanjem profita može ugroziti opstanak ljudske vrste, potrebno je hitno preduzimati mjere za sprečavanje zagađivanja prirode. U tom pogledu značajnu ulogu mogu imati mjere vaspino-obrazovnog kraktera.

Potrebno je donijeti odgovarajuće zakone, na nivou države, jer opasnost koja prijeti društvu i čovjeku ne poznaje granice. Ti zakoni treba da budu u skladu sa sadržinom međunarodnih konvencija. Njima treba predvidjeti stroge sankcije kojima će biti podvrgnuti zagađivači prirodne sredine. U cilju zaštite životne sredine, država treba da organizuje stalne iznenadne kontrole, sa tačno određenim ovlašćenjima kontrolnih organa za izricanje kazni na licu mjesta ili obavezno pokretanje postupka protiv subjekata koji krše zakon i ugrožavaju životnu sredinu.

8. Djeca, omladina i porodica

Prilikom donošenja svih pravnih akata i preduzimanja političkih i drugih društvenih aktivnosti treba voditi računa o njihovom uticaju na položaj djece, mladih i porodice. Djeci treba obezbijediti besplatno školovanje, uključujući tu, ako objektivne ekonomske prilike dopuštaju, besplatne knjige, školski pribor, ličnu opremu za fizičko vaspitanje i druge praktične školske aktivnosti. Na ovaj način društvo neće odbacivati talente zato što roditelji nisu u stanju da školuju svoju djecu. Djeca treba da imaju obezbijeđen boravak u predškolskim ustanovama, što je naročito značajno za zaposlene roditelje.

U svim aktivnostima vezanim za djecu i mlade treba voditi računa o njihovom fizičkom i duševnom zdravlju. Zato ih treba umjereno opterećivati školskim obavezama. To se može postići izborom najvažnijih znanja koja će ući u školske programe. Škole treba da posvete više pažnje vaspitavanju mladih, kako bi stečena znanja koristili na human način. U tom cilju, nastavnici treba da upoznaju čenike sa najvažnijim odredbama Opšte deklaracije Ujedinjenih nacija o pravima čovjeka. Djecu i mlade treba vaspitavati tako da prihvate ideje o prijateljstvu naroda i bratstvu ljudskih bića, a koje se spominju u samom početku Deklaracije. Djeca školskog uzrasta treba da što više upoznaju vršnjake iz drugih sredina zajedničke države. To se može postići organizovanjem kulturnih, sportskih i drugih susreta.

U cilju unapređivanja zdravlja djece, mladih i sreće u porodici, neophodno je obezbijediti besplatan prostor i sredstva tjelesne i kulturno-zabavne aktivnosti u školama, otvorene terene i zatvorene prostore u naseljima. Mladi treba da pomognu u gradnji i održavanju ovih objekata. Kako bi se ostvarila ušteda, društvo ne treba da izdvaja za komercijalno-sportske i komercijalno-zabavne aktivnosti, koje treba da se samofinansiraju.

Djecu i omladinu treba uporno i odlučno štititi od informativnih zagađenja i nasilja koja se ostvaruju u vidu obmana, neistina, tobožnjih kulturnih i zabavnih, a štetnih uticaja. Pri uvozu stranih zabavnih, kulturnih, kvazikulturnih i sličnih proizvoda iz visokorazvijenog kapitalističkog svijeta treba imati u vidu negativne propagandne i antikulturne uticaje koje oni ostvaruju. Informativno zagađenje je moguće spriječiti istinitim obavještavanjem mladih o prošlosti i ulozi radničke klase i naroda kojima pripadaju. Pritom posebnu pažnju treba posvetiti svijetlim primjerima čovječnosti, junaštva, naučnih i radnih uspjeha.

Djecu i omladinu treba zaštititi od preranog teškog rada koji sprečava tjelesni i duševni razvoj, naročito djece mlađe od petnaest godina. Energično treba sprečavati rad djece za otplatu duga i maloljetničku prostituciju, koja se u našem društvu pojavila u vrijeme prelaska u kapitalistički društveni sistem. Teško je očekivati od današnje države, koja je zainteresovana samo za ličnu dobit nosilaca vlasti, da će riješiti ovaj teški problem.

U opštinama treba otvoriti savjetovališta koja bi stalno bila pristupačna djeci, mladima i njihovim roditeljima. U njima bi, na principu dobrovoljnosti, radili stručnjaci svih profila. Među njima treba da budu i penzionisani pedagoški stručnjaci, a opštine bi izdavajle sredstva za rad ovih ustanova.tanova.

Mladima treba obezbijediti zdrav i skroman smještaj u đačkim i studentskim domovima. Ovo se prvenstveno odnosi na učenike i studente iz radničkih i drugih porodica koje se nalaze u nepovoljnom socijalnom položaju. Djeci čiji su domovi znatno udaljeni od škole treba obezbijediti besplatan ili povlašćen prevoz do škole. Naročito treba štititi mlade porodice, pomažući im da u početku bračnog života obezbijede potreban stmabeni prostor. Društvo bi moglo odrediti mlade bračne parove kao prioritet prilikom dodjele stanova u društvenoj svojini, ili im davati u zakup opštinske ili državne stanove pod povoljnim uslovima.

Poznato je da dvije trećine mladih izražava želju da napusti Bosnu i Hercegovinu. To je veliki poraz politike koju su vodile sve dosadašnje vlade, ali još više je to poraz cjelokupnog sistema koji se već petnaest godina uporno utvrđuje u ovoj zemlji. Kako Bosna i Hercegovina još dugo vremena neće postati član Evropske Unije, ne treba očekivati da će mladi ljudi koji žele otići ispuniti tu želju. Većina njih će ostati ovdje, ali bez ikakve perspektive i sa malo mogućnosti za napredak i uspjeh u životu. Za to je kriva vladajuća klasa koja sistematski, godinama, ustoličuje sistem koji promiče interese samo malog broja ljudi. Ako je usvojena takva ekonomska i socijalna politika koja znači uništavanje domaće ekonomije i socijalno raslojavanje društva, onda je jasno da mladi ni u narednom periodu neće imati uslova za školovanje, zaposlenje i zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Kad su već zatvoreni u svojevrsni geto iz koga se skoro niko ne može izvući, imaju samo dvije mogućnosti: da ćute i trpe, čime neće postići ništa pozitivno, jer će se stanje samo pogoršavati, ili da se organizuju i bore za poboljšanje svog položaja. Ta filozofija je vrlo jednostavna, ma koliko na prvi pogled izgledalo da ju je teško sprovesti u život.

Država vodi neodgovarajuću obrazovnu politiku. Ona je univerzitete pretvorila u stjecište za mlade ljude koji ne mogu naći zaposlenje. Lakše je mlade upućivati na univerzitete, koji se otvaraju u velikom broju, nego ih slati u preduzeća, jer se ona zatvaraju. Time se, međutim, znatno povećava broj osrednjih ili loših stručnjaka, čime se dugoročno ne rješavaju problemi. Drugo, država vodi elitističku obrazovnu politiku, što znači da uopšte ne stvara barem približno jednake uslove svima za sticanje znanja i zvanja. Ne osmisliti politiku pružanja pomoći siromašnijim đacima i studentima u uslovima velikog socijalnog raslojavanja, znači školovanje pretvoriti u privilegiju bogatih ili znatno ugroziti životni standard onih siromašnijih porodica koje nastojati školovati svoju djecu. Time država, dakako pod uticajem vladajuće klase, doprinosi traćenju talenata, jer mnogi mladi ljudi koji imaju intelektualnog potencijala nemaju finansijskih mogućnosti da taj potencijal pretvore u opipljive rezultate korisne za sve. Ona će radije dopustiti da privatni vlasnici pridrže profite za sebe, nego da ih oporezuju i tako povećaju količinu budžetskih sredstava potrebnih za finansiranje obrazovnog sistema.

