Arhiva : : April 2004.

Ustavne promjene u BiH

Bosna i Hercegovina: jedna cijela iz tri dijela

Ponovo su se rasplamsale rasprave o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Održavaju se okrugli stolovi na kojima učene glave pokušavaju dokazati nužnost promjena, a političke stranke to koriste kako bi građanstvo bombardovale saopštenjima za javnost, putem kojih se želi uknjižiti još koji politički poen. Prošle godine se raspravljalo o izmjenama entitetskih ustava. One su izvršene, mada ni do danas nije vidljivo kako je time poboljšan položaj većine stanovnika. Ništa bolje nije ni povratnicima, koje često nazivaju manjinskim narodima. Sad se povela riječ o rekonstrukciji čitave ustavne zgrade Bosne i Hercegovine, a to je već delikatnije pitanje i osjetljiviji posao, koji zadire u same temelje dejtonskog uređenja. Hoće li šta biti od toga i kuda to vodi?

Ustavne promjene su, načelno govoreći, korisne ako imaju neku solidnu podlogu i potporu u društvu. Kod nas to nije slučaj, pošto nema političkih snaga koje su dovoljno snažne da te promjene izvrše, niti u javnosti ima spremnosti da se one prihvate, bez čega nema ni njihove legitimnosti. Bez toga bi se čitav proces sveo na nametanje ustavno-pravnih formulacija koje bi ostale na nivou programskih želja, a ne pravnih normi koje bi bile uputstvo za akciju. Dobar primjer za potvrdu ove teze su ustavni amandmani usvojeni prije dvije godine. Njima je samo izvršena preraspodjela vlasti između tri nacionalne elite. Jednima je oduzeto nekoliko ministarskih mjesta, da bi bilo dato drugima, i to je sve. Nacionalna ravnopravnost nije postignuta.

Ustavnim promjenama se ne žele mijenjati ekonomsko-socijalni i politički sistem zemlje. Njima se misli izmijeniti državna struktura Bosne i Hercegovine. To znači da će postojeći ekonomski i socijalni procesi biti nastavljeni, dok će srozavanje ekonomije i životnog standarda većine dobiti nove, oštrije oblike. Na drugoj strani, eventualnim ustavnim promjenama se ne bi uvele izmjene ni u politički život zemlje, jer iz njega ne bi iščezli nosioci nacionalne mržnje i isključivosti. U tom smislu, zahtjevi za ustavnim promjenama nisu ništa drugo do pokušaj skretanja pažnje građanstva sa suviše teških ekonomskih i socijalnih problema. Oktobarski izbori su pokazali da je rejting vodećih stranaka (i vlasti i opozicije) značajno opao. Protekli mjeseci su pokazali povećanu radikalizaciju siromašnih slojeva, naročito radničke klase. Usled nepostojanja želje da riješe probleme, vodeće partije ponovo raspaljuju vatre nacionalizma.

Ustavne promjene su nekad nužne da bi se započelo sa istinskim reformama. Kod nas, međutim, nema ko da sprovodi reforme u interesu većine, a svaka eventualna ustavna promjena bi nastala kao rezultat pogađanja tri nacionalna vođstva. Postavlja se pitanje ukidanja entiteta ili federalizacije zemlje. Budimo realni, o tome u ovom trenutku ne može biti riječi. To je isuviše krupan potez čak i za tzv. međunarodnu zajednicu, jer ona zna da bi time sebi stvorila velike probleme, a to nijedan strani upravljač ove zemlje ne želi, makar iz potrebe da očuva ličnu karijeru. Čitava rasprava je izbacila, ne po prvi put, na vidjelo poznatu dvoličnost nacionalnih pokreta. Ponovo se raspravlja o tome kako će Bosna i Hercegovina biti teritorijalno uređena, tj. da li će biti podijeljena na dva entiteta, kao dosad, ili će biti federalizovana kroz ukidanje entiteta i stvaranje novih kantona ili regija (spominju se četiri regije sa sjedištem u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli i Mostaru).

Jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ne može biti unitarna država. To znači, prije svega, da ona ne može imati jednodomnu skupštinu zasnovanu na izborima po principu "jedan čovjek - jedan glas", jer bi to vodilo preglasavanju. Ona mora biti složena država. To znači da njena skupština mora imati izgled kakav je imala i dosad, a da i ostali njeni organi moraju funkcionisati na principima pariteta i konsenzusa (dakle, jednaka zastupljenost tri naroda i zabrana preglasavanja). To je, međutim, samo formalna, ustavno-pravna strana problema. Kao što praksa pokazuje, ona nije dovoljna da bismo živjeli u normalnoj državi. Drugi uslov, politički, reklo bi se materijalni, je eliminacija nacionalizma. Eliminacija ne samo politička, kroz ukidanje nacionalističkih stranaka (uz očuvanje normalnog liberalno-demokratskog višepartijskog sistema), već i krivično-pravna, kroz sankcionisanje ponašanja koja znače izazivanje nacionalne, vjerske ili rasne mržnje i netrpeljivosti. Ovo je već teško postići u bližoj budućnosti. Baš zbog toga ćemo morati još čekati sa uspostavljanjem normalne države i normalnog političkog života u zemlji.

Aktuelne rasprave o ustavnim promjenama su rasprave o tome ko će dobiti, zadržati ili izgubiti kontrolu nad onom teritorijom koju već kontroliše. Bošnjaci bi da učestvuju u vlasti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pa im je neophodno ukidanje Republike Srpske. Srbi su zadovoljni činjenicom da kontrolišu skoro pola državne teritorije i teško im pada da tu vlast dijele sa bilo kim. Hrvati se lakše opredjeljuju za ukidanje entiteta, jer su, nakon neuspjeha sa "hrvatskom samoupravom" u doba Ante Jelavića, uvidjeli da nema šanse da dobiju svoj, treći entitet, ali su vrlo zainteresovani da zadrže kontrolu u nekoliko "svojih" kantona. U principu, prihvatljiva je svaka državna struktura Bosne i Hercegovine koja garantuje nacionalnu ravnopravnost. Čak i kad bi se ukinuli entiteti, nacionalna ravnopravnost se ne bi postigla, jer bismo umjesto dva entiteta imali dva tuceta opština u kojima bi etnički sastav stanovništva ostao isti, pa bi pobjeđivale iste stranke kao i dosad.

Sigurno je da se vođstva tri naroda ne mogu usaglasiti o sadržaju eventualnih ustavnih promjena. Zato je realno rješenje da Visoki predstavnik nametne rješenja, ako se uopšte odluči na takav korak, lako to nije demokratski, niti u skladu sa ustavnom procedurom, takav potez bi trebalo ocjenjivati sa stanovišta sadržine nametnutih ustavnih promjena. Ako bi rješenjem Visokog predstavnika zaista bila uvedena i osigurana nacionalna ravnopravnost (što on nikad dosad nije pokušavao učiniti), onda više ne bi bilo važno ni da li su time entiteti ostali ili ukinuti, ni kako je to postignuto. Na kraju, ako je čitava priča u Bosni i Hercegovini počela strahom za nacionalnu ravnopravnost (sjeća li se još iko onih davnih rasprava s početka 1990?), tada bi trebalo svako rješenje ocjenjivati ne sa stanovišta teritorijalnog preuređenja države, već sa stanovišta odbrane nacionalnih interesa. A za odbranu nacionalnih interesa nije nužno postojanje entiteta, pa ni federalizacija zemlje. To što su entiteti i kantoni nastali na politički, pravno i moralno neprihvatljiv način (ratni zločini i genocid na tri strane), pa se dugoročno ne može opravdati njihova državno-pravna egzistencija, jeste pitanje koje će konačno riješiti ona politička snaga koja nije nacionalistička. A ona to zasad nije u stanju da učini. Niti je u tome može bilo ko zamijeniti.

Goran Marković
(Glas slobode 11)

[početak strane]