Arhiva : : April 2004.

Neprepoznatljiva potreba

Stvari se mijenjaju. Rijeka života teče. Prije petnaest godina niko živ nije htio čuti za komuniste. Svi su im držali posmrtno slovo i oštrili kolac, starajući se da se taj mrtvac ne povampiri. Život se poigrao sa liturzima. Komunizam se vraća na društvenu scenu, polako, nesigurnim korakom, poput čovjeka koji je, izložen teškim udarcima, u nekom skrivenom kutu lizao rane i prikupljao snagu za nove okršaje. I konačno se pojavio, još uvijek ne sasvim svjež, često bez sasvim jasne predstave o onome što mu se i zašto desilo. Život se igra i sa ljudima – njima je komunizam potreban, mnogi to sad i vide i priznaju, ali nemaju snage da ga aktivnom borbom prizovu. No, i to je neki napredak. Do prije nekoliko godina ste strašno rizikovali da vam neko razbije glavu ili zarije nož ako javno hvalite komunizam. Sad vas zbog toga počinju poštovati, čak i potajno pomagati. Šta zaključiti iz ovoga?

Antikomunisti malo brinu zbog toga. Oni su pragmatični i boje se opasnosti tek kad im se ukaže u svoj svojoj veličini. Zato oni, u samozadovoljstvu liberalske močvare ustrojene krajem XX vijeka, nisu kadri dati bilo kakav suvisao odgovor. Poslednji trzaji samrtnika, tako će reći oni za komunizam. Da li je zaista to u pitanju, ili možda njihova ideološka zaslijepljenost i opijenost pobjedom? I kakva je, doista, ta njihova pobjeda? Nakon što su eliminisali svog suparnika (koji nije neprijatelj, jer je između njih bilo dosta sličnosti), kojeg su često pogrešno nazivali komunizmom ili socijalizmom, navalili su se na pleća najamnih radnika takvom snagom da je nestala svaka privlačnost njihovog modela društvenog uređenja. Neoliberalni kapitalizam se ne održava toliko zahvaljujući svojim pobjedama, koliko malodušnošću ugnjetenih, njihovim strahom i fascinacijom globalnom pobjedom koju je kapitalizam odnio nad sovjetskom imperijom.

Ako stvari već stoje tako, postavlja se pitanje alternative. Kao što francuska revolucija nije ostvarila proklamovane ciljeve (sloboda, bratstvo, jednakost), tako to nije učinila ni oktobarska revolucija. Boljševici su bili isuviše realistični, pa su shvatili da ne mogu ostvariti mnogo od svog programa. Oktobarska revolucija je bila socijalistička po svom htijenju, ali ne i po onome što je postigla. Socijalistički potencijal je ostao u oblacima ideologije, dok je političkom zemljom hodao staljinistički birokratizam. Veliki ideali pravde, slobode, bratstva i jednakosti nisu ostvareni, ali ne zato što uopšte ne mogu biti ostvareni, već zato što nije bilo ni osnovnih povoljnih uslova za to. Rusija ni po kom osnovu nije bila zrela za socijalističku revoluciju. Ona je imala malobrojno radništvo, sa malo borbenih iskustava, sa viškom seljaštva, primitivizma i nepismenosti. Da nije bilo prvog svjetskog rata, ne bi bilo ni Crvenog Oktobra.

Dakle, na jednoj strani imamo potrebu za velikim idealima, a na drugoj društvo koje je suprotno tim principima i koje očito ne funkcioniše tako dobro kako se čini na prvi pogled. Ne treba zaboraviti da je kapitalizam svjetski sistem i da se njegovi dometi i priroda ne mogu posmatrati iz ugla dvadesetak najrazvijenijih zemalja svijeta. One su uvezane u sistem svjetskog tržišta, uslovljavaju njegove bitne odlike i bez njega ne bi bile to što jesu. Alternativa je još uvijek ono što je bila prije više od sto godina, jer je i kapitalizam onaj od prije sto godina. Istina, on se nešto modifikovao i uljudio, a i alternativa je stekla dragocjena iskustva, naročito u XX vijeku. Sad samo treba izvući pouke. To je baš najteži dio posla, jer ih je dosta koji su nezadovoljni postojećim, ali su vezani za staro. Staro se, pak, neće vratiti, i to ne prosto zato što se ono nikad ne vraća, već zato što nije sasvim valjalo i što je u nekim stvarima značilo civilizacijski nazadak.

Ako je komunistička alternativa danas svedena na sektu, ima više razloga za to. Jedan od njih je nesumnjivo i taj što komunisti sami sebe zatvaraju u zidove svojih kancelarija, što se kriju i uporno, kao kakvi fanatici, ponavljaju stare fraze o preživljenom i proživljenom. Ko se još ne sjeća «Balkanskog špijuna» i glavnog junaka koji u svemu i svakome vidi špijune i neprijatelje. Svi su krivi osim nas. Radili smo dobro, ali smo se onda malo umorili. Pridrijemali smo, a neprijatelji su se uvukli u naše redove. Bili smo isuviše demokratični, a oni su to zloupotrebili. Potcijenili smo značaj ideološkog uzdizanja, a neprijatelj je uporno širio svoju ideologiju. Dakle, tako se analiziraju uzroci kraha, tako se vrški samokritika. Priča prilično bljutava, plitka, skuvana još u kuhinjama paranoičnih kominternovskih činovnika. U bloku od toliko «socijalističkih» zemalja, na čelu sa «velikim» Sovjetskim Savezom i njegovim moćnim KGB-om, zavladala neka bolest spavanja (valjda su Amerikanci ubacili neki novi virus). I tako, dok su naši spavali, kapitalisti su vrijedno radili. Ti stari komunisti nas uvjeravaju da će u budućnosti biti budni, samo ako im se ponovo ukaže povjerenje. Valjda će uzimati pilule.

Evo, dakle, ne prepoznaje se potreba da se bude politički ozbiljan. O neprepoznavanju potrebe korektnog teorijskog obrazloženja uzroka kraha da se i ne govori. Šta će nam teorija kad imamo ideologiju. A sad smo pronašli i lijek. Treba biti budan. Bar pilula ima u izobilju. Kad već nismo griješili, rezonuju oni, znači da je naš sistem bio dobar, upravo savršen. Zaključak je jasan: nema se šta u njemu mijenjati. Eventualno, manje spavanja i više ideologije. Nevolja je što tako ne misli dobar dio naroda. A kako mislite bez njega vraćati taj vaš sistem? I pored nekih prednosti i dobrih rješenja (socijalna prava, brz ekonomski razvoj, barem u prvim fazama, uspon kulture, doduše pod paskom zvanične ideologije) pamte se i ruski tenkovi gdje im nije mjesto, logori, zidovi, partijska svemoć i još koješta što više niko ne želi. Ako se insistira na tome, samome sebi se osigurava mjesto u muzeju ideoloških starina. Komunizam ne želi i ne smije krenuti u taj muzej zajedno sa ovim doktrinarima i dogmatima. On mora krenuti u život i osloboditi se starih okova. Dogmatičari još nisu dovoljno oslabili, ali je važno da se ne stvaraju novi. Ovi stari izumiru, pa će staljinizam umrijeti ne samo društveno, već i bukvalno, fiziološki. Njegovu sudbinu će imati i drugi dogmatski oblici. Neprepoznatljiva potreba će konačno postati prepoznatljiva, ali ne od strane tih dogmata, već od strane novih snaga koje sobom ne vuku teret prošlosti. Popijmo po jednu u to ime.

Goran Marković

[početak strane]