Arhiva : : April 2005.


Žozef Epštajn – Trg u srcu Pariza dobio ime slavnog partizanskog komandanta

Pun tekst govora Leona Landinija održanog na svečanom otvaranju trga Žozef Epštajn u prisustvu najviših predstavnika Opštine Pariza, boračkih organizacija Francuske i velikog broja Parižana. (prevod: Olga Darić)


Crveni plakatVodio je u boj heroje poput Manuhiana, partizane doseljeničkog odreda (M.O.I.) čije su slike zajedno sa slikama diverzantskih akcija nacisti po hapšenju, uoči mučkog streljanja, objavili na svom gnusnom "crvenom plakatatu", oblepivši njime čitav Pariz i Francusku. Taj "crveni plakat" sa u nizu poređanim slikama "zlikovaca" danas važi za simbol Francuskog pokreta (F.T.P.). Komandovao je borcima za oblast Il d'Frans, junacima poput Anrija Rol-Tangija i Eduara Valerana, steljlanog na Mont-Valeranu 23. novembra 1943.

Albert Uzulias, načelnik Glavnog štaba F.T.P-a imao je običaj da kaže: "Žozef Epštajn, to je najbolji komandant francuskog oružanog pokreta!"

Pa ipak je pao u zaborav! Da! zaboravljen među zaboravljenima, zaboravljen čak i od pojedinih najbliskijih saboraca. Šezdeset i jedna godina od njegovog streljanja je protekla i evo tek danas, ovim svečanim javnim činom, konačno počinjemo da skidamo veo zaborava. Zapostavljen od mnogih istoričara, nepoznat velikoj većini stanovnika Francuske. Stranac, Jevrejin, Komunista! To su verovatno razlozi zbog kojih je zaboravljen njegov odsudan doprinos partizanskim akcijama u Parizu i području Il d'Frans-a. Diplomirani pravnik, komunista i čovek koji nadasve ceni mir, Epštajn nije bio predodređeni vojnik a proslavio se kao nadahnuti strateg. Tom izvanrednom organizatoru, najpreča je bila briga za živote boraca. Smatrao je da previše njih gine u akcijama protiv okupatora, pa je nastojao da što bolje osmisli odstupnicu i podršku borcima koji su izvodili napad. Zahvaljujući taktici koju je lično razrađivao, mnogi od nas ovde prisutnih saboraca, pa i ja lično, bili smo pošteđeni sigurne smrti. Veliki je broj nas koji mu dugujemo život pa smo stoga dali sve od sebe da se konačno, obznani ono što zaborav nagriza već više od 60 godina. Ima tome 25 godina kako su članovi boračke organizacije iz Bataljona Karmanjol et Liberte sebi stavili u zadatak odavanje priznanja svom drugu. Dvadeset pet godina smo obijali pragove nadležnih službi kako bi zasluge Komandanta Žila bile priznate i kako bi njegovo ime bilo i formalno slavom ovenčano. Cilj smo eto ostvarili, danas, zahvaljujući Opštini grada Pariza koja je izašla u susret našim molbama. Zahvalni smo ovde prisutnom G.dinu Predsedniku opštine grada Pariza, B. Delanoeu, G.đi O. Kristien, njegovom pomoćniku, kao i svima koji su nas podržali u nastojanjima da Žozef Epštajn dobije svoj Trg u Parizu. Pola Epštajn, majka ovde prisutnog Žorža, preminula je prošle godine, uskraćena za utešno saznanje da je čoveku kome je život posvetila, i formalno slavom ovenčan. Ovaj svečani čin u povodu koga smo se ovde okupili, mada bremenit strasnim uspomenama, nije žalostan. Žalosni su zaborav, nedoslednost, i nadasve, žalosno je izdajničko držanje, a mi ovde danas ispunjavamo reč!

Ipak treba reći i to da je danas, previše onih koji u sebi potiskuju uspomenu na tragičnu mladost. Previše je danas porodica koje u srcima još nose neprežaljenu tugu. Puke reči nisu dovoljne da iskažu bol za izgubljenim prijateljima, drugovima, braćom. Mi, koji smo preživeli epopeju oslobodilačke borbe, u nedrima nosimo uspomenu na pale borce žrtve naci-fašizma. Naša je želja da slavom budu ovenčani svi koji su pali za našu slobodu i koji su trajno žrtvovali svoju mladost. Bitka koju danas bijemo jeste bitka za Istinu. Nedopustivo je da sa nama iščezne Istorija, ona se mora odbraniti od slojeva prašine vremena koje prolazi i banalnosti koje ono nanosi, od beskrupuloznih i upornih

pokušaja njenog prekrajanja. Mi, stari borci pripadnici F.T.P.-M.O.I -a, negovaćemo uspomenu na dane borbe, aktivnom borbom u vremenu sadašnjem, kome više nisu primerene uobičajene prigodne svečanosti pukog oživljavanja uspomena. To s toga što nas za prošlost pre vežu ideali za koje se i danas borimo, nego uspomene, ma koliko one bile upečatljive. Dužni smo pamtiti istrajavajući u borbi za bolje sutra.

Neka se zato sa ovog mesta gromko čuje naša reč:

"Uspomene nisu samo za negovanje prošlosti, one su pre svega za izgradnju svetle budućnosti".

Ne! daleko od toga da nam je stalo do rata i uspomena na njega. Svaki je rat nedostojan čoveka. Nedopustivo je, međutim, poistovećivanje naših slobodarskih ideala i borbe za njih, sa fašističkom. A takva je tendencija danas itekako prisutna.

Pokret otpora je od osnovnog značaja za Francusku, kao i za čovečanstvo uopšte uzev. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni Francuske!

Iako ophrvani godinama, mi, stari borci istrajavamo u borbi da bismo ostali dostojni drugova koji više nisu sa nama. Oni su ginuli čvrsto verujući da se žrtvuju za bollje sutra, za uzvišene ideale bratstva i jedinstva.

Da! Za svet u kome neće vladati ratovi, deportacije, rasizam, torture, fašizam. Za svet u kome je ljudsko dostojanstvo svetinja. Svet u kome vlada mir.

Ili, kako reče Pol Eliar:

"Tek kada više ne bude ratova, smatraćemo da njihova žrtva nije bila uzaludna".

U Parizu
11. aprila 2005.

Leon Landini, prvoborac
Pripadnik F.T.P.-M.


Pocetak strane
Odstampaj ovu stranicu Odštampaj ovu stranicu
Posalji link Pošalji link


Komunist 2004. Optimizovano za rezoluciju 800x600. CP 1250.