Komunisti smatraju da obrazovanje na svim nivoima treba da bude besplatno. Ukoliko to u ovom trenutku nije moguće, zbog male snage radničkog pokreta, treba se zalagati za pojačano stipendiranje siromašnijih đaka i studenata i sufinansiranje njihovog školovanja od strane države. Takođe treba sniziti cijenu postdiplomskih studija, jer je ona u dosta slučajeva nerealno visoka, a pooštriti kriterije upisa na ove studije, jer su društvu potrebni samo oni vrhunksi stručnjaci koji zaista imaju veliko znanje i kreativnost u naučnom stvaralaštvu, a ne oni koji, zahvaljujući novcu ili niskim kriterijima postdiplomskih studija, mogu relativno lako steći visoke titule.

9. Pravo na stan

Stanovi u društvenoj svojini treba da ostanu u takvom svojinskom odnosu. Obavezan otkup stanova treba obustaviti, jer građani nemaju sredstava ni za zadovoljavanje osnovnih potreba, a kamoli za otkup stanova. Osim toga, mnogi su uplaćivali u stambene fondove, pa nije opravdano da stan plaćaju dvaput. Treba omogućiti samo dobrovoljni otkup stanova po ekonomskim cijenama. Stanovi koji su zbog inflacije i drugih razloga otkupljeni po cijeni nižoj od stvarne vrijednosti treba da budu vraćeni u režim društvene svojine, ili da se izvrši odgovarajuća doplata. Stanove i kuće koje su otele novonastale državice na području druge Jugoslavije treba vratiti njihovim vlasnicima. Potraživanja građana prema novim državama koja se odnose na stanarsko pravo i svojinu na stanovima i kućama ne treba da zastarijevaju. Štete nastale rušenjem stambenih zgrada treba naplatiti od države, ratnih i poratnih profitera.

U stambenim zgradama koje čine stanovi u društvenoj ili državnoj svojini treba uvesti samoupravljanje ili participaciju stanara u upravljanju. Zajedničko upravljanje stambenim zgradama je neophodno i u stambenim zgradama u kojima je većina stambenih jedinica otkupljena i tako prešla u privatnu svojinu. Ono je potrebno zato što u stambenim zgradama pored stanova postoje zajednički dijelovi zgrade koje nije moguće podijeliti i privatizovati, već o njima treba da brinu svi.

Za korišćenje stanarskog prava u stanovima u društvenoj i državnoj svojini treba plaćati ekonomsku stanarinu. Ona se može uvoditi i postepeno, zavisno od porasta životnog standarda. Dio stanarine treba izdvajati na ime troškova amortizacije. Prednost pri dodjeli stanova treba davati onim porodicama koje nemaju sredstava da samostalno obezbijede stambeni prostor u vidu privatne kuće ili stana. Stvaranje ovog stambenog prostora će biti olakšano ukoliko svi zaposleni i preduzeća budu izdvajali sredstva u posebne stambene fondove.

Obzirom na postojanje viška stambenog prostora u selu i gradu, potrebno je razraditi i realizovati principe njegovog racionalnog korišćenja, kako bi on privremeno bio upotrebljen za smještaj beskućnika i prognanih (izbjeglica i raseljenih lica). Stanari koji bi bili smješteni u ovaj stambeni prostor bi plaćali stanarinu koju odrede državni organi. Ona bi bila ispod iznosa ekonomske stanarine i odgovarala bi ekonomskoj snazi stanara. Ovakav način rješavanja stambenog pitanja bi u velikoj mjeri ublažio nevolje prognanika i njima sličnih kategorija stanovništva, sve do trajnog rješavanja stambenog pitanja.

10. Selo i poljoprivreda

U društvu koje je obično označavano kao samoupravni socijalizam poljoprivreda je postigla zavidan stepen razvoja. Obrada zemlje je u najvećoj mjeri mehanizovana. Poljoprivredna dobra, zadruge i privatni zemljoradnici su se u velikoj mjeri snabdjeli mehanizacijom za obradu zemlje. Primjena modernih sredstava za sjetvu, zaštitu poljoprivrednog bilja i žetvu je vrlo raširena. Proizvodnost rada je znatno uvećana.

Nakon razbijanja društvenog sistema samoupravnog socijalizma i druge Jugoslavije poljoprivreda je pretrpjela velike štete i kretanje unazad. Zbog ekonomski štetnih granica novoustanovljenih država poljoprivrednici bezuspješno pokušavaju prodati svoje proizvode, što je u zajedničkoj državi bilo lako postići. Prodaja se u ogromnoj većini vrši u okviru republika ili entiteta, dok su izvozom najvećim dijelom obuhvaćene sirovine. Drugi uzrok otežane prodaje poljoprivrednih proizvoda treba tražiti u smanjenju kupovne moći gradskog stanovništva, prvenstveno gradskog proletarijata i drugih socijalno ugroženih slojeva stanovništva. Usled pada životnog standarda, oni ne mogu kupiti dovoljno poljoprivrednih proizvoda, tako da poljoprivrednici ne mogu prodajom svojih proizvoda pokriti troškove proizvodnje.

Treći, glavni uzrok teškog položaja sela i poljoprivrednih proizvo|ača treba tražiti u ukupnom položaju bosanskohercegovačke privrede u okviru svjetske ekonomije. Ona se nalazi u podređenom položaju u odnosu na privrede moćnih kapitalističkih zemalja, u ulozi izvora jeftinih sirovina i tržišta stranih poljoprivrednih proizvoda. Iako bi uvoz poljoprivrednih proizvoda u Bosnu i Hercegovinu morao biti znatno manji, vlade ne čine ništa na njegovom ograničavanju, jer su pod kontrolom uvozničkog, trgovinskog kapitala, koji uvozom i prodajom stranih roba ostvaruje ogromne zarade. Osim toga, stranci, koji se žele osloboditi viška vlastitih proizvoda, ne žele ulagati novac u domaću ekonomiju (poljoprivredu i prehrambenu industriju), dok domaće vlade, dozvoljavajući da ogroman novac ide u privatne džepove, ne obezbjeđuju kredite i subvencije za poljoprivredne proizvo|ače. Kombinacija ovih činilaca dovodi do konačne propasti poljoprivrede na našim prostorima.

Komunisti smatraju da poljoprivrednici, posredstvom svojih udruženja, moraju izvršiti pritisak na vlade kako bi bile preduzete sljedeće mjere: ograničenje uvoza poljoprivrednih proizvoda, davanje povoljnih kredita preduzećima u prehrambenoj industriji, subvencije za poljoprivredne proizvo|ače, kako bi im se isplatila proizvodnja, a novac za njih se može obezbijediti preraspodjelom nacionalnog bogatstva oduzimanjem od ratno-poratnih profitera i oštrijim oporezivanjem njihovog bogatstva i profita.

Veliki problem predstavlja neodgovarajuća seoska infrastruktura, što se prvenstveno tiče nepostojanja odgovarajuće mreže seoskih puteva. Treba formirati fondove iz kojih bi se sufinansirala gradnja puteva. U selima razbacanog tipa poljoprivrednici bi i sami morali početi proces grupisanja kuća i poljoprivrednih objekata kako bi se olakšala gradnja puteva.

Mogućnosti prikupljanja i obrade ljekovitog bilja nisu ni približno dovoljno iskorištene, zbog čega njihova velika količina propada. Često se dešava da stranci traže ljekovito bilje, ali se njihovoj potražnji ne može udovoljiti jer prikupljanje nije dovoljno stimulisano i organizovano. Zato treba pristupiti osnivanju malih i jeftinih pogona za njegovu pripremu, čuvanje i pakovanje.

U selima treba podsticati otvaranje malih i srednjih pogona za proizvodnju prehrambenih artikala od voća, povrća i žitarica. Poljoprivrednici koji se opredijeli za ovaj oblik privređivanja treba da budu pomognuti povoljnim kreditima od strane državne investicione banke i poslovnih banaka kojima bi zakonom bila propisana kamatna stopa koju mogu ostvarivati po osnovu kredita odobrenih u ove svrhe.

Potrebno je podsticati osnivanje proizvodnih, zemljoradničkih i drugih zadruga. Udruživanje članova i sredstava za privređivanje treba da bude samo na dobrovoljnoj osnovi. Poslovanje treba da se odvija u skladu sa provjerenim ekonomskim načelima, a nagrađivanje prema rezultatima rada. Takođe treba podsticati razne oblike kooperativnih odnosa koji su potvrđeni u praksi kao korisni za sve njihove učesnike. Država treba da garantuje zaštitne cijene poljoprivrednih proizvoda i otkupljuje najvažnije, ugovorene artikle.

Isplaćivanje novčanih iznosa za predate poljoprivredne proizvode treba da bude u skladu sa ugovorima sklopljenim između poljoprivrednih proizvođača i kupaca. Poljoprivrednici se ne smiju naći u nepovoljnom položaju u tom smislu što bi novac za prodatu robu čekali više mjeseci, dok se krupni kapitalisti bogate na štetu zemljoradnika obrtom novca koji bi im trebalo isplatiti. Rokovi plaćanja poljoprivrednicima treba da se u što većoj mjeri izjednače sa rokovima plaćanja u drugim privrednim granama.

III. Jugoslavija - krajnji cilj borbe bosanskohercegovačkih komunista

1. Uzroci sloma Jugoslavije

Komunisti su bez rezerve privrženi ideji Bosne i Hercegovine - jedinstvene, slobodne, mirne, višenacionalne i višereligijske. To je ona Bosna i Hercegovina čiji su temelji udareni u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine. Ona počiva na stavu da "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska. Ona je i srpska i hrvatska i muslimanska i svih drugih naroda koji u njoj žive. ZAVNOBiH, međutim, ima još jednu poruku koju danas "zaboravljaju i njegovi "zagovornici. To je poruka jugoslovenstva i čvrste povezanosti naroda Bosne i Hercegovine sa ostalim jugoslovenskim narodima.

U istorijskom periodu koji je uslijedio poslije razbijanja druge jugoslovenske države postavlja se pitanje potrebe i opravdanosti ovakve povezanosti. Danas je vrlo mali broj onih koji zagovaraju obnovu jugoslovenske države. Većina smatra da to nije ni moguće ni potrebno, nakon svega što se dešavalo u bližoj i daljoj prošlosti, a što po njihovom mišljenju opterećuje odnose jugoslovenskih naroda. Nema sumnje da je uspostava dobrosusjedskih odnosa između jugoslovenskih naroda bitno otežana zločinima koji su vršeni u ime nacionalnih interesa. Činjenica od koje polazimo u našoj argumentaciji je, međutim, da je te zločine organizovao i vršio vrlo mali broj ljudi, pripadnika različitih (para)vojski i političkih grupacija, dok ogromna većina pripadnika jugoslovenskih nacija ni na koji način u tome nije učestvovala. Oni, doduše, jesu bili pasivni posmatrači, ali ih se ne može optužiti da su svojom pasivnošću i strahom pristajali na zločine i da su ih htjeli. Uostalom, nije li istina da su početkom 90-ih godina nacionalistički lideri pripadnike svojih elitnih paravojski morali tražiti među kriminalcima, jer "obični ljudi nisu htjeli ni mogli učestvovati u planiranim zločinima? Tok rata, u kojem je bilo relativno malo velikih ofanzivnih operacija, što je djelimično posljedica nedostatka volje "običnih boraca da učestvuju u njima, je još jedan dokaz da je većina pripadnika jugoslovenskih nacija u ratu učestvovala nevoljno, pod prisilom ili iz straha od stvarnog ili, često, izmišljenog neprijatelja.Ovo su dobro poznate činjenice koje treba prihvatiti i zbog istorijske istine i zbog praktičnog života ljudi na ovim prostorima.

Drugo važno pitanje koje treba razmotriti jesu uzroci razbijanja Jugoslavije. Mnogi građani i političari govore o njenom "raspadu, što, po našem mišljenju, ne odslikava stvarno kretanje procesa tokom 80-ih i 90-ih godina. Iako znatan broj građana priznaje da je Zapad imao interes da razbije Jugoslaviju, pa je, prema tome, odgovornost moćnih kapitalističkih sila najveća, iz tog priznanja se ne izvlači bilo kakav zaključak koji bi išao u pravcu uzajamnog opraštanja i pomirenja. Uostalom, komunisti kažu da pripadnici jugoslovenskih nacija treba da oproste jedni drugima zbog svoje pasivnosti i kukavičluka, dok organizatorima i izvršiocima zločina ne treba opraštati, već suditi. Nije sporno da su moćne kapitalističke sile imale interes da razbiju Jugoslaviju. Ona, uostalom, ne bi mogla biti razbijena barem bez njihove saglasnosti. Međutim, razbijanje Jugoslavije bi bilo nemoguće bez postojanja domaćih društvenih snaga i organizovanih političkih pokreta koji su bili za to zainteresovani. Što je najvažnije, razbijanje Jugoslavije bi bilo nemoguće bez ispunjenja objektivnih društvenih uslova, prije svega krize ekonomskog i političkog sistema SFRJ i promjene odnosa snaga na međunarodnom planu izazvane slomom sovjetske imperije i Varšavskog pakta.

Jačanje nacionalizma u Jugoslaviji tokom 70-ih i, naročito, 80-ih godina XX vijeka nije bilo rezultat postojanja urođenog ili naslijeđenog nacionalističkog stava kod većine pripadnika jugoslovenskih nacija, koji je izašao na vidjelo tokom posljednje dvije decenije postojanja jugoslovenske države. Ako bi se prihvatio taj stav, ne bi se moglo objasniti kako je nacionalizam mogao biti uspješno suzbijan u prvim decenijama postojanja SFRJ, niti zašto je do njegove erupcije došlo baš 80-ih godina. To se ne može vezati za činjenicu Titove smrti, pošto opstanak jedne države i društvenog sistema nikad ne zavise od jedne ličnosti, ma kako snažna i uticajna ona bila.

Smatramo da je glavni uzrok pojave, a zatim i pobjede, nacionalizma kao ideologije duboka ekonomska i politička kriza koja je Jugoslaviju zahvatila još krajem 70-ih godina XX vijeka. Tada je ekonomija zapala u nesavladivu krizu, koja je prve znake pokazala još u vrijeme neuspješne privredne reforme sredinom 60-ih godina. Uzrok te krize, u najvećoj mjeri, treba tražiti u činjenici da nisu proklamovani ciljevi s početka 50-ih godina. Naime, samoupravljanje nije postalo dominantan društveni odnos, ekonomija nije uistinu bilo pod kontrolom i upravom radnika, a komunistička partija nije predala državu na upravljanje radnicima i drugim građanima, kako se obavezala na svom kongresu 1952. godine. Drugim riječima, državno-partijska birokratija je formalno priznala brojna upravljačka prava, ali je malo toga moglo biti ostvareno u praksi, zbog čega je ekonomski i politički sistem u Jugoslaviji samo u manjoj i, pokazalo se, nedovoljnoj mjeri bio samoupravljački. Da je tokom 70-ih godina došlo do promjene odnosa društvenih snaga, da su otuđeni centri ekonomske i političke moći izgubili vlast i da su njeni nosioci postali radnici, kriza bi vjerovatno bila savladana, a krvavo razbijanje Jugoslavije izbjegnuto.

Zastupnici nacionalističke ideologije su djelovali sve vrijeme postojanja SFRJ, ali nisu mogli ostvariti iole značajniji politički uticaj, jer nisu djelovali legalno. Nisu imali svoje političke stranke, novine, niti pravo učešća na izborima. Njihov politički uticaj je znatno porastao u drugoj polovini 80-ih godina, u vrijeme kad je kriza postala tako duboka, da je bilo očigledno da se sistem ne može održati. Birokratija koja je vladala umjesto radnika i nasuprot radnicima je više doprinijela jačanju nacionalista nego oni sami. Kad je postalo očigledno da se društveni sistem SFRJ više ne može održati, nastanak nacionalističkih stranaka i jačanje njihove ideologije su bili vrlo olakšani. U onim republikama u kojima je bila najizraženija multietničnost (Hrvatska, Bosna i Hercegovina) pobijedile su izrazito nacionalističke stranke, jer su tamo "reformisani komunisti, u stvari birokratija koja je prihvatila socijal-demokratski program, još uvijek zagovarali multietničnost. U drugim republikama su glavni nosioci nacionalizma bili dojučerašnji birokrati, koji su, videći sve veću nepopularnost komunističke ideologije, morali naći ideologiju koja bi opravdala njihov ostanak na vlasti uprkos velike ekonomske i socijalne krize koju su sami uzrokovali. Da bi se zadržali na vlasti, proglasili su se tumačima i zaštitnicima nacionalnih interesa. Kao što su ranije, u cilju očuvanja vlasti, zloupotrebljavali radničke interese, tako su sad zloupotrijebili nacionalne interese.

Nacionalizam je mogao steći veliki broj pristalica među građanima pripadnicima svih jugoslovenskig nacija zato što je, usled društvene krize, dotad vladajuća komunistička ideologija izgubila legitimitet i prestala biti privlačna, a na njeno mjesto je došla ona ideologija (nacionalistička) koja je obećavala rješavanje društvenih problema, bolji životni standard i više demokratije. Multietničnost je bila sastavni dio komunističkog političkog programa. Kako je taj program izgubio podršku građana, tako je i multietničnost, kao njegov sastavni dio, prestala biti prihvatljiva. Umjesto komunista, kao političke snage koja je zagovarala nacionalnu ravnopravnost, nastupili su nacionalisti, kao politička snaga koja zagovarala nacionalnu netrpeljivost i mržnju.

2. Kome i zašto treba Jugoslavija?

Jugoslavija je potrebna svim pojedincima i društvenim grupama koji žive od svog rada, ne iskorištavaju druge, a u postojećem društvu su ugnjeteni i sa suženim pravima. Ona im je potrebna iz više razloga. Samo životom u zajedničkoj državi može konačno biti riješeno nacionalno pitanje. Nasuprot onima koji misle da jugoslovenski narodi mogu živjeti samo u odvojenim državama, komunisti smatraju da odvojenost slabi ekonomsku, političku i kulturnu snagu svakog naroda ponaosob, čini ga lakom žrtvom svjetskog kapitala, svodi na puki privjesak u okvirima svjetske ekonomije, uvlači u ratnu mašineriju jedinog preostalog vojnog saveza i sprečava mogućnost demokratskih promjena u nacionalnim državama nastalim na području Jugoslavije.

Uprkos činjenici da je protekli građanski rat doveo do temeljitog etničkog čišćenja, multietničnost jugoslovenskog teritorija je u osnovi, uz nekoliko značajnih izuzetaka, očuvana. Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija su još uvijek države u kojima žive mnogoljudne nacionalne zajednice između kojih postoje ili su mogući veliki sukobi (u Bosni i Hercegovini – Bošnjaci, Hrvati i Srbi, u Crnoj Gori – Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Albanci, u Makedoniji – Makedonci i Albanci, u Srbiji – Srbi i Albanci). Teritorijalne pretenzije ekstremnih nacionalista i dalje postoje i nisu isključeni novi međunacionalni sukobi koji bi destabilizovali region. Oni bi mogli biti potpomognuti uticajnim ekonomskim i političkim snagama iz razvijenog Zapada, što znači da područje druge Jugoslavije još uvijek nije, niti će u dogledno vrijeme biti, područje stabilnog mira. Zapadni kapitalizam može uticati na smirivanje tenzija, ukoliko i dok mu je to u interesu, ali isto tako ih može i izazivati. Osim toga, domaći nacionalisti, i bez pomoći ili direktive spolja, takođe stalno produbljuju međunacionalne sukobe. Pošto se radi o društvima nerazvijenog poluperifernog kapitalizma, kojima je namijenjena uloga tržišta za zapadne robe i izvora jeftine radne snage, očekuje ih stalna, manje ili više izražena, strukturalna kriza. Vladajući nacionalisti će, u nemogućnosti rješavanja krize, povremeno posezati za starim receptom – izmišljanjem nacionalnog neprijatelja i zaoštravanjem međunacionalnih tenzija. Područje druge Jugoslavije će postati stabilno onda kad bude poražena ideologija koja zagovara mržnju, podozrivost i podjele. To znači da je potrebna politička pobjeda nad nacionalizmom, kao ideološkim i političkim izvorom sukoba i netrpeljivosti, a tu pobjedu može ostvariti samo jugoslovenski politički pokret.

U Bosni i Hercegovini žive tri nacije koje u ovom trenutku imaju različit odnos prema državi kojoj pripadaju. To stvara probleme i izaziva visok stepen međunacionalne netrpeljivosti, nepovjerenja i mržnje. Većina Srba i Hrvata u ovom trenutku ne želi živjeti u Bosni i Hercegovini, a Bošnjaci ih zbog toga smatraju rušiteljima njihove domovine. Treba znati da su u bliskoj prošlosti kako u ime države Bosne i Hercegovine tako i u ime srpske i hrvatske nacionalne države učinjeni brojni zločini. To objašnjava zašto Srbi, Hrvati i Bošnjaci nemaju isti odnos prema državi u kojoj žive. Osim toga, Srbi i Hrvati žele živjeti u istoj državi sa svojim sunarodnicima iz Srbije i Hrvatske, što je njihovo legitimno pravo. Ali, i Bošnjaci žele živjeti u jednoj državi, što ne mogu postići drugačije osim ukoliko svi žive u Bosni i Hercegovini. I pored toga, ostaje problem njihove razdvojenosti od velikog broja Bošnjaka koji žive u Sandžaku, a koji su u Srbiji i Crnoj Gori nacionalna manjina. Jedini način da sva tri naroda ostvare svoje legitimno pravo i stvore nacionalnu državu koja neće ugrožavati isto takvo pravo drugih naroda jeste ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa drugim jugoslovenskim zemljama. Bez toga će Srbi i Hrvati ostati trajno odvojeni od svojih sunarodnika, sa strahom da u Bosni i Hercegovini ostanu u položaju ugrožene manjine, što će biti izvor sukoba sa Bošnjacima. Jugoslavija je, obzirom na svoju veličinu i obuhvat svih pripadnika naših naroda, istovremeno i građanska država i nacionalna država svake naše nacije, koja ne ugrožava pravo drugih.

Obnova jugoslovenske države je najviše u interesu radničke klase. Nacionalno podijeljena i zavađena, pod uticajem onih snaga koje pod izgovorom zaštite nacionalnih interesa ostvaruju svoje uske klasne interese, radnička klasa ne može voditi uspješnu borbu za ostvarenje svojih interesa. Kapital se povezuje i organizuje internacionalno, pa takva mora biti organizacija i borba i radničke klase. Dokle god se radnici zanimaju, najčešće izmišljenim, nacionalnim neprijateljem, neće biti u stanju da shvate stvarne uzroke svojih problema, niti će moći definisati svoje interese i metode borbe za njihovo ostvarenje. Govoreći o potrebi rješavanja nacionalnog pitanja, vladajuća klasa uporno zanemaruje socijalno pitanje, odnosno postojanje velikih socijalnih razlika i nerješavanje ekonomske krize. Pozivajući na okupljanje oko "ugroženih" nacionalnih barjaka, vladajuća klasa želi prikazati naciju kao skladnu cjelinu, između čijih pripadnika nema suštinskih razlika u pogledu interesa i društvenog položaja. Time želi prikriti sadržinu politike koju vodi, a koja, što je očigledno, odgovara ekonomskim interesima malog broja njenih pripadnika.

Sve ovo radnicima postaje jasno kad se međusobno povežu i vide da imaju iste protivnike i probleme. Radnici koji pripadaju različitim nacijama na jugoslovenskim prostorima žive slično, ugnjetava ih ista grupa ljudi. Zbog toga su im interesi istovjetni, a za njih se ne mogu uspješno boriti izolovano i bez zajedničke organizacije. Kad bi države koje su nastale nasilnim razbijanjem SFRJ mogle postojati izolovano, bez veze sa okruženjem i svjetskim tržištem, tada ni jugoslovenski radnici ne bi imali nikakvog interesa ni potrebe za međusobnim povezivanjem. Pošto je, međutim, u toku proces sve bližeg i čvršćeg povezivanja vrlo različitih društava, tome se prilagođavaju i države stvorene na jugoslovenskom prostoru. Živjeti na istom području, imati isti ili sličan stepen ekonomske razvijenosti, bliske kulture i decenije zajedničkog življenja, a odbijati mogućnost i potrebu čvrstog povezivanja predstavlja nerazuman i istorijski nazadan način razmišljanja. U evropskim okvirima se povezuju narodi i države koji su u prošlosti imali teške sukobe (Francuzi i Nijemci, na primjer), koji se razlikuju u pogledu stepena ekonomske razvijenosti, kulture. Oni nikad dosad nisu živjeli u zajedničkoj državi, ali ih stupanje u Evropsku Uniju, koja sve više postaje jedna evropska federacija, tome približava. Ono što će dovesti do stvaranja evropske federacije, uprkos brojnim i velikim razlikama, jeste postojanje zajedničkih interesa.

Vladajuće snage u jugoslovenskim zemljama žele stupiti u Evropsku Uniju, ali su izričiti protivnici bližeg međusobnog povezivanja. To je, s jedne strane, uslovljeno njihovom željom da se što više prilagode zahtjevima centara svjetskog kapitala, a s druge, straha da će njihove teze o nemogućnosti zajedničkog života biti opovrgnute u slučaju zbližavanja sa novonastalim državama na jugoslovenskim prostorima. Međutim, stupanje u zajednicu koja ne nudi mogućnost ravnopravnog učešća u ekonomskim i političkim procesima nije u skladu sa interesima jugoslovenskih naroda, za razliku od zajednice u kojoj bi ekonomski i politički interesi društava i naroda na sličnom stepenu razvoja u najvećoj mjeri mogli biti usklađeni. U situaciji kad su manje razvijena društva, u koja spadaju i ona u jugoslovenskim zemljama, izložena ekonomskim, političkim i vojnim pritiscima razvijenih kapitalističkih sila, logično je i neophodno njihovo zbližavanje, zbog istovjetnosti položaja i interesa. Istorija pokazuje primjere zemalja Azije, Afrike i Latinske Amerike koje su se čvršće povezivale u cilju zaštite svojih interesa. Nema razloga da jugoslovenske državice ne krenu istim putem. Naprotiv.

Obnova Jugoslavije omogućava stvaranje jedinstvenog ekonomskog, političkog i kulturnog prostora. Ona omogućava da se ekonomski, politički i kulturni procesi odvijaju bez suvišnih ograničenja, slobodno i u interesu građana. Izolacija i neprijateljstvo prema drugima, a sebi sličnima u svakom pogledu, posebno u pogledu položaja u modernom svijetu, ne mogu dovesti do ostvarenja nacionalnih interesa. Oni mogu dovesti samo do ostvarenja interesa onih društvenih snaga koje, zbog nepostojanja prihvatljivih programa, svoju ekonomsku i političku moć crpu iz stalnog zastrašivanja svojih sunarodnika i njihovog konfrontiranja sa drugima. Istina je da se ekonomski odnosi mogu razvijati i između nezavisnih država, koje dijele granice, ali praksa pokazuje da su one sve veća smetnja normalnoj ekonomskoj saradnji, što je bio jedan od osnovnih razloga tako čvrstog povezivanja evropskih država koje su postale članice EU. U jedinstvenoj jugoslovenskoj državi će postojati jedinstveno tržište, koje će olakšati promet roba i usluga, od čega će vjerovatno najviše koristi imaju razvijenije republike, pošto je njihova ekonomija, igrom istorijskih faktora, inače razvijenija. Međutim, da bi se spriječilo iskorištavanje manje razvijenih republika, biće formirani posebni fondovi za njihov razvoj, kojima će u većoj mjeri doprinositi razvijenije republike. Ovo rješenje je postojalo i u drugoj Jugoslaviji i, u osnovi, nije predstavljalo izvor većih sukoba dok nije nastupila ekonomska kriza. Ako ima novca za sve i ako svi imaju koristi od zajednice, određena preraspodjela ne stvara velike probleme. Problem nastupa kad se vrši preraspodjela na bazi sve praznijeg budžeta.

Jugoslovenske državice, međutim, nisu izložene samo ekonomskim pritiscima svjetskog kapitala, koji će ih primorati na iznalaženje načina ekonomskog zbližavanja, već i političkim pritiscima, koji faktički uništavaju državni suverenitet. Tako nastaje situacija u kojoj novonastale države na jugoslovenskim prostorima, iako formalno nezavisne, imaju manje samostalnosti nego u drugoj Jugoslaviji. Demokratski politički procesi ne mogu teći neometano i po volji građana, jer svjetski politički centri u Evropi i Americi određuju ponašanje političkih vođa u malim i zavisnim nacionalnim državama na jugoslovenskom prostoru. Dublje društvene promjene, koje bi išle u pravcu prevazilaženja postojećeg sistema, bi sigurno bile otežane ili onemogućene činjenicom da radnički pokret u pojedinačno uzetim nacionalnim državama na jugoslovenskom prostoru nije u stanju da se odupre vojno-političkoj mašineriji EU i NATO pakta. Situacija bi bila povoljnija ukoliko bi postojao jedinstven jugoslovenski politički i sindikalni pokret. Ne samo da bi takav pokret ujedinjavao i organizovao znatno veći broj ljudi i djelovao na znatno širem području, čime bi sužavao manevarski prostor za djelovanje svojih moćnih protivnika, nego bi mogao organizovati aktivnosti šireg obima i većeg značaja kojima bi uticao na ekonomska i politička kretanja u čitavom regionu, a ne samo u svojim nacionalnim državicama. Kažemo da socijalizma nema bez Jugoslavije, jer nijedna novonastala nacionalna država ne može postati socijalistička u neprijateljskom okruženju državica u kojima su već, ili će ubrzo biti, instalirane NATO trupe.

3. Kakvu Jugoslaviju želimo i kako do nje doći?

Jugoslavija mora biti federativna republika, ili je neće biti. Ona mora osigurati punu ravnopravnost svih nacija i garantovati puna prava narodnostima koje žive u njoj. Pritom ne mislimo samo na prava koja su garantovana raznim evropskim dokumentima, već i znatno šira, a jugoslovenski komunisti su u prošlosti pokazali da je to moguće. Zalažemo se za obnovu Jugoslavije u granicama do 1991. godine, mada dopuštamo mogućnost stvaranja i šire državne zajednice, tipa balkanske federacije ili konfederacije. Jugoslovenska država će obezbijediti punu slobodu razvoja svake nacije i republike, vodeći računima o njihovim posebnostima. Upravljanje iz jednog centra će biti svedeno na najmanju moguću i potrebnu mjeru, vodeći računa da se time ne ugroze interesi cjeline i atributi državnosti. Postojaće određen broj zajedničkih funkcija koje će vršiti organi savezne države. Konkretna ustavna rješenja i obim ovlašćenja savezne države ne možemo predvidjeti u ovom trenutku. Ona će zavisiti od konkretnih uslova u vrijeme obnove jugoslovenske države. Ipak, komunisti izjavljuju da će se zalagati za takvu organizaciju države koja će spriječiti prevlast bilo koje nacije ili republike i osigurati njihovu ravnopravnost. Tom cilju treba da posluži uspostava vijeća savezne skupštine u kome bi na principu ravnopravnosti bili predstavljeni svi narodi i narodnosti, kao i republike koje ulaze u sastav jugoslovenske države.

U ovom trenutku je nemoguće dati recept koji treba primijeniti da bi se postigla obnova Jugoslavije. To bi bilo neozbiljno. Komunisti mogu samo ukazati na korake koje će preduzeti kako bi obnovu zajedničke države olakšali i učinili bržom i izglednijom. Prvi takav korak će biti stvaranje jugoslovenski orijentisanog političkog pokreta, koji neće imati čvrste organizacione principe, nego će predstavljati skup najrazličitijih organizacija i pojedinaca koji se zalažu za obnovu jugoslovenske države. Osnov tog pokreta će činiti komunisti. Oni treba da se međusobno povežu, a u perspektivi stvore savez komunističkih partija, a zatim i jedinstvenu jugoslovensku komunističku partiju. Taj proces će neizbježno biti dugotrajan i zavisiće od toga koliko budu čvrste prethodno uspostavljene veze između ovih partija.

Jugoslovenski politički pokret, koji neće uključivati pristalice samo jedne ideologije, će raditi na širenju jugoslovenske ideje. Ne samo da će biti potrebno objašnjavati prednosti obnove jugoslovenske države, već i uzroke sloma druge Jugoslavije, kako bi se otklonila shvatanja koja sad preovladavaju, a koja nisu zasnovana na činjenicama. Dakle, osnov svoje djelatnosti ovaj pokret će naći u aktivnostima propagandne i organizacione prirode.

Bilo bi, dakako, naivno misliti da će ova vrsta aktivnosti biti dovoljna. Pored stvaranja političkog pokreta, biće vrlo značajni pokušaji uspostavljanja sindikalne saradnje. Sindikalne organizacije koje djeluju na jugoslovenskim prostorima mogu postati ona snaga koja će zajedničkim djelovanjem primorati svoje vlade da preduzmu korake u pravcu zaštite radničkih prava i domaće ekonomije.

Može se očekivati daljnje produbljivanje saradnje država nastalih razbijanjem SFRJ. Ona će u prvom redu biti ekonomska i kulturna, a samo u manjoj mjeri i politička. Vladajuća klasa u ovim zemljama neće težiti takvom povezivanju koje bi moglo voditi stvaranju zajedničke države. Ona će se zadovoljiti saradnjom koja se odvija između nezavisnih država, a zatim i u okviru Evropske Unije. Mnogi će reći, među njima čak i najveći dio ljevičara, da je obnova zajedničke države nepotrebna, obzirom na najavljeno pridruživanje Evropskoj Uniji. Čak i ako (i kad) se to desi, jugoslovenske države će ostati "članice drugog reda", u ekonomski i politički podređenom položaju. Zato će biti primorane da traže one zemlje koje su u sličnom polnom položaju. Drugim riječima, bile u Evropskoj Uniji ili ne, moraće naći oblike međusobnog povezivanja i zbližavanja kako bi zaštitile domaću ekonomiju. Obnova zajedničke države je povezana sa jačanjem radničkog pokreta i njegovom potrebom da, u cilju ostvarenja vlastitih ciljeva, prevaziđe uske nacionalne granice. Ako radnički pokret na duži rok ostane slab i neuticajan, obnova zajedničke države će biti otežana i prolongirana.

IV. Zašto opet komunizam?

Ovo pitanje postavljaju svi koji čuju za postojanje i djelovanje Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine. Nije li komunizam definitivno propao, pokazavši da niti može, niti treba postojati? Nije li on istorijski prevaziđen, ili, u najboljem slučaju, neostvariv zbog nepovoljnog odnosa snaga na globalnom nivou?

Smjena društava u istoriji ne mora ići po nekim unaprijed utvrđenim zakonitostima. Iako je tačno da društva na manjem stupnju razvoja bivaju zamijenjena razvijenijim društvima, koja doprinose boljem i humanijem životu čovjeka i njegovom društvenom položaju, ipak je bilo više primjera kretanja nazad, tj. ka onim društvenim porecima za koje se mislilo da su prevaziđeni i nepoželjni. U tom pogledu se, stoga, ne može govoriti o zakonitostima od kojih nisu moguća odstupanja. Dokle god postoje objektivne mogućnosti da jedan društveni poredak funkcioniše manje-više normalno, postoji mogućnost njegovog uspostavljanja i održavanja. To se desilo na našim prostorima krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX vijeka, kada je uspostavljen kapitalizam u obliku koji umnogome podsjeća na latinoamerički, a u stvari je nešto savremenija varijanta onog tipa kapitalizma koji je već postojao do 1945. godine. Imajući to u vidu, može se reći da o komunističkom programu treba raspravljati sa stanovišta njegove opravdanosti i potrebe. Drugim riječima, ključno pitanje je da li postoje takve društvene grupe kojima je komunizam potreban, objektivno, nezavisno od toga da li su one toga u ovom trenutku svjesne. Odnosno, postoje li društvene grupe čiji se položaj suštinski može promijeniti samo tako što će kapitalizam biti zamijenjen socijalizmom.

O tome da je socijalizam nemoguć (komunizam nije isto što i socijalizam, pa o njemu ovdje ne govorimo) se uglavnom zaključuje posmatranjem iskustva Sovjetskog Saveza i njegovih satelita, ili na osnovu mišljenja koja su formirana na osnovu nedovoljnog poznavanja socijalističkog učenja. Tako se, na primjer, često kaže da je socijalizam nemoguć, jer podrazumijeva jednakost ljudi, koja je nemoguća, ili zato što se pokazao neefikasnim itd. Lako je, međutim, dokazati da se radi o potpuno pogrešnim i neutemeljenim shvatanjima, koja su se mogla čuti na stranačkim mitinzima ili pročitati u ideološkim pamfletima, i ništa više. Socijalizam ne pretpostavlja savršenstvo ljudi, niti apsolutnu jednakost u pogledu svih aspekata njihovog ličnog i društvenog položaja ili osobina. Socijalizam znači jednakost samo sa stanovišta jednog zahtjeva: ukidanja klasa, što praktično znači da će ljudi u socijalizmu biti jednaki u tom smislu da neće imati različit odnos prema sredstvima za proizvodnju. Da će svi živjeti na isti način, imati potpuno jednaku količinu materijalnih dobara na raspolaganju i imati isto mišljenje, nikad nije bilo shvatanje jednakosti u bilo kom socijalističkom učenju. Takva vrsta apsolutne jednakosti strana je i komunistima, a Karl Marks ju je izričito odbacivao označivši je kao "primitivni komunizam".

Socijalizam je alternativa postojećem poretku. Dokle god bude postojao ovaj društveni poredak, koji zovemo kapitalizam, sa svojim prednostima i nedostacima, biće onih politički aktivnih građana koji će mu se protiviti, jer je u suprotnosti sa njihovim interesima. Nijedan društveni poredak koji je zasnovan na klasnim podjelama, a kapitalizam je nesumnjivo takav, ne može zadovoljiti interese svih klasa, dakle svih dijelova društva. Uvijek će biti onih koji su nezadovoljni njime i koji žele njegovu promjenu. Komunisti računaju na tu činjenicu. Objektivni razlozi za ponovno oživljavanje komunističkog pokreta nisu iščezli. Naprotiv, oni su postojani i ne smanjuju se. U ovom istorijskom periodu nema povoljnih okolnosti za brz i veliki uspon komunističkog pokreta, što ne znači da ne postoji objektivna potreba za njim. Ta potreba proističe iz velikih društvenih protivrječnosti i nužnosti njihovog prevazilaženja. Nakon sloma onog društvenog sistema koji je označavan kao "realni socijalizam" i znatnog jačanja vojno-političke mašinerije NATO pakta, izgledalo je da je pobjeda kapitalizma konačna. Slom društva koje je i u Jugoslaviji označavano kao socijalizam, a zatim i građanski rat sa vrlo negativnim posljedicama, kod velikog broja građana su stvorili osjećaj malodušnosti, straha i pasivnosti. Građani su se naročito osjetili prevareni od svojih nacionalnih vođa, koji su iznevjerili njihova očekivanja još u toku rata, a naročito po njegovom okončanju. Na vlasti su se smjenjivale političke stranke koje pripadaju svim ideološkim pravcima, osim komunista, što nije dovelo do društvenih promjena. To je kod građana učvrstilo uvjerenje da su promjene nemoguće.

Sve ove činjenice su uticale na značajno smanjivanje spremnosti za učešće u društvenim i političkim pokretima. Ne samo da je znatno smanjeno interesovanje za učešće u političkoj borbi, nego nema velike spremnosti ni za oblike sindikalne i nepolitičke društvene aktivnosti. Može se reći, dakle, da trenutni slab odziv građana nije uslovljen samo negativnim stavom prema komunistima, već više opštim i vrlo raširenim stavom malodušnosti i nepovjerenja. Komunisti u ovom trenutku imaju više simpatizera nego što se može zaključiti po broju članova ili glasača.

Ovo stanje će se postepeno mijenjati. Već se može uočiti povećanje broja štrajkova i drugih protestnih aktivnosti ugroženih slojeva društva (radnika, penzionera, zemljoradnika, studenata). Taj broj će u budućnosti biti veći, pošto će se kriza zaoštravati, a dolaziće i nove generacije koje neće u tolikoj mjeri biti opterećene nacionalizmom i drugim predrasudama kojima robuju današnje generacije. Još uvijek postoje neosnovane nade dijela onih koji se bore da će im vlade izaći u susret, saslušati njihove molbe i riješiti probleme. Vremenom se, međutim, radikalizuju oblici borbe, jer radnici postaju svjesni činjenice da svoje ciljeve ne mogu ostvariti drugačije no radikalizacijom metoda borbe i isticanjem širih zahtjeva. Radnici i drugi ugroženi slojevi stanovništva još uvijek nemaju dovoljno iskustva u klasnoj borbi. Zbog izrazite nesrazmjere u odnosu snaga između njih i novostvorene klase kapitalista – profitera, izražen je strah za radno mjesto u slučaju otpora. Radnici još uvijek ističu samo one zahtjeve koji su vezani za zadovoljenje osnovnih potreba (plate, doprinosi), a njihova akcija se često završava na nivou preduzeća. Sindikati skoro ne postoje, jer sindikalna birokratija ne vodi bilo kakve aktivnosti u cilju zaštite radnika.

Takvo stanje je nužno i očekivano u ovom periodu. Ono će se nesumnjivo promijeniti, ali je potrebno vremena i aktivne borbe za to. Počeci radničkog pokreta su i u drugim zemljama bili takvi - teški, spori, sa puno promašaja i nepoznavanja vlastitih mogućnosti i oblika borbe. Ali, tako mora biti. Naročito je važno da se okupi malo i aktivno jezgro radnika, onih koji su već učestvovali u štrajkačkim akcijama, koje bi, na osnovu razmjene iskustava i mišljenja, razradilo načine borbe i utvrdilo program ciljeva radničkog pokreta. Komunisti žele da im u tome pomognu. Druge stranke to ne mogu učiniti, jer su se u svom političkom djelovanju orijentisale na parlamentarnu borbu, što znači na osvajanje što više mjesta u skupštinama i podjelu ministarskih fotelja. Zato njima nije potrebno da pomažu radničko organizovanje. Naprotiv, to im može škoditi ukoliko uspiju ući u vladu, jer su samostalni sindikati često nezgodan pregovarač.

Bosna i Hercegovina se nalazi među zemljama čije društvo se kreće u velikim protivrječnostima. Ekonomsko propadanje i socijalno raslojavanje velikih razmjera predstavljaju osnovni izvor oštrih društvenih protivrječnosti i sukoba. Oni neće biti rješavani na osnovu umjerenih političkih programa koje nude političke stranke povezane sa privatnim vlasnicima. Kretanje radničkog pokreta ulijevo je neminovno. Potrebna je partija koja će ponuditi sveobuhvatan program društvenih promjena i beskompromisno se zalagati za njegovo ostvarenje. Čak i nezavisno od želja i nastojanja komunista ili njihovih protivnika, doći će do preduzimanja mjera i isticanja zahtjeva koji su u skladu sa komunističkim programom. Naša aktivnost će to samo ubrzati i olakšati.

Kao i u čitavom svijetu, tako je i u Bosni i Hercegovini sve manja razlika između lijevih i desnih stranaka. One u suštini sprovode istovjetnu politiku, što je naročito oštro potvrdila zapadnoevropska praksa od početka 90-ih godina XX vijeka. Socijalisti i socijal-demokrati jednako kao i liberali i konzervativci sprovode politiku privatizacije i smanjivanja ili ukidanja radničkih prava. Zato oni više ne mogu poslužiti kao oslonac radničkom pokretu. Njihov program postaje neprimjenjiv za one koji se zalažu za društvene promjene. Osim toga, njihova stranačka organizacija u potpunosti počiva na prevelikoj moći od članstva i simpatizera otuđenih centara moći – stranačkih vrhova, koji niti mogu niti žele voditi politiku u interesu radničke klase. Zato ove partije postaju sve manje privlačne radnicima i drugim ugroženim slojevima stanovništva. Na Zapadu se već javljaju nove partije i pokreti koji su antikapitalistički i antiglobalizacijski, koji dovode u pitanje same temelje postojećeg društva, a čiji su komunisti sastavni dio. Osnovano je očekivati pojavu takvih pokreta i u Bosni i Hercegovini.

Komunisti ne žele privilegije za sebe. Nekima je teško da povjeruju u to. Pitaju: nisu li sve partije iste? Dovoljno je površno poznavati program, praktično djelovanje i uslove rada pojedinih partija, da bi se vidjelo koliko se komunisti razlikuju od drugih. Već punih petnaest godina traje velika antikomunistička kampanja, tokom koje su komunisti prikazani u najcrnjem svjetlu, kao izdajnici, teroristi i lopovi. Ukoliko je ta kampanja vremenom slabila, pri čemu su ljudi sve više uviđali pozitivne strane sistema kojim su komunisti upravljali, a koji se pokazao kao mnogo humaniji i uspješniji od ovog kojeg danas živimo, ipak je ostalo vjerovanje da je nemoguće vratiti taj stari sistem. Praksa je istovremeno pokazala da nije lako biti komunist, jer su oni često neshvaćeni u sredini u kojoj žive, a pojedinci i izloženi fizičkim napadima, prijetnjama, uvredama i gubitku radnog mjesta. Oni koji žele privilegije i vlast ne idu u komunističku partiju. Oni idu u bogate i uticajne partije kojih je danas mnogo. Komunistima idu skromni i pošteni ljudi, koji žive od svog rada, koji ne žele moralno bankrotirati i koji ne mogu zajedno sa profiterima i zločincima. Vlast je toliko daleko od komunista da nema nikakve opasnosti od toga da bi ih ona iskvarila, sve i kad bi oni na to pristali. Komunisti se ponovo organizuju samo zato što žele da zajedno sa poboljšanjem vlastitog položaja poboljšaju položaj svih koji žive od svog rada i zato što shvataju da boljitka nema bez društvenih promjena, a njih, opet, nema bez masovne akcije.

Komunisti su partija onih koji su u društvu ugroženi i obespravljeni, koji dosad nisu imali svoju partiju, a moraju je stvoriti žele li se izboriti za svoja prava. Ta borba će biti teška i dugotrajna, ali je uspjeh garantovan činjenicom da je program komunista istovjetan programu one velike većine društva koja je dosad uvidjela slabosti programa svih drugih partija. Komunistička partija nije nastala kao izraz potrebe raznih nostalgičara, već kao izraz potrebe da oni koji žive od svog rada konačno dobiju svog političkog predstavnika.

U teoriji postoje vrlo različite ocjene o tome da li je socijalizam uopšte postojao. Ozbiljni teoretičari tvrde da je društvo koje je postojalo u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima bilo u suprotnosti sa osnovnim načelima marksizma, što je mišljenje koje treba ozbiljno razmotriti, jer počiva na ponovljenom, produbljenom i od ideoloških stega oslobođenom proučavanju Marksa. Zato je potrebno još jednom odgovoriti na pitanje zašto se u SSSR-u toliko odstupilo od osnovnih načela marksizma, naročito za vrijeme Staljina, koje je bilo izričito i potpuno suprotno duhu i slovu naučnog socijalizma, imajući prvenstveno u vidu činjenicu da se radilo o društvu u kome nisu postojali uslovi za pobjedu socijalizma. Zato krah Sovjetskog Saveza i njegovih satelita ne treba posmatrati kao krah socijalizma, već kao krah napuštanja i izvitoperavanja socijalizma. Iz te perspektive, socijalizam je još uvijek ideal i politički program koji predstavlja alternativu postojećem, jer, od svih postojećih alternativa, nije ni imao priliku da se pokaže u praksi, što bi bio jedini način da se, bez ikakvih spekulacija i mistifikacija, objektivno odgovori na pitanje da li je moguć i bolji od kapitalizma.

Nema sumnje da su komunističke partije na vlasti učinile brojne greške. Može se postaviti opravdano pitanje jesu li to uopšte bile komunističke partije, ili staljinističke partije kojima je upravljala povlaštena birokratija. Mislimo da je u pitanju ovo drugo. Savez komunista Jugoslavije, sa svoje strane, je pokušao da pođe demokratskijim putem, ali je u tome samo djelimično uspio zbog isuviše velike snage birokratije. Ipak, na jugoslovenskim prostorima je najviše postignuto za vrijeme vladavine SKJ. Ni prije ni poslije toga se nije ni približno uspjelo u modernizaciji, opismenjavanju i osamostaljenju zemlje, podizanju njenog ugleda i poboljšanju života najvećeg broja njenih stanovnika. Nacionalisti koji su došli poslije komunista su rušili, vršili ratne zločine i pljačkali, zadužili novostvorene države znatno više od komunista, a da nisu postigli ništa dobro po čemu će ostati upamćeni. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine prihvata pozitivne tekovine KPJ/SKJ, istovemeno oštro osuđujući brojne krupne greške koje su učinjene. U obnovljenoj komunističkoj partiji nema starih funkcionera, niti onih koji su te greške činili, što nam daje moralno i političko pravo da temeljno i kritički razmotrimo prošlost vlastitog pokreta i odreknemo se svega što nije bilo demokratsko i u skladu sa osnovnim principima marksizma.

V. Nazad u komunizam?

Mnogi građani se ne žele "vraćati u komunizam". Oni gledaju unaprijed, u budućnost. Oni su moderni i žele reforme evropskog tipa. Ovdje se nećemo osvrtati na to što se ne možemo vratiti u nešto što nije postojalo, čak i kad bismo to željeli. Dakle, o povratku u komunizam nema ni govora. Moglo bi se eventualno govoriti o povratku u ono društvo koje je kod nas postojalo do kraja 80-ih godina XX vijeka. Ali, sav problem je u tome što komunisti ne žele povratak nazad. Oni žele kretanje naprijed. U tom smislu bi nas neki rado nazvali reformisanim komunistima. Mi bismo radije rekli da smo izvorni komunisti, za razliku od onih izopačenih, koji su se pretvorili u birokratiju, živjeli na račun ideja, na samom početku ih iznevjerili, a na kraju pokušali konačno staviti u muzej starina političkih ideja i pokreta. Oni sami, pak, su svoju birokratsku rabotu nastavili prelaskom u druge partije ili osnivanjem drugih partija.

Dakle, komunisti ne misle da treba kopirati stari poredak. Treba preuzeti ono što je u njemu bilo dobro, a negativne strane treba kritikovati i odbaciti. Kritika svega postojećeg, koja je naš filozofski kredo, mora poći od kritike sebe samog, od samokritike. Za razliku od naših političkih i ideoloških protivnika, koji smatraju da je stari poredak u cjelini bio loš, mi smatramo da je on imao i dobre i loše strane. Ako se, na primjer, radi o nedostatku političkih sloboda, koji je bio očigledan, mi ne baštinimo tu tradiciju, jer se opredjeljujemo za demokratski politički sistem. Ne opravdavamo ni politiku kolektivizacije, mučenja na Golom otoku, institut moralno-političke podobnosti, komandnu ulogu partijskih vrhova, raskošan život partijskih i državnih funkcionera, ni mnoge druge pojave koje su bile u suprotnosti sa temeljnim komunističkim idejama.

Ali, ponosno ukazujemo da je taj poredak imao i neka pozitivna dostignuća, demokratska i civilizacijska, kojih se nemamo pravo ni razloga odreći: radnicima su priznata nova, dotad nepoznata, ekonomska i socijalna prava, osiguran visok nivo socijalne sigurnosti, radikalno smanjene socijalne razlike u društvu, ostvarena modernizacija društvenog života, u velikoj mjeri iskorijenjena nepismenost, a dobrim dijelom i primitivizam, postignuta industrijalizacija jedne dotad zaostale agrarne zemlje, pružen otpor svim nasrtajima na nezavisnost zemlje, vođena mudra spoljna politika, obezbijeđena puna i stvarna nacionalna ravnopravnost, razvijen obrazovni sistem i izdvojena znatna sredstva za razvoj kulture. I tu nije kraj.

Komunisti ne preporučuju vraćanje nazad, jer je ono već ostvareno. Ako živimo u nekoliko desetina malih država (samo u Bosni i Hercegovini ima trinaest država, jer je i svaki kanton, kao federalna jedinica, mini-država u državi), umjesto u jednoj državi od preko dvadeset miliona stanovnika; ako su ekonomska i socijalna prava vraćena na nivo od prije šezdeset godina; ako su političke slobode svedene na puku farsu; ako se usled siromaštva vraćaju bolesti za koje smo smatrali da su iskorijenjene; ako je zemlja ponovo okupirana; ako su narodi Bosne i Hercegovine i Jugoslavije zavađeni i podijeljeni kao u tursko i austrijsko doba; ako je sve to tako, onda nije ostvaren skok unazad za pedeset godina, što se spočitava komunistima, već za mnogo više. Komunisti samo kažu da treba prevazići tu podijeljenost, zavađenost, neravnopravnost i bijedu koja se toliko nataložila, da je društvu već u samom povoju učinilo trulim. Ako je stari sistem (zvali ga vi socijalizam, staljinizam, komunizam, ili kako vam drago) na kraju i propao zbog svojih unutrašnjih protivrječnosti i nesposobnosti da se reformiše, on je ipak tokom nekoliko decenija davao odlične rezultate na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i spoljnopolitičkom planu. Ovaj sistem je, međutim, truo od samog svog nastajanja. Opstaje samo zato što ga iznutra tetoši administracija poslata iz Evropske Unije i SAD, ali i zato što u trenutnom odnosu snaga na svjetskom planu on uživa podršku najmoćnijih svjetskih sila. Ipak, on je objektivno na samom početku svog života pokazao znake neizlječive bolesti, pa je potrebno samo da se stvori dovoljno snažan pokret koji bi ga doveo u pitanje, da se on sruši.

Ako se komunisti ičemu žele vraćati, onda je to izvorni marksizam, onaj isti koji je sistematski zanemarivan u društvima tzv. real-socijalizma Istočne i Centralne Evrope, jer je birokratija mogla ostvariti svoju strahovladu ne na osnovu marksističke teorije, već uprkos njoj i u suprotnosti prema njoj. Nakon svega što se u Evropi desilo u XX vijeku, ali još više nakon analize nepovoljnih društvenih kretanja krajem XX i početkom XXI vijeka, koja znače pogoršanje položaja većine pripadnika društva, jasno je da se mora pronaći alternativa. Marksizam, oslobođen ideoloških naslaga i dogmatskih recepata povlašćene birokratije, koja više ne postoji, jer je u međuvremenu prišla socijal-demokratiji i liberalizmu, i dalje nudi odgovore na aktuelna društvena pitanja. Pa i sam način promjene temelja društva o kome govorimo je drugačiji od onog koji su imali na umu nekadašnji komunisti i istovremeno predstavlja solidnu osnovu za suzbijanje nove komunističke birokratije koja bi se mogla pojaviti. Komunisti, naime, ne misle osvajati državnu vlast zato da bi je oni vršili. To su već pokušali i pokazalo se da novo društvo, oslobođeno eksploatacije, ne može nastati tako što će vlast vršiti jedna partija. Zato se komunisti opredjeljuju za demokratsku vlast većine stanovnika, koja bi bila osvojena i vršena posredstvom jednog socijalnog pokreta. U tom pokretu bi se pored naše partije našle i druge partije (u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini nema drugih partija socijalističke orijentacije, što ne znači da ih neće biti), sindikati, udruženja građana i građani-vanpartijci. Pošto bi socijalni pokret u sebe uključivao različite organizacije, sa donekle različitim programima, nijedna od njih se ne bi mogla nametnuti drugima, nego bi one djelovale na osnovu usaglašavanja stavova i uzajamne kontrole. Komunisti bi u takvom pokretu imali predvodničku ulogu samo ako bi i dokle bi bili u stanju ubijediti svoje partnere u ispravnost svojih stavova. Svoju avangardnost bi morali potvrđivati stalno i ne bi imali isključivo pravo donošenja ključnih odluka. Takva koncepcija borbe za društveni preobražaj, koja zahtijeva aktivnost velikog broja ljudi, doprinosi stvaranju demokratskog društva, samosvijesti i samoaktivnosti građana, a bitno otežava uspostavu i diktaturu otuđenih centara moći.

U Bijeljini,
16. januara 2005. godine

Druga glavna konferencija
Radničko-komunističke partije
Bosne i Hercegovine

[početak strane]