Arhiva : : Avgust 2004.

Spasioci

Kada je štrajk i zakonski omogućen, bila je namjera da radnici, kad su im ugrožena prava, primijene kao krajnju mjeru obustavu rada i tako prisile one koji su im ugrozili prava da to isprave. Takva mjera poslednjih godina nema nikakva efekta, jer i onako najveći broj radnika ne radi jer su fabrike zatvorene zbog politike kakva se vodi poslednjih 15 godina.

Zato radnici u poslednje vrijeme pribjegavaju novom vidu štrajkovanja, tako što sebe osuđuju na gladovanje. To je nepopularna mjera, ali izgleda jedino tako mogu na sebe skrenuti pažnju i izboriti se za neka minimalna prava.

Tada se pojave "spasioci" koji radnicima isplate neke minimalne plate i tako ih privole da počnu proizvodnju i proizvode robu koja odgovara njihovom spasiocu, jer on jedino ima pravo da tu robu prodaje. U svemu tome, niko ne postavlja pitanje odakle tim novim bogatašima toliki kapital da oni spašavaju radnike i velike fabrike i zašto to rade.

Odgovor nije teško dati, a on bi bio sledeći: do velikog bogatstva došli su "spasioci" tako što im je omogućeno da na nepošten način prisvoje ono što nije njihovo, već tih radnika koji danas gladuju, pa ih ovi bogataši velikodušno spašavaju, a to rade samo zbog toga da bi tim putem novac koji su nepošteno uzeli vratili u redovne tokove i obavili tzv. pranje novca. Uz to, sve što se sad proizvede samo "spasilac" ima pravo da prodaje i tako svoj kapital još više uveća. Krajnji cilj cijele te igre je da taj "spasilac" postane vlasnik fabrike bez ikakvog svog ulaganja, a radnici koji su sve to stvorili biće samo najamnici kod tog gazde i, ako ih zapadne, biće zadovoljni.

Za ovih 15 godina preko 60.000 radnika iz proizvodnje ostalo je bez radnih mjesta, a broj penzionera povećao se za oko 40.000, tako da se broj penzionera primakao cifri od 100.000. Ovoliki broj penzionera povećan je zbog toga što je ova vlast najveći broj socijalnih problema rješavala penzionisanjem i tako dovela do toga da se penzionerima ne mogu isplaćivati zarađene penzije već se više godina nezakonito umanjuju. Možda je cilj da se smanji broj penzionera i primijenom metoda umanjivanja penzija tako da ne mogu kupovati ljekove iako su za cijeli radni vijek uredno plaćali doprinos za zdravstveno osiguranje kao i da sa svojim primanjima ne mogu kupiti ni najnužnije prehrambene artikle. Vjerovatno da će ovo dati dobre rezultate (kakve ironije) i da će se u buduće broj penzionera ubrzano smanjivati.

Za razliku od penzionera radnici imaju svoju organizaciju Sindikat čija je dužnost da stane u zaštitu svojih članova. Kako to ova radnička organizacija radi vidi se iz teksta objavljenog u "Pobjedi" od 12. januara ove godine: "Sindikat se teško može boriti za zaštitu radničkih prava u neradu, u preduzećima koja su u stečaju ili likvidaciji koja ništa ne proizvode. Tamo gdje nema rada nema ni radničkih prava".

Umjesto da Sindikat upita vlast koja je svojom politikom dovela do stečaja, likvidacije i onemogućila radnike da rade i proizvode, Sindikat ovakvu poruku upućuje radnicima koji hoće i traže da rade i radom zarade za pristojan život.

Takođe u "Pobjedi" od 13. januara ove godine, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata poručuje radnicima u Šavniku koji štrajkuju: "Bolje bi bilo da rade nego što štrajkuju". Ovakva poruka je tačna samo što se potpredsjediik nije zapitao zašto ti radnici za 32 mjeseca nijesu primili platu, niti im je povezan radni staž i ko je kriv za to?!

Ne samo o radnicima i penzionerima, nego i svim drugim kategorijama i njihovim nevoljama, moglo bi se dosta kazati. Ali zato imamo razne centre i direktore tih centara, imamo brojne samostalne analitičare i istraživače i za sve to odnekud ima para, a uz to imamo program za siromašne, imamo "Agendu" i ko zna šta ćemo još sve da imamo da nas usreće.

Najbolje je ne komentarisati našu stvarnost, već sjetiti se one Njegoševe: "Što p....i od ljudi činite".

Đoko Delibašić

Izvor: Komunist
List SKJ - Komunisti Crne Gore
Podgorica,
april/maj 2004.

[početak strane